Pobjeda fudbalske reprezentacije BiH i prvi plasman na Svjetsko prvenstvo (Brazil, 2014. godine) jedan je od onih događaja koje se pohranjuju u kolektivnu memoriju. Možda ćemo zaboraviti rođendane bliskih osoba ali sjećanje gdje smo bili i šta smo radili u noći 15. oktobra 2013. godine, teško. Jednostavno, takva je snaga događaja koji okupljaju naciju.

 

Postoji vjerovatno milion priča o sinoćnjem trijumfu naše reprezentacije ali za ovaj trenutak istaknimo jednu. Prošle noći je Face TV postala veliki medij. Za one koji su pritom uočili njihovih hiljadu mana recimo da je to tačno ali u konačnici samo su oni do u detalj razumjeli sinoćnji događaj, pripremili se za sve njegove bitne momente, pratili ga dosljedno, osjetili njegovu dramaturgiju i dali ljudima ono što su, od medija, jedino tražili prošle noći. Beskrajne slike i priče o događaju kojem su svjedočili i koji ih je oduševio.

 

 

I za veću televiziju bio bi problem pratiti jedan događaj gotovo 12 sati a pri tom znati da ništa nije sigurno, da gotovo nijedna satnica nije tačna i da se stalno nešto nepredvidljivo dešava. Odlučivši se da uz živu sliku iz Kaunasa otvore dva velika punkta u Zenici i Sarajevu dobijena je najšira perspektiva fudbalske večeri koja je, to su ljudi iz Face TV rano shvatili, zapravo bila i veliko narodno veselje. 

 

Veliki broj reportera koji su u svakoj prilici bili spremni i ono što je posebno važno za ovaj posao, raspoloženi, vedri, puni entuzijazma i informisani tako da ne obraćate nikakvu pažnju na nužne šlampavosti i greške.

 

Njihovi reporteri su svuda stigli a valjda se vrhunac tog prenosa desio kada su se reprezentativci popeli na balkon iznad vječne vatre u Sarajevu. Tada se Face kamera ugurala među igrače i postala fudbaler BiH pružajući nam perspektivu jednog od njih dok je u dubini kadra gorjela cijela država.