Ovakav simplificirani narativ se, naravno, koristi u direktno propagandne svrhe i njegova totalizirajuća šema je karakterizirana nekom vrstom promicanja „univerzalne istine“. Tako se u govoru premijera Zorana Milanovića jasno izdvajaju sintagme kao „povijesna noć,“ „Hrvatska kakvu sanjamo i gradimo,“ „zemlja racionalnih ljudi,“ „slobodarstvo,“ i tako dalje koje sve redom nagovještavaju postignuće gotovo metafizičkog telosa koji garantira dalji društveni i etički progres. Za nijansu patetičnije je djelovao govor predsjednika Josipovića, čije izjave inače frekventno imaju tendenciju prelaska granica onoga sto kritičko uho može da istrpi, u kojem su pojmovi slobode, europskog identiteta Hrvatske, ostvarenja snova i, ponajgore od svega, „prve europske zore naše domovine“ smiješani u neku vrstu propagandno-političkog bućkuriša koji sugerira povratak Hrvatske domu svome, majci Evropi. Bez obzira što druga majka, Angela Merkel, nije prihajala na samu proslavu, iz ne sasvim razjašnjenih razloga. 

 

 

Ne ulazeći u teško pitanje da li države na Balkanu imaju neku istinsku alternativu članstvu u EU u datom povijesnom momentu, ovaj metanarativ možemo, dakle, promatrati sa lyotardske postmodernističke pozicije pri čemu svaka osoba konstruira polje individualne skepse kao reakciju na prividnu sveobuhvatnost metanarativa. Osnovni razlog zašto se ovom, kao i drugim metanarativima, ne može jednostavno vjerovati leži u činjenici da ga oblikuju i osnažuju strukture moći koje imaju sopstvene agende odvojene od interesa širokih narodnih masa. Milanovićev govor je, u tom smislu, dvostruko zanimljiv jer uspjeva ukomponirati i light nacionalizam u ciljani evropski diskurs. Tako su se u Milanovićevom govoru među znamenitim ličnostima Hrvatske obreli i Nikola Tesla, i Ivo Andrić i Vladimir Prelog, što sugerira prilično živahnu kombinatoričku sposobnost i oko čega bi se zasigurno lomila mnoga internetska koplja komentatora u ovo doba prisilne aproprijacije poznatih ljudi iz područja nauke, umjetnosti, sporta i sličnih društvenih sektora za potrebe uveličavanja značaja sopstvene nacije.

 

 

 

Problematičnost ovog spektakla leži, kako smo nagovijestili, u skrivanju 'petits récits,' manjih narativa lokalnog ili pojedinačnog karaktera koji često mogu biti kontradiktorni samom metanarativu. Jedan takav kotradiktoran i kompleksniji aspekt jesu pojedinačne mogućnosti mladih, obrazovanih građana Hrvatske da napuste državu jer nisu zadovoljni time šta im pruža. Na individualnom planu to može značiti bolji i kvalitetniji život za njih, a prvenstveno bolje uvjete za njihov rad, ali istovremeno znači i da Hrvatska gubi kvalitetan kadar. Drugi narativ koji se našao ispod tepiha, ili ako preferirate, na smetljištu historije su zasluge Ive Sanadera za ulazak Hrvatske u EU, o čemu govori bivša ministrica vanjskih poslova i voditeljica izaslanstva za pregovore s Europskom unijom od 2005. do 2008. godine, Kolinda Grabar Kitarović. Iz intervjua se vidi da je upravo Sanader učinio prelomne poteze u pregovorima Hrvatske sa EU, pa se njegovo uklanjanje iz javnog diskursa može tumačiti jednom kombinacijom političkog licemjerja i političkog opreza kojim se promovira slika evropske Hrvatske. Na sličan način je iz proslave donekle uklonjeno i ime samog Franje Tuđmana, jer je vođstvu Hrvatske jasno da vanjski pogled na Domovinski rat nije u potpunosti konzistentan sa unutarnjohrvatskim pogledom na ratna zbivanja. 

 

 

 

Svaki pokušaj heterogenizacije metanarativa, svako zamjenjivanje metanarativa mnoštvom manjiih narativa slabi medijsku silinu istog i promovira kritičko mišljenje sa margine o čemu govori i Boris Buden u izvrsnoj emisiji Nedjeljom u dva koja se većim dijelom upravo bavila famoznim ulaskom Hrvatske u evropsku obitelj. Buden uspostavlja kariku između hrvatske suverenosti danas, domovinskog rata, mjesta Hrvatske u Jugoslaviji i njene očekivane pozicije u okviru EU definirajući potrebu za širom i intenzivnijom diskusijom svih tih pitanja koja u mainstream medijskoj ponudi često promiču ispod radara, kao što promiče i pitanje toga šta je to zapravo Hrvatska danas i šta je Evropa danas, dva druga koncepta koja se prečesto percipiraju homogenim, iako to nikako nisu. Dok Buden naglašava proturječnost same Evropske Unije na vrlo precizan način, možemo ovdje pomenuti i drugu stranu političke skale, znatno neprecizniju, koja kritizira ulazak Hrvatske u EU, gdje pripadaju ekstremna desnica i teoretičari zavjere poput Davida Icke-a koji se zapravo pozabavio Hrvatskom prožvakavajući svoju klasičnu priču o nastanku jedne svjetske vlade koja će upravljati svijetom te, konkretnije, o utopljavanju male Hrvatske u veliku Evropu koja će je samo progutati kao što svaka neman guta mali plijen. 

 

 

Društva na Balkanu su politički nerazvijena pa tako ovi paranoidni diskursi dobijaju više pozornosti nego na Zapadu. Ipak, u silini medijskog vala koji je propratio ovaj događaj, paranoidni diskurs nije bio među prominentnim aspektima. Gotovo da nije bilo regionalnog medija koji se nije pozabavio ulaskom Hrvatske u EU, od najmanjih internetskih portala do najvećih televizijskih kuća. B92 je, primjerice, u skladu sa svojom nominalnom proevropskom agendom, vrlo opširno pisao o ovoj temi dok se vrhunac političkog nehata može pronaći u nebuloznoj izjavi Milorada Dodika da je čitava regija mogla „kao Jugoslavija ući u EU". „Šta nam je ovo sve trebalo,“ reflektira ovaj doajen Laktozofije u nastupu inspiracije. Drugi glasovi sa bosanskohercegovačke strane se protežu od opreznog političkog optimizma u riječima, recimo, Željka Komšića, koji smatra da bi ulazak Hrvatske u EU mogao imati pozitivni domino efekat na Bosnu i Hercegovinu do narodnog diskursa, popunjenog priličnom dozom Schadenfreude u komentarisanju navodnih problema turističke sezone u Dalmaciji zbog nedolaska bosanskohercegovačkih turista.

 

 

 

Hrvatska se tokom ovog spektakla doista medijski predstavila EU sa svim onim čime raspolaže, prirodnim ljepotama, folklorom, fascinantnim virtuozima na čelima, vatrometima po gradovima i negradovima, Handelom i milenijskim šetanim kolom u Slavonskom Brodu, narodnim nošnjama, kulturno-umjetničkim društvima, revijama i predstavama, gastronomskim čudesima, podignutim stijegovima, otkrivenim pločama EU-a, veselim carinicima, malonogometnim turnirima, sjajnim klapama, baroknom muzikom, slavonskim drmešom, pa čak i donekle zalutalim Thompsonom na Poljudu. Iznad svega lebdjela je Oda Radosti. Hrvatska je zaista izložila sve ono čime se ponosi. Sem prognanih Srba. Oni su, za evropski put, manje poželjni i od samog Sanadera.