Novinarka i aktivistkinja Nidžara Ahmetašević je o rezultatima unutarnje istrage provedene zbog njenog hapšenja saznala iz medija.

foto/video: Nejra Hasečić

Novinari i novinarke u BiH koji izvještavaju o različitim temama od javnog interesa se zbog obavljanja svog posla nerijetko suočavaju sa različitim oblicima prijetnji i napada zbog kojih, uglavnom, niko ne odgovara.

O stanju medijskih sloboda, napadama i prijetnjima kojima je kao novinarka i aktivistkinja bila izložena zbog svog rada za Mediacentar Sarajevo je govorila Nidžara Ahmetašević. 

O hapšenju iz marta ove godine kada je, prvenstveno kao građanka, bila uhapšena zbog “neovlaštenog snimanja” dvojice policajaca na javnoj površini, iako to prema domaćim zakonima nije zabranjeno, Ahmetašević smatra napadom na nju.

Koliko puta ste do sada, tokom svoje karijere, bili izloženi prijetnjama i napadima zbog svog rada kao novinarka? Kojim napadima i pritiscima ste bili najčešće izloženi (fizički, verbalni…) i koje su najteže situacije u tom smislu?

Puno više nego što sam željela i puno više nego što bi to trebalo jer novinarstvo ne bi trebao biti opasan posao. Mi radimo nešto što je u interesu javnosti i nema nikakvog razloga da nas neko zlostavlja, napada, niti bilo šta drugo.

Koliko sam puta bila (napadnuta) nažalost ne znam ni sama broj, ali to nije samo u zadnje vrijeme, nego je to kroz cijelu moju karijeru. Ja sam uvijek radila sa medijima koji su bili na meti, da tako kažem. Od ratnog Studija 99, preko Dana, Slobodne Bosne i nekih drugih, tako da smo mi-novinari, moje kolege i ja koji smo radili u tim redakcijama, sebe skoro pa doveli u situaciju da su nam napadi razne vrste neka vrsta normalnosti, što je pogrešno. Ali je toliko toga, da smo jednostavno prestali reagovati na te napade kao na nešto što je veliko, sve do mog hapšenja. To hapšenje koje se desilo u martu, smatram napadom na sebe. Mnogo više od samog čina hapšenja koje su počinila dvojica policajaca koji su vrlo neprofesionalni i koji su, nažalost, slika policije u BiH sada, barem u Kantonu Sarajevo ali i šire, a što je meni zastrašujuće je šest sati koje sam nakon toga provela u policijskoj stanici gdje se niko nije potrudio da sluša niti mene, niti mog advokata i poštuje zakon. To je ono što je najstrašnije, kad napad na vas dođe od institucija kakva je policija i kakve su vlasti na bilo kojem nivou s obzirom da na Kantonu Sarajevo, vlasti i dalje nisu osudile takav napad na mene i ono sve što se desilo.

Odakle su drugi napadi i prijetnje najčešće dolazili (državnih službenika, političara, anonimno, putem društvenih mreža, na terenu i sl.)?

Dolaze od nepoznatih ljudi, dolaze od ljudi u strukturama, dolaze kao i svim ostalim kolegama. Vrlo često dobijamo anonimne prijetnje pogotovo sada u vrijeme društvenih medija ili dolaze sa profila ljudi za koje ja ne mogu utvrditi je li to zaista pravi profil te osobe ili ne. To može biti da je to ta osoba koja se imenom i prezimenom zove tako, a i ne mora biti. Može biti bilo ko. Tako da je vrlo širok spektar, ali mogu reći da, za sigurno 90 posto tih napada, mogu pretpostaviti da iza njih stoje muškarci i vrlo često je napad na mene kao ženu.

Jeste li prijavljivali takve napade i jesu li napadači sankcionisani, na koji način?

Ja sam pokušala, svaki put pokušam. Ustvari, više ne svaki put, odustala sam od toga. Međutim, ja mislim da policija Kantona Sarajevo nije zaprimila niti jednu moju prijavu u proteklih nekoliko godina. Pokušala sam prijaviti i napade koje sam pretrpila par puta na teritoriji Unsko-sanskog kantona, ni tamo policija nije primila moje žalbe. Pokušala sam prijaviti napade i federalnoj policiji, ni ta policija nije primila moje žalbe.

Šta je bio razlog neprihvatanja tih prijava?

Nisu uopšte prihvatili, nisu uzeli… Mogu ispričati jednu situaciju, u policijskoj upravi Centar Kantona Sarajevo, kada sam pokušala prijaviti online napade i prijetnje koje sam dobila. Prvo me uopće nisu htjeli saslušati, ja sam insistirala i onda su došla dva policajca koja su imala punu opremu na sebi: pancire, pendreke, pištolje, bez ikakve potrebe, jer ja sam došla da prijavim napad na sebe. Njih dvojica su željela sami da me saslušavaju u nekoj maloj sobi što sam odbila tražeći prisustvo policajke, što su oni odbili i nakon toga su mi jednostavno rekli da moja prijava neće biti ni uzeta. I vrlo često se to tako završava, da vas kada dođete napadne policija ili nađu načina kako da izbjegnu da vas saslušaju, a ako vas i saslušaju i dalje ne naprave zapisnike niti to urade na bilo koji način koji bi meni lično, dao osjećaj sigurnosti ili čak i pomisao da će oni zaista nešto i uraditi. Tako da sam i odustala od prijavljivanja.

Spomenuli ste slučaj hapšenja, pojavila se i ta informacija o rezultatima unutrašnje istrage. Šta znate o tome, na koji način ste obaviješteni i jeste li upoznati sa kakvim posljedicama bi se ti policajci mogli suočiti zbog navodne “teže povrede službene dužnosti”?

Ja ne znam ništa, samo znam ono što su mediji objavili. Mene izuzev unutarnje komisije koja me je zvala, koju sam ja tražila, do dana današnjeg niko iz policije nije kontaktirao, niti sa bilo kojeg drugog nivoa na Kantonu Sarajevo. Ne znam ko je uopšte radio te istrage, kako su došli do zaključaka do kojih su došli. Ni ja, ni moj advokat nismo o tome obaviješteni, nisam dala izjave i ja uopšte ne znam šta se dešava, niti u kojoj je to fazi. Ono što čitam u medijima, ja ne znam da li tome mogu vjerovati, pretpostavljam da mogu i da kolege zaista rade svoj posao, ali ja i dalje ne znam ko su ti ljudi koji daju izjavu i na koji način su ti ljudi uključeni u ono što se meni dešavalo. Također, iz toga što čitam u medijima čini se da se policija, ti ljudi koji se bave istragom tog slučaja, da su se ustvari bavili samo onim što sam ja snimila i što je javnost mogla vidjeti, a nisu se bavili sa tih šest sati tokom kojih sam ja bila izložena svojevrsnoj psihološkoj torturi i skinuta do gola u pritvorskoj jedinici u jednoj od stanica policije u Sarajevu. Možda se jesu bavili time, ali ponavljam, ja nisam dobila nikakvo obavještenje, niti je mene iko išta pitao tako da ja ustvari ne znam kakva je to istraga i o čemu je to istraga. Ja sam osoba koja je oštećena i oni su dužni mene da o tome obavijeste i dužni su nešto da me pitaju ako prave istragu.

U kojoj mjeri takve i slične sankcije koji se u BiH izriču zbog različitih napada na novinare, mogu uticati na policijske ili druge državne službenike, kao i druge napadače, da razmisle o načinu na koji se ophode prema novinarima koji izvještavaju s terena?

Sve ovo je poruka svima da mogu raditi novinarima šta žele, kad žele i kako žele. Očito policija nema nikakvu namjeru ovdje štititi, ne samo mene, nego bilo koga od kolega, koliko mogu vidjeti iz onoga što se dešava i to nema nijedna od institucija ovdje. Međutim, ono što je jako tužno je da mi nemamo udruženja koja se bave time, odnosno način na koji postojeća udruženja govore o tim napadima nije ono što nama kao novinarima i novinarkama pruža bilo kakvu sigurnost ili nije dovoljno transparentno to što rade, ali ja ne vidim da oni rade u našem interesu. I to je ono što meni najviše smeta. Što postoje neka udruženja i postoje neki ljudi koji tvrde da to rade, a to ne rade. A kakvu poruku policija šalje, mislim da nam je svima jasno, jer napada je sve više i više svaki dan. I da, oni su posljedica nereagovanja vlasti i onih koji bi trebali da reaguju na napade na novinare.

Šta se desilo sa prekršajnim nalogom i novčanom kaznom od 501 KM koju su Vam zbog “narušavanja javnog reda i mira“ izdali pripadnici MUP-a Kantona Sarajevo?

Ta kazna ne postoji, tu kaznu je napisao taj policajac, ali tu kaznu ja nisam prihvatila i dok ne izađem na sud, ta kazna ne postoji. Svaka kazna generalno, ako je ne prihvatite možete izaći na sud i možete imati šansu da je pobijete i da pred sudijom imate šansu da kažete nešto u svoju odbranu.

Da li, po Vašem mišljenju, govor mržnje prema određenim grupama poput migranata, LGBTI osoba i sl. u javnom prostoru može uticati na povećanje broja napada na novinare, prvenstveno na one koji izvještavaju o njihovim pravima, odnosno svim ljudskim pravima?

Ne mislim da je to na taj način povezano. Zašto oni napadaju novinare koji se bave osjetljivijim temama je da pošalju jednostavno javnosti poruku da to nisu stvari kojima mi trebamo da se bavimo. Svaki napad na novinare je napad na javnost i to je ono što svi zaboravljaju da kažu. Ja ne postavljam pitanja, ja ne idem u migrantske centre i na mjesta gdje su migranti, ja nisam bila u Srebrenici samo zato što sam ja željela i što sam ja zainteresovana i radoznala pa ja sad okolo hodam i nekoga nešto pitam. Ne, to je moj posao, a moj posao je kada saznam informaciju da je prenesem javnosti i mene interesuju informacije koje su u domenu i koje su od interesa javnosti. Svaki napad na mene je napad na široku javnost i daje javnosti sliku o tome šta ovdašnje strukture žele ili ne žele i to je ono što je opasno. Mene su napadali i kad sam pisala o Srebrenici, tako da ne bih ja to na taj način povezala, ali bih problematizirala jezik mržnje koji je sve prisutniji i koji, kao što jezik mržnje i jeste, dolazi od onih u vlasti.

Kakvo je stanje medijskih sloboda u BiH bilo ranije, na početku Vaše karijere, a kako to izgleda danas? Šta se promijenilo i kako generalno komentarišete stanje medijskih sloboda u BiH?

Stanje medijskih sloboda u BiH generalno se pogoršava u zadnjih 20 i nešto godina. Ja kad sam počela raditi bio je rat, ja sam bila mlada novinarka i uvijek sam se bavila temama koje su političke, mada ja smatram da je sve politika. I tada je bilo pritisaka na novinare i na nas koji smo postavljali nezgodna pitanja, da tako kažem, u redakcijama u kojima sam radila, ali je bilo više solidarnosti. Ljudi koji su bili u udruženjima (novinarskim) su bili spremniji da pomažu novinarima i nekako su i građani bili puno više svjesni šta je uloga medija, a to je da radimo u interesu javnosti. Sada postaje sve teže i teže zato što ne vidimo ko ima interes da zaštiti interes javnosti. Nekada mi se zaista čini ne samo da je javnost zaboravila šta novinari rade, nego su to nekako izgubili iz vida, namjerno ili slučajno, i oni koji bi to trebali puno bolje znati. Dakle, ljudi koji obnašaju javne funkcije, koji rade u institucijama vlasti, a bojim se nekada i sami novinari i to je ono što našu situaciju čini mnogo težom, nego što bi ona realno trebala biti.

Prema pisanju bh. medija, unutrašnjom kontrolom Ministarstva unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo je utvrđeno da su policajci koji su uhapsili Ahmetašević počinili težu povredu službene dužnosti. O detaljima navedene istrage, kao i o eventualnom postojanju uputa i preporuka u slučaju snimanja na javnim površinama za policijske službenike od strane Ministarstva unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo, iz redakcije Media.ba su toj instituciji početkom ovog mjeseca upućeni novinarski upiti, a odgovara do objave ovog teksta nije bilo.

__

Želite sedmični pregled vijesti, analiza, komentara i edukacija za novinare u Inboxu Vašeg e-maila? Pretplatite se na naš besplatni E-bilten ovdje.