Dio predizborne kozmetike je i formalna zastupljenost žena na listama

ilustracija: Midhat Ajanović Ajan

Na polovini smo još jedne izborne kampanje za lokalne izbore u Bosni i Hercegovini. Osim što kao i svaka prethodna na površinu donese sve naše ostrašćenosti, pokazuje nam i tradicionalno nizak nivo političke pismenosti bh. političara i političarki i njihovih glasača i glasačica. Godinama ranije su nam ljudi, koji se kandiduju za lokalnu vlast i koji bi trebali, između ostalog, biti posvećeni komunalnim problemima, slali poruke o evropskom putu na koji će nas izvesti. Takođe i birači i biračice na pojedinim mjestima negoduju zbog izostanka programa zdravstvenih ili obrazovnih reformi onih koji bi nam trebali zakrpiti rupe na asfaltu. A koje se, kao i sve u ovoj zemlji, krpe pred izbore. Da potraje samo do naredne izborne kampanje, koja predstavlja jedan od ključnih kontinuiteta našeg življenja.

Dio niske razine političke pismenosti podrazumijeva i sistem „nagrađivanja i kažnjavanja“ političkih partija. Prepoznavajući takvu matricu glasanja, Stranka demokratske akcije (SDA) u izbornoj kampanji obraća se porukom: “Izbor naroda”, računajući na vlastiti veliki povratak, barem na lokalnom nivou i nadajući se „kaznama“ za propuste pozicije na drugim nivoima vlasti. Računaju i na nacionalnu kohezivnu moć, koja, čak ni u domaćim specifičnim okolnostima, ne bi trebala imati mnogo veze sa donošenjem lokalnih odluka. Nepoznavanje nadležnosti i kriterija na osnovu kojih ćemo donositi odluke o biračkom povjerenju ukazuje na nužnost bolje edukacije birača i biračica, u šta je do sada uloženo energije i novca, te je teško osmisliti novi pristup kako bi se premostile ove prepreke. Da je više lične odgovornosti političkih kandidata i kandidatkinja, vjerovatno bi i biračke odluke bile smislenije. Princip glasanja za pojedinca i pojedinku s kapacitetom kreiranja promjena ovdje je gotovo nemoguć, jer ih je teško posmatrati odvojeno od političke partije (osim u rijetkim slučajevima neovisnih kandidatura). Razlog tome su sankcije koje kandidati i kandidatkinje podnose kada naprave individualne iskorake, van okvira političkih partija koje predstavljaju. A kažnjavanje i nagrađivanje vezano je za uskraćivanje glasa na lokalnim izborima onim strankama sa čijim odlukama i postupcima nisu zadovoljni na državnom nivou. To što nadležnosti nisu uporedive, i što koaliciona partnerstva najčešće nisu jednako formirana na različitim nivoima vlasti, takođe ih ne dotiče.

Dobrota je u oku birača

“Nastavljamo odgovorno s dobrim ljudima uz energiju promjene da nam bude bolje” –  mogao bi biti objedinjeni slogan dijela partija koje učestvuju u aktuelnom izbornom procesu. “Odgovornost” kao predizborni kredo vezana je za Socijaldemokratsku partiju BiH (SDP), kampanju pod nazivom „Dobri ljudi“ kreirala je naša stranka (NS), dok “Bolje”, kao da su svjesni i svjesne postojećih propusta, poručuju iz Naroda i pravde (NiP). Kada ne postoji jasna politička vizija i iskrena namjera za poboljšanje opštih uslova života, teško je i definisati strategiju predizbornog nastupa kao i njegove slogane. Bilo da su se političke stranke oslanjale na vlastite kreativne resurse, čime se neke hvale ne bi li navodnom skromnošću priskrbili još neki glas, ili su predizborne slogane osmišljavali profesionalci iz oblasti komunikacija, rezultati su poražavajući i ne korespondiraju sa nadležnostima.

Pozicionirati putem slogana vlastitu partiju kao vezivno tkivo među jednim narodom, a u praksi zadržati se nad okvirom nadležnosti unutar odvoda i kanalizacije jednako je besmisleno kao i slati poruke iz registra opštih mjesta, koje obećavaju promjene bez konkretnih argumenata. Prilično je uvredljivo i neodmjereno korištenje photoshopa prilikom nastanka predizbornih plakata. Kreatori i kreatorice vanjske kampanje, i njihovi junaci i junakinje, očigledno zaborave da se istovremeno nalaze onakvi kakvi jesu na video porukama. I da često ne liče na „one sebe“ sa plakata. Minimum uglađenosti i vizuelne pristojnosti je poželjan, ali pretjerivanje govori i o podcjenjivanju biračkog intelekta.

Denis Švrakić piše da kandidati i kandidatkinje, u “klišeizovanom spektaklu”, uz isprazne fraze poput “Vrijeme za promjene” i “Mi smo za bolju budućnost”, samo zapravo traže bolje plaćen posao, bez dosadnog rada.

Zanimljivim se čini postojeće institucije i one koje su u izgradnji, poput muzejskog kompleksa u općini Novo Sarajevo, stavljati u vlastiti izborni program, jer ni njihov nastanak, kao i opstanak, trenutno ne zavisi prvenstveno od općinske vlasti. Potrebno je objasniti i na koji način kandidati i kandidatkinje, u ovom slučaju trenutna gradonačelnica Sarajeva, planira osigurati da općinska vlast obezbijedi nove fasade za sve zgrade u općini Novo Sarajevo, ako su za njih prvenstveno nadležni upravitelji.  

U kontekstu tradicionalne percepcije stvarnosti porodični status je nažalost važan element u političkoj komunikaciji. Tamo gdje se to najviše podcrtava svakako su američki predsjednički izbori.

Porodični status pomaže kandidatima i kandidatkinja da se prikažu kao „obični“ ljudi sa kojima se birači i biračice mogu poistovjetiti. Porodica se najčešće doživljava kao simbol stabilnosti i povjerenja.

I ti elementi itekako igraju ulogu kada se bira lider ili liderka jedne od najvećih svjetskih sila. Porodica takođe može biti, i jeste, okvir za nasilje. Pa bismo konačno trebali propitati vrijednosti koje se vežu za porodične, a posebno onda kada ne govorimo o velesili nego općini većeg sela u Americi. Neke partije, osim uobičajenog naglašavanja bračnog statusa i broja djece kandidata i kandidatkinja, otišle su korak dalje i pored imena onih koji nisu u braku, navodili su neoženjen i neudata. Kao da je riječ o zagovaranju većeg broja organizovanih sastanaka na slijepo, a ne o izbornoj utrci za odbornike i odbornice u skupštini opštine.

Porodično stablo kao predizborni program

„Gdje se kopaš“ i „od kojih si“ jedno je od važnih pitanja u Bosni i Hercegovini, ne samo na identitetskoj nego i na ukupnoj društvenoj i političkoj ravni. „Kad se u Krajini predstavljaš dovoljno je da kažeš ko su ti roditelji i didovi. Za sve ostalo prepoznaju vas po emociji“, stoji u jednom predizbornom obraćanju na društvenim mrežama. Osim što je potpuno irelevantno kao garancija za efikasno lokalno upravljanje, tradicionalno je isključen ženski segment rodoslovlja.

I kada se već dio kandidata i kandidatkinja poziva na dobrotu, ili je kompletna kampanja na tome utemeljena, bilo bi zaista korisno da se, znajući već didove i nane, raspitamo i o ponašanju političkih kandidata, te nasilnike kaznimo uskraćivanjem vlastitog glasa. E tu bi se već promjene od lokalnom mogle kreirati ka globalnom a priča o porodičnim vrijednostima imala bi smisla.

Među uobičajene zloupotrebe spada i prisustvo na kandidatskim listama uz postojeće obavljanje neke dužnosti, eventualno donošenje glasova političkoj partiji ispred koje se kandiduje, te kasnije ne učestvovanje u radu lokalne vlasti, nego ostajanje na kantonalnoj, federalnoj ili državnoj poziciji. Takođe se postojeći resursi u okvir obnašanja jedne funkcije, kao gradonačelničke na primjeru Benjamine Karić, iskorištavaju u izbornoj kampanji za novu poziciju.

Dio predizborne kozmetike je i formalna zastupljenost žena na listama, jer se ispod propisane kvote od 40 posto uključenih žena ne može pristupiti izbornom procesu, ali je uobičajeno nizak nivo zastupljenosti žena na kandidatskim pozicijama za načelnicu i gradonačelnicu općina i gradova. Od 385 kandidatura za (grado)načelnike i (grado)načelnice, samo je kandidovano 29 žena.

O nemanju političke odgovornosti i poštovanju biračkog tijela govori i odnos prema televizijskim duelima kanidata i kandidatkinja. Dok neki odbijaju učešće i time demonstriraju izostanak elementarne pristojnosti i potrebe da prezentiraju vlastiti predizborni program, drugi se pojave i često ponašaju neprimjereno, pokazujući da bi možda bilo bolje da su i sami prihvatili koncept kolega i kolegice.

Prvi put tenkom na izbore

Ni ova kampanja ne prolazi bez političkog populizma s čestim gubitkom kompasa. Sve što u zanosu potencijalnih privilegija ili nastavka imanja privilegija može da se iskoristi, koristi se bez ikakve analize. Ili je upravo izostanak analitičnosti dio strategije, namjere da se postigne vidljivost po svaku cijenu, među biračima i biračicama koji ne razlikuju nadležnosti između NATO integracija i parkovskih mobilijara.

I malo je šta, uprkos nepodnošljivoj inflaciji, tretmanu djece s poteškoćama, nedostatku lijekova za onkološke pacijente, sadržaju nacionalne grupe predmeta i ostalih tereta bh. stvarnosti izazvalo takve reakcije kao spomenik sarajevskim specijalcima u vidu tenka. Nakon što se ukazao, u danu nastanka ovog teksta, osvanuo je prekriven. Kao djeca kada se igraju dan-noć, pa misle da od pozicije dekice iznad njihove glave zavisi smjena doba dana.

Autor spomeničkog rješenja na osnovu javnog poziva, a posvećenog sarajevskim specijalcima koji su učestvovali u odbrani Sarajeva tokom agresije, je Nebojša Šerić Šoba, jedan od najznačajnijih bh. konceptualnih umjetnika. Šoba je i autor spomenika u vidu konzerve Ikar, posvećenog angažmanu međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini i autor brojnih jednako uspješnih umjetničkih radova i akcija u javnom prostoru.

O militarizaciji memorijalizacije, kao i procesima koji su prethodili postavljanju ovog spomenika, te organizovanoj javnoj raspravi, kao i uvijek uspješno pisao je Nedžad Novalić.

Sudeći prema rezultatima svojevremene javne rasprave i onima koji su uslijedili nakon postavljanja spomenika, nezadovoljstvo je očito. Ali se u političkoj odluci treba prije svega preispitivati način. Tenk je najlakše ukloniti, da ne kažem uništiti. U tome barem imamo iskustva. Ali bi svaka umjetnička intervencija trebala do kraja biti ispoštovana. Ne znam da li bi to u ukupnoj percepciji nešto promijenilo, ali postavci nedostaju skulpture pet specijalaca. Takođe nedostaje autorski statement koji će uputiti na kontekst i objasniti koncept. Nedostaje glas umjetnika. Bez svega toga, svaki objekt u javnom prostoru, možemo proglasiti spomenikom. I s obzirom na ukupni umjetnički Šerićev angažman, možda je sve i nastalo u namjeri da se vidi ko će donijeti odluku o njegovom postavljanju. Možda zapravo tek sada, na osnovu reakcija, nastaje najvažniji dio umjetničkog rada, kao studija slučaja. I u tome je ključna razlika između umjetnosti i institucionalnog angažmana. Ohrabrivanje populističkog djelovanja, u konačnici vidimo, može učiniti da se krene s artiljerijom, a strada kao pješadija. Samo sumnjam da će na ovom primjeru biti karijernih stradanja. S tim se, bez sumnje, računalo prilikom odlučivanja o izvlačenju nedovršenog spomeničkog idejnog rješenja iz „ilegale“. Nakon prvih reakcija nezadovoljnih građana i građanki zbog tenka pored škole, stiglo je saopštenje iz Organizacija Veterana odreda policije „Bosna“. Kada zbog stvarnog i simboličkog kapitala veterani progovore, onda najčešće sve zašuti. A ima li boljeg razvoja događaja u toku izborne kampanje.

Uvoditi iskustvo ratnog odrastanja na određenoj teritoriji okupiranog Sarajeva kao dio predizbornih poruka, i njihovo odobravanje, u konačnici može doseći razmjere tenkovskog formata. Koji osim što izaziva retraumatizaciju može konačno biti povod da preispitamo princip odlučivanja onih za koje glasamo.

___