• YouTube

Tri decenije od Bijele Olimpijade

Tri decenije od Bijele Olimpijade

Tri decenije od Bijele Olimpijade

Sjećanje na ZOI84 Zdravka Lipovca, jednog od velikih bh. imena sportskog novinarstva radio stanica 80-tih. 

Na ZOI 84 briljirali su sportaši iz DDR-a sa devet zlatnih medalja. Najuspješniji su bili u bobu i sanjkanju, te brzom klizanju. Nijemce će u Sočiju zastupati 153 sportaša. Skijaši Kristijan Nojrojter i Marija Hofl-Riš perjanice su od kojih se očekuju medalje.

Tri decenije od najvećeg sportskog događaja na području bivše zajedničke države svijetla „bijele olimpijade“ sa trebevićke bob i sanjkaške staze poput spektra najljepših boja isprepliće sjećanja. Brojna i zanimljiva. Ovdje u Kölnu na Rajni uz znamenitu Katedralu (najpoznatiji turistički objekat u Njemačkoj) nerijetko pomislim šta se sve promijenilo od tada. Teško nam svima pada to što su mnoga olimpijska borilišta, prije svega skupa bob i sanjkaška staza na Trebeviću (10 miliona dolara) uništena. Većina nas „protagonista– domaćina“ raseljena je po svijetu, gdje brižljivo i sjetno čuvamo sjećanja na grad Sarajevo koji nikad više neće sijati kao tada (daj bože da sam se prevario i da me život i vrijeme demantuju).

Foto: Srušena bob staza na Trebeviću i ispred nje Siniša Tubić, koji je vozio na olimpijadi dvojac sa Zdravkom Stojnićem

Ne mogu sebi oprostiti što nemam poneku fotografiju sa takmičenja koja sam pratio na Trebeviću u okviru zajedničkog „YU-radio-Poola“. Foto-aparat je i tada bio luksuz. Srećom kolega Nikola Bilić je ponešto “škljocao“ i zahvaljujući „Noki“ imam poneki fotos. Mnogo toga nestalo je u ruševinama rata. Danas jednostavno sa mobilnog napraviš fotografiju ili kamerom zabilježiš neki trenutak i za tili čas ga putem interneta pošalješ na bilo koju adresu u svijetu.

Jedne „olimpijske večeri“ sam sa Trebevića krenuo kući na Otoku i bezbeli, svratio u „kafić“ kod Seje u „Adams“. Smjestim se „u kiflu“ kraj šanka kraj dvojice „olimpijaca“ u američkim uniformama sa kaubojskim šeširim širokog oboda. Malo smo popričali i saznali da su to Stiv i Fil Mer (Steve i Fill Mehr) koji će kasnije osvojiti dvije najsjajnije medalje u slalomu! Tako je to, prije tri decenije, bilo nešto sasvim nomalno. Družiti se sa asovima. A, kod mene foto-aparata ni za lijeka! No, i da ga je bilo, znam da mi u Sarajevu i nismo volili da se slikamo. Plešu i slikaju se samo „pederi“, znala su govoriti starija raja u našem siromašnom djetinjstvu.

Foto: Vajsflog leti do olimpijskog zlata na Igmanu 1984.

Kako bi bilo lijepo da sam imao foto sa Wolfgangom Hoppeom dvostrukim olimpijskim pobjednikom u bobu! Dan i noć sam „visio“ uz stazu. Prije trka u bobu i sanjkanju održavali su se obavezni treninzi i gotovo smo mi novinari i oni koji su rukovodili stazom postali prijatelji sa hrabrim i odvažnim sportašima. U Sarajevu su, tada, bobisti iz DDR-a napravili „revoluciju“ svojim hidrauličnim bob-bolidima i nadmoćno su pobijedili. Dok je snijeg na Trebeviću „sipao kao iz vreće“, Hoppea sam na malo naučenog njemačkog jezika na Goethe institutu u Münchenu (Radio Sarajevo je školovao svoj kadar za ZOI 84), nakon što je sišao sa pobjedničkog postolja, pokušao intervjuisati za centralni dnevniki Radio-Sarajeva. Poželio sam i gotovo zavapio što ne umijem bolje govoriti njemački jezik. Ali, za dva puta po dva mjeseca kursa u bavarskoj prijestonici nisam baš znao mnogo. Želja mi se ispunila, tek, dvije-tri decenije kasnije kada nas je sudbina natjerala u svijet (17 godina sam bio novinar Bosanskog programa DW u Kölnu).

 

Foto: Katarina Witt na Dobrinji

Da sam se tada stigao uslikati sa „DDR-ovcima“ bila bi to „istorijska fotografija“ koja bi, sigurno, podigla i moju „cijenu“ među njemačkim novinarima danas. “Zlatnog Hoppea“, četvrt vijeka kasnije, telefonski sam intervjuisao za DW. Živi u Lajpcigu, kao i klizačica Karin Enke (dva zlata i srebro) i trener je ženske bob ekipe danas ujedinjene Njemačke. Sjećam se da mi je pričao o čevapčićima na Baščaršiji, koje nikad neće zaboraviti. Gotovo je plakao, govorio je „zlatni olimpijski Nijemac“ kad je vidio da je porušena bob i sanjkaška staza na Trebeviću. Djeca su ga pitala: “Tata, ko ubija one dobre ljude u Sarajevu o kojima si nam pričao pred spavanje?“

Foto: Predazzo 2014, u Italiji: Stajić, Jelovac, Lipovac i Korić

Nedavno smo na susretu novinara-skijaša Hrvatske (mnogo gostiju iz ostalih zemalja bivše zajedničke države) koji se održava tradicionalno poslije Nove godine u Dolomitima (Val Di Fiemme, Predazzo) sa televizijskim skijaškim znalcem i Sarajlijom Momirom Jelovcem (živi u Londonu) i Duškom Stajićem (živi u Bostonu, na Olimpijadi bio rukovodilac bob staze) i Davorom Korićem (WDR Köln, ranije režiser u TV Sarajevo) “preturali“ po sarajevskim olimpijskim sjećanjima. Lani je tu bio i Božo Sušec (TV Zagreb) i Milojko Pantić (TV Beograd). Momo je u stalnom kontaktu sa skijašima iz Slovenije (Križaj, Jure Franko, Mateja Svet, trener Tone Vogrinec…) pošto je za BBC često pratio trke na Olimpijadama i Svjetskim prvenstvima, te trke Svjetskog Kupa (danas radi za Al Jazeeru). Legendarni Bojan Križaj radi za „Elan“.

 Foto: Bojan Križaj u akciji

Prije jednu deceniju sam kupio jedne skije u Begunju zu njegov potpis za mog sina Bojana, koji je po njemu dobio ime. Danas, „Bokica“ kako ga zovemo u familiji vjerno čuva zelene skije sa Križajevim potpisom! Križaj je kod mališana u Sarajevu uživao status “skijaškog boga“. Momo Jelovac se prisjetio magle na Jahorini koja je, prije ravno tri decenije u nekoliko navrata na odgađala start slaloma i veleslaloma za žene. Na kraju je pobijedila italijanska Paola Magoni! Magonijeva danas u svom gradu Bergamu ima „kafić“ koji nosi naziv (pogodite kako)- „Sarajevo“! Uvijek me „prođu trnci“ (tako je govrila moja baka Ruža) kad mi neko od njemačkih kolega ispriča ponešto sa sarajevske „bijele olimpijade“ i pokuša imitirati zavijanje „Vučka“ (maskota Igara) .

Sjećam se da sam po zatvaranju igara za dnevnik Radio Sarajeva sa aerodroma ispratio Antonija Samarana, s kojim se pozdravio Branko Mikulić (predsjednik OK ZOI 84) a ja to zabilježio na velikom magnetofonu marke “Nagra“ („Doviđenja drago Sarajevo“!) Bio je to posljednji radni zadatak na ovom velikom sportskom događaju.

Ostala su sjećanja. Neka od njih sam pretočio u priče za moju prvu knjigu “Teferič na ničijoj zemlji“(„Križaj u Prači“ i „Bob“ 2007. Sarajevski izdavač Buybook).

FOTO: Detalj iz knjige Zdravka Lipovca