Dizajn koji laje (ne) ujeda
Dizajn koji laje (ne) ujeda
25/09/2013
Šta se iz grafičke opreme novine može iščitati o njenoj uređivačkoj politici, identitetu i ciljanoj publici.
Cilj nam je da, neovisno o vrsti i sadržaju vijesti, pokušamo "Ukoliko napišete riječ pas, font ne bi trebao da laje."
Massimo Vignelli
Ova rečenica slavnog italijanskog dizajnera ujedno je i jedan od najboljih i najkraćih sažetaka čitave jedne filozofije dizajna, ne samo grafičkog, čiji je sam Vignelli jedan od najautoritativnijih eksponenata. Riječ je o takozvanom modernističkom pristupu, koji zahtijeva formalnu eleganciju, jasnoću, konzistentnost te logičnu organizaciju informacija. Ova dizajnerska škola teži što većoj i lakšoj čitljivosti. Ekspresija, ili izražajnost, kod Vignellija i njegovih kolega modernista skoro da se ne toleriše.
"Vignellijevski" pristup grafičkoj opremi dnevnih novina
U drugom taboru, koji će se nametnuti kasnije, i kojeg, uslovno rečeno, možemo nazvati postmodernističkim, zabranjeno je "pobrkati čitljivost sa komunikacijom". Ovu rečenicu izrekao je David Carson, dizajner koji je otišao toliko daleko u potrebi za subjektivnim izražajem da je, u kultnom muzičkom časopisu Ray Gun, cijeli jedan članak prelomio koristeći Webdings, font sačinjen od simbola koji nemaju nikakav logični odnos sa abecedom. Tekst odštampan u časopisu je, stoga, potpuno nerazumljiv, osim ako čitalac ne posjeduje neku vrstu tabele sa Webdings simbolima i njihovim abecednim ekvivalentima. Carson je, po sopstvenim riječima, želio izraziti dosadu koju je osjećao čitajući tekst koji je dostavio autor.
Carsonova oprema "dosadnog" članka
Današnji grafički dizajneri su, u većoj ili manjoj mjeri, apsolvirali oba ta pristupa, te bi se moglo reći da je savremeni grafički dizajn okarakterisan potragom za nekom vrstom ravnoteže između čitljivosti i izražajnosti. Taj "in media res" pristup nam omogućava da kroz analizu grafičkog dizajna u savremenim printanim medijima pokušamo izvesti neke zaključke o uredničkim prioritetima i o targetu kojem se medij obraća, budući da ekspresivnost dizajna u masovnim medijima danas uglavnom ukazuje na stavove i pozicije redakcija, poslodavaca i klijenata, prije nego samog dizajnera. Zadržaćemo se, ovom prilikom, na dnevnim novinama, jer se radi o printanom mediju s kojim konzument uspostavlja posebno blizak odnos, utemeljen na svakodnevnoj navici. Naviku i privrženost, naravno, stvara prije svega uređivačka politika, ali se ta ista uređivačka politika, kao i pristup redakcije kako temama tako i targetu, ponekad vrlo jasno mogu iščitati u grafičkoj opremi lista.. Nije nam cilj, u ovoj analizi nekih od regionalnih novina, izdvojiti "dobar" ili "loš" dizajn. Cilj nam je da, neovisno o vrsti i sadržaju vijesti, pokušamo ukazati na ono što se iz grafičke opreme može iščitati o uređivačkoj politici, identitetu lista i targetu kojem se obraća.
Odustajanje od strategije šoka
Analizu započinjemo najstarijim listom na prostoru Balkana, beogradskom Politikom.
Dizajn i prelom naslovnice Politike potpuno odskače, reklo bi se "u stranu", u odnosu na sve druge novine koje ćemo analizirati ovom prilikom. Naslovna strana jasno podvlači činjenicu da je Politika najstariji list na Balkanu, prije svega kroz upotrebu čistog i vrlo uočljivog grida (mreže, kostura dizajna koji elementima daje konzistentnost) i odustajanjem od bilo kakvih "šokantnih" elemenata. Grafički urednik Politike podvlači da je njegov list, kroz godine, stekao privrženost čitalaca i da se ne želi spustiti u "bitku" za povremenog kupca sa drugim listovima, koji mahom nastoje privući pažnju novih konzumenata agresivnijim dizajnom. Eksluzivna vijest ("Politika saznaje"), opremljena je neuobičajeno neupadljivim naslovom. Umjesto "masnih" naslova, stranicu krasi iznimno mnogo blokova teksta. U današnje vrijeme, kad konzument saznaje vijesti u realnom vremenu putem elektronskih medija, jedna od osnovnih funkcija printanih novina je produbiti, analizirati i stražiti teme za koje je čitalac saznao, možda šturo, dan ranije. Naslovnica Politike obećava upravo to. Uredništvo Politike svjesno odustaje od privlačenja pažnje na nešto što, u stvari, i nije vijest za koju čitalac još uvijek nije saznao. Sudeći po dizajnu, uređivački kolegij Politike smatra da njihov čitalac zahtijeva analizu i dublji pristup tematikama, a to je upravo ono što blokovi teksta na naslovnici i obećavaju. Na naslovnici potpuno izostaje "privlačna" fotografija. Umjesto nje, centralna fotografija je također analitičke prirode.
Jedan od udarnih članaka sa naslovnice nastavlja se na petoj stranici i opremljen je u istom duhu. Neutralna i informativna fotografija te grafički odmjereni naslov i podnaslov kojima bijela površina omogućuje "da dišu" predstavljaju funkcionalnu podršku i valorizaciju onoga što je u svemu najbitnije: samog teksta članka. Box sadrži osnovnu informaciju ali, osim njega, nikakve druge izjave ili podaci nisu izdvojeni. Ukoliko želi saznati nešto o temi, čitalac jednostavno mora pročitati cijeli tekst.
Borba za neodlučnog čitaoca
Grafički urednik zagrebačkog Jutarnjeg lista ima skoro pa dijametralno suprotan pristup u odnosu na Politiku. Jutarnji list, mlađi od dva glavna zagrebačka dnevnika, ulazi u svakodnevnu borbu i za povremenog i neodlučnog čitaoca.
Dizajn Jutarnjeg lista okarakterisan je prilično agresivnim pristupom. Bijela slova na crnoj pozadini, koja krase skoro svaku naslovnicu Jutarnjeg lista, teško da mogu ostati neprimijećena na kiosku. Pravog bloka teksta, osim naslova' i podnaslova', nema na cijeloj stranici, jer je, za grafičkog urednika i uređivački koegij ovog lista, svrha naslovnice privući pažnju, pored stalnog čitaoca, i posjetiocu kioska koji kupuje cigarete i koji bi se mogao odlučiti i da se, uz kafu, informiše i o aktuelnostima. Fotografija koja prati udarnu vijest je "cropovana", isječena, na način da se zanemari sve ono što na njoj nije bitno. Kontrasti između sarifnih i sans-sarifnih fontova su efektni i i "trendy", a izbor fontova nije daleko ni od lifestyle mjesečih magazina. Naslovnica Jutarnjeg lista obećava ažurnu informaciju koja se lako čita i uz kafu te liberalniji i više "trendy" pristup u odnosu na direktnu konkurenciju. Jutarnji list, poručuje grafika, je i specifičan lifestyle. Grafička oprema članaka olakšava pristup bitnim informacijama i čitaocu koji novine lista uz kafu ili u društvu, izdvajanjem podataka i izjava u boxove te čestim korištenjem dijagrama.
Kombinacija fotografija
Večernji list, očigledno, ne bježi od utrke sa mlađim konkurentom za pažnju povremenog čitaoca.
I ovdje zapažamo agresivan grafički pristup i "masne" naslove, uz bitnu razliku, u odnosu na Jutarnji list, koja leži u činjenici da se grafičko rješenje manje oslanja na lifestyle estetiku a više na autoritetne političke sedmične magazine zapadne Europe, što je se najbolje očituje u primjeni isključivo sans-sarifnih fontova. Ta estetika odražava, možda, i vlasničku strukturu lista. Večernjak je, sudeći po grafici, konzervativniji ali, istovremeno, i autoritativniji od direktne konkurencije. Ono što je interesantno je da se urednički autoritet očituje i kroz drastično isticanje isključivo jedne vijesti, one za koju urednički kolegij smatra da je najbitnija. Interesantno je, kao usputni kuriozitet, usporediti na koji su način Politika i Večernji list plasirali istu vijest, onu o zaplijenjenom oružju. Na kraju valja primijetiti da je pristup fotografiji na obje naslovnice specifičan u odnosu na sve ostale regionalne novine: dizajner koristi montažu dvije fotografije u svojstvu ilustracije za temu dana, ilustracije koja bi bila puno teža i manje efektna ukoliko bi se koristila samo jedna, stvarna fotografija.
BiH na pola puta
Kad je riječ o grafičkom dizajnu bosanskohercegovačkih dnevnih novina, on se, simptomatično, postavlja na pola puta između pristupa Politike s jedne strane i pristupa Jutarnjeg lista i Dnevnog lista s druge.
Sarajevski Dnevni avaz nastupa ipak bliže pozicijama dva zagrebačka lista koja smo analizirali.
Jedini blok teksta je incipit udarnog članka, čiji naslov nije centriran na stranici kao u slučaju Jutarnjeg lista i Večernjeg lista, već pomjeren ulijevo, tamo gdje ga je najlakše uočiti prilikom listanja naslovnica na pultu kioska. Naravno, radi se o dosta čestom, ali ipak ne i jedinom pristupu udarnoj vijesti na naslovnici Dnevnog avaza. U nekim drugim brojevima, naslov je centriran, a nekad je pozicioniran i sa desne strane. Da li je desno pozicioniranje baš ove vijesti indikacija hijerarhije vrijednosti uređivačkog kolegija, ostaje da se nagađa. Ostatak naslovnice koju analiziramo, osim reklame za sedmični dodatak, sastoji se isključivo od naslova' propraćenih slikama. Za razliku od Večernjeg lista, gdje je ogroman prioritet dat jednoj, najviše dvije vijesti, na naslovnici Dnevnog avaza možemo ih izbrojati čak osam, od kojih su sedam gotovo jednake po važnosti. Dnevni avaz cilja na najširu moguću publiku, predstavlja, da pojednostavimo, sve što ima, vođen parolom "što u izlogu, to i u dućanu". Interesanto je primijetiti još jedan trade-mark ovih sarajevskih novina, uzvičnik na kraju naslova, kod vijesti o inspektorima u fabrici Zrak. Za razliku od Jutarnjeg lista, slika ispod naslova za vijest o bebi na autobuskoj stanici nije cropovana, niti je djelimično prekrivena nekim tamnim gradientom koji bi dozvolio naslovu da se dodatno istakne. Na slici, isto kao i na kompletnoj naslovnici, jednostavno je sve bitno, po cijenu da ništa i ne "iskoči". Ovdje sve laje pa naslovnica podsjeća na posjetu prihvatilištu za pse: svaki posjetilac će na kraju naći psa za sebe. Oprema članaka je, kod Dnevnog avaza, dosta karakteristična. U našem primjeru, na istoj stranici nalaze se čak dva članka koji su, umjesto udarnim fotografijama, opremljeni faksimilima dokumenata.
Za razliku od Jutarnjeg lista i mnogih drugih regionalnih novina, u Dnevnom avazu se ne zadovoljavaju pisanom formulom "na osnovu dokumenata u koje je redakcija imala uvid". Dnevni avaz više voli da pokaže, jer njegov target-čitalac jednostavno želi da stvari vidi svojim očima. Za razliku od Politike, Dnevni avaz ne može sebi dozvoliti prazan, bijeli prostor koji bi naslovu i podnaslovu omogućio da "diše". Sarajevski dnevnik, govori nam prelom i dizajn, ima više vijesti nego konkurencija. Vijesti su toliko brojne da je svaki kvadratni centimetar dragocjen.
Naslovnicu drugog sarajevskog dnevnog lista, Oslobođenja, također krasi čak osam vijesti.
Smireniji pristup
Oslobođenje, još jedan list sa dugom tradicijom, zadržava ipak smireniji pristup grafičkoj opremi u odnosu na Dnevni avaz. Ono što, vizualno, govori ova naslovnica, je da Oslobođenje ne donosi "više" vijesti, već da u listu možemo pročitati vijesti koje se drugdje ne mogu naći: nimalo slučajno, čak četiri vijesti na naslovnici, koje zauzimaju najveći dio prostora, odnose se na sedmični dodatak Pogledi. Slike na naslovnici su sve samo ne udarne: ona centralna je putopisna fotografija, skoro pa anonimnog karaktera jedna od tri koje se odnose na reportažu iz Ankare. Zapis iz Ankare zauzima daleko više mjesta od vijesti o mirovnom planu za Siriju. Članak iz Ankare, drugim riječima, možda nije udarna vijest, i možda neće zainteresovati povremenog čitaoca, ali je to ono s čim je redakcija najzadovoljnija. Oprema članka je, reklo bi se, također odiše trezvenom korektnošću.
I pored očiglednih razlika u odnosu na pristup Politike, iz ove opreme se također može iščitati određena doza sigurnosti koja dolazi iz duge tradicije lista.
Za kraj, konstatovaćemo, još jednom ne u svrhu kritike već kao mogući element za daljnju analizu, da mahom sve dnevne novine na ovim prostorima, sa izuzetkom Politke, vizualno i grafički više približavaju populističkim roto-žurnalima poput lista The Sun nego uglednim europskim novinama poput The Guardiana, Die Zeita ili Corriere della sera. Ovo se odnosi i na druge regionalne novine koje ovom prilikom nismo analizirali.
Da li je razlog tome nedostatak resursa i novinarskog kadra koji onemogućava autorima članka da se više dana posvete analizama i istraživanju, ukus i sklonosti čitalaca ili nešto treće, ostaje predmet za daljnju diskusiju.