Rijetki su ratni arhivi lokalnih medija, malih radijskih i televizijskih stanica u Bosni i Hercegovini, koji su preživjeli protekle tri decenije i danas su uredni i u upotrebi. Dok se snimci i izvještaji nekih lokalnih novinara uz oskudne tehničke mogućnosti nisu ni arhivirali, neki arhivi koji su pravljeni tokom ratnih i post-ratnih godina, uništeni su zbog loših uslova čuvanja, nedovoljno ulaganja u održavanje, ali i zbog nemarnosti.

Iako svjesni ozbiljnosti i važnosti čuvanja medijske arhivske građe, mnoge medijske kuće koje još uvijek imaju materijal, u nemogućnosti da naprave velika finansijska ulaganja koja su potrebna za modernizaciju i digitalizaciju, ne nailaze ni na razumijevanje i podršku institucija vlasti za koje smatraju da bi trebalo da prepoznaju interes u očuvanju novinarskog rada i zapisa o važnim društvenim i političkim dešavanjima.

Najveći televizijski arhiv u Bosni i Hercegovini, koji čuva neke od najstarijih audio-vizuelnih zapisa napravljenih u BiH, je Arhivski centar BHRT-a koji obuhvata i prijeratni materijal, kao i ratnu i post-ratnu arhivsku građu. Rukovoditeljica Arhivskog centra, Nasira Bašić, pojašnjava kako se „sve ono najvrednije što država Bosna i Hercegovina ima kao audio-vizuelno naslijeđe nalazi u fundusima Arhivskog centra BHRT-a. Većina nije ni svjesna koje blago se tu čuva. To je neprocjenjivo blago sa istorijskog, kulturnog i svakog drugog stanovišta za jednu zemlju“.

„U Arhivskom centru BHRT-a se nalazi sav materijal vezan za period 1992-1995. godine. Sve što je tadašnja RTVBIH proizvela, a predato je u Arhiv, uspješno je sačuvano. Tako danas u Arhivu iz tog perioda imamo 1043 UM kasete, 280 VTR 1" i 250 BC SP kasete na kojima su sačuvani dnevnici. Imamo oko 2000 VTR 1" i 750 BC SP kasete na kojima su arhivirane sporovozne emisije (informativne, kulturno-zabavne, dokumentarne, itd). Sačuvano je dosta sirovog materijala koji se takođe nalazi na UM, VTR i BC kasetama. Sve se to čuva u specijalnim depoima pod određenim uslovima (temperatura, vlažnost)”, pojašnjava ona i dodaje da, iako su materijali sačuvani, problematično je njihovo pregledanje i korištenje uz savremene tehnologije.

„Nažalost, sada nam je vrlo malo tog materijala dostupno upravo zbog toga što je arhivirano na UM i VTR nosačima, jer nemamo ispravne mašine na kojima bi se mogao pregledati i presnimiti taj materijal. Dio koji se nalazi na BC kasetama je dostupan i uvijek se ustupi svim zainteresovanim novinarima, istraživačima, studentima i drugim licima. Menadžment ulaže velike napore za digitalizaciju arhivskog materijala, međutim osnovni problem su uvijek finansijska sredstva”, kaže Bašić.

Važnost ratnih izvještaja

Bilježenje „prvog nacrta historije“ tokom rata u Bosni i Hercegovini važan je posao koji su napravili novinari i novinarke i drugi medijski radnici koji su pisali, snimali, istraživali i dokumentovali. Danas dostupnost medijski zabilježenih događaja iz rata široj javnosti zavisi od faktora kao što su: nekadašnja individualna volja i požrtvovanost novinara da naprave snimke i izvještaje, današnja (ne)dostupnost savremenih tehnologija za digitalizaciju materijala, volja vlasti da učestvuje i podrži digitalizaciju arhivske građe, ali i kvalitetu dostupnog materijala, sortiranosti i iskoristivosti medija na kojima je pohranjen.

Među mnogim medijskim arhivima u BiH koji su izgubili značajan dio materijala su i nekadašnji izvještaji Radija Mostar o čemu za Media.ba govori Sanel Kajan, nekadašnji novinar i ratni reporter tog lokalnog medija, a  od 2000. do 2007. i urednik. On navodi kako je arhiva „ona službena, potpuno uništena“. Snimke koje je uspio sačuvati, i neke koje naknadno prikuplja, danas objavljuje na svom YouTube kanalu.

„U interesu mi nije nikakva finansijska dobit ili nešto slično, nego isključivo i jedino istina i nezaborav. A ljudsko pamćenje je krhko“, kaže Kajan. „Snimci koje danas imam su dokaz protiv falsifikovanja historije čemu smo bezočno izloženi u posljednje vrijeme“.

Dodaje kako je dio arhive Radija Mostar uništen tokom rata budući da je radio „nekoliko puta bio primoran mijenjati lokacije usljed granatiranja i uništavanja prostorija. Međutim, kasniji značajni snimci ostali su nesačuvani ljudskom nemarnošću“.

Svoje prve priloge u istom je mediju objavljivao i Dario Terzić, danas doktor komunikoloških nauka. Prisjeća se kako je kao novinar Radija Mostar dobijao prijetnje, a nekoliko puta našao se i u životnoj opasnosti. Kaže da je, čim se čulo njegovo ime u eteru, dobio poziv za mobilizaciju u HVO, ali je nastavio objavljivati priloge za Radio Mostar od čega je danas „sačuvano vrlo malo“.

„Ono što se može pronaći danas često je montirano, ponekad nedostaje kontekst, čak su neki tekstovi ponovo nasnimavani što im naravno umanjuje autentičnost te dovodi u pitanje  vjerodostojnost svega“, kaže Terzić. „Vrlo malo toga je sačuvano i iz razloga što su ljudi koji su  sakupljali te materijale, kasnije protjerani iz svojih domova. Kasete su presnimavane po nekoliko puta dok se ne bi izlizale“.

Stari formati

Većina arhivske građe lokalnih medijskih kuća sačuvana je u formatima koji su danas prevaziđeni i kojima prijeti propadanje.

Dio televizijskih priloga iz perioda 1992-1995. Radio-televizija Tuzlanskog kantona uspjela je digitalizirati proteklih godina. Novinarka Azra Mešić navodi kako je ta medijska kuća arhivsku građu koju posjeduje dijelila sa drugim institucijama koje su bile zainteresovane poput Arhiva Tuzlanskog kantona i Muzeja Istočne Bosne s kojim planiraju nastaviti saradnju.

„Arhivska građa iz ratnog perioda dostupna je na Radio-televiziji Tuzlanskog kantona“, kaže Mešić. „Međutim, građa je nesortirana. Uvijek je moraju tražiti tačno oni novinari koji su se bavili određenim temama, ali naprimjer, neki od novinara zaposlenih u skorije vrijeme, ne znaju ni da postoji ta građa“.

„Arhiviranje materijala koji svakodnevno nastaje u medijskim kućama poput RTVTK koja pokriva ogromno područje Tuzlanskog kantona, ali i Podrinje, Posavinu, Brčko, ogroman je proces i posao na kojem u kontinuitetu mora raditi tim ljudi kako bi se uspostavio funkcionalan sistem u kojem će istraživači i novinari moći pronaći materijal za kojim tragaju“, objašnjava Mešić i dodaje kako je kantonalni arhiv nudio pomoć u digitalizaciji svih važnih materijala koji su u posjedu televizije, a da je poziva bilo i iz televizije, ali da je još uvijek „puno arhivske građe na različitim kasetama koja nije digitalizovana. DVD ima vijek trajanja, tako da taj materijal propada za nekih sedam godina i na njega se više ne može računati“.

Tuzlanski novinar Salih Brkić, koji je tokom rata izvještavao za RTV BiH a kasnije i za Federalnu TV, kaže kako je dio arhivske građe koju je u toku svog radnog vijeka prikupio predao Media Centru Islamske zajednice BiH, Tuzlanskom muftijstvu, odnosno Behram-begovoj biblioteci, te Bošnjačkom institutu.

„Devedeset posto arhivske građe koju sam prikupljao je na kasetama“, kaže Brkić i dodaje da smatra kako institucije države nemaju interesovanja za arhivsku građu medija.

Na pojedinim lokalnim radio stanicama koje su postojale tokom rata, arhive su u potpunosti uništene. Takav je slučaj s ratnim Radijem Kalesija, a današnjim Radijem Feral. Prvi urednik Radija Kalesija, Fuad Halilović, kaže da je radio stanica „počela sa radom u oktobru 1992. godine, u čitaonici u Gutićima, na Međašu. Od svojih kuća smo donijeli kasetofone, trake, mikrofon, dakle, potpuno amaterska, neadekvatna oprema, ali smo, ipak, krenuli s programom“.

„Nažalost, nijedan audio niti videosnimak (neke sadržaje  smo kasnije snimali i kamerom), znači nijedan snimak, danas ne postoji. Naprosto, nije bilo arhive, nismo imali čak ni kasete, a kamo li snimače, diktafone i slično“, kaže Halilović i dodaje da je vlast uglavnom nezainteresovana za arhivsku građu sačuvanu na zastarjelim medijima.

„Kada sam prije pet-šest godina radio 'Knjigu o Kalesiji'…gdje god sam se pojavio, nigdje, ama baš nigdje nisam uspio dobiti zvanične informacije: pisana dokumenta, fotografije, audio ili videosnimke, jer ih, zapravo, nigdje, u organima uprave, ustanovama, institucijama, javnim preduzećima, nije ni bilo. Čak su mi zvanično rekli da je dokumentacija, oko pet tona papira, koja je bila smještena u podrumu današnje zgrade MUP-a u centru Kalesije – potpuno uništena u poplavi zgrade. Uništena dokumentacija je odvezena na deponiju“, navodi Halilović.

Iskoristivost dostupnih materijala

Sarajevska Televizija Hayat, osnovana početkom 1992. godine, danas posjeduje arhivsku građu od materijala koje su snimali i emitovali tokom rata i u godinama koje su uslijedile. Arhivarka Dika Bektić kaže kako su uglavnom uspjeli „sačuvati sve ključne vijesti, događaje i snimke“ koje su pravili u periodu 1992-95. godine.

„Nažalost, oni manje bitni događaji su često presnimavani, jer u uslovima opsade i nedostatka osnovnih životnih namirnica, bilo je izuzetno teško doći do potrebnog broja kaseta. Dinamika života pod opsadom nije predvidjela poziciju arhivara u tom periodu pa su novinari sami arhivirali materijale prema svojim kapacitetima i raspoloživom vremenu”, kaže ona.

Danas se kroz proces digitalizacije, pojašnjava, pokušava osigurati dugotrajnost sačuvanog materijala.

„Tadašnji isključivi format snimanja je bila VHS kaseta i u našoj arhivi se ti snimci trenutno čuvaju u izvornom obliku. Proces digitalizacije smo započeli i on još uvijek traje. Smatramo važnim da ovu arhivu prebacimo u formate koje savremena tehnologija omogućava i time osiguravamo čuvanje historijski vrijednog materijala”, kaže Bektić. „Čuvanje arhiva je od kapitalne važnosti. Ne samo kao faktografije nego i kao važnog društvenog svjedočenja“.

Urednik Informativnog programa Federalne televizije, Željko Tica, kaže da „arhivskim materijalom RTVBiH i to od formiranja u oktobru 2001. godine, upravljaju kolege sa BHRT-a, tačnije iz Arhivskog centra BHRT-a“, ali da je zbog nemogućnosti modernizacije omogućen samo djelomičan pristup ratnom arhivu, isključivo zbog formata na koji je videomaterijal arhiviran.

„Ukoliko je riječ o U-maticu ili VTR-u, trenutno ne postoji mogućnost uvida niti digitalizacije. Ukoliko je video pohranjen na BETA-i ili BETA SP kasetama moguće je koristiti ratne snimke“, pojašnjava Tica. „Osim toga, dio ratnog materijala koji se odnosi na određene događaje, mjesta ili ličnosti, a što se, naprimjer, koristi bar jedanput godišnje, pohranjeno je u digitalnom formatu u 'brzom' svakodnevnom Arhivu uspostavljenom za potrebe Informativnog programa“.

Moderne tehnologije i savremena oprema uveliko olakšavaju i pojednostavljuju upravljanje materijalom. Šefica produkcije televizije N1 u Sarajevu, Džejna Habibović, za Media.ba kaže da ta ta televizija arhivira gostovanja i priloge, a arhiviraju se i materijali snimljeni za potrebe priloga – što rade novinari po povratku s terena.

„Ostale materijale arhivira ingest. Arhiviranje i ingest (unos) materijala u bazu podataka se radi zbog: urednog pregleda materijala, standardizacije formata, trajnog unosa materijala zbog kasnijeg ponovnog korištenja i brzog i urednog prenosa i mogućnosti obrade”, kaže Habibović.

„Sav materijal se pohranjuje na više načina: lokalno; u arhivu (trajna pohrana materijala na kraći period – takozvana 'plitka arhiva' – gdje putem programa iFind zadajemo funkciju 'toggle in use' ili dugoročno – duboka arhiva – na Xendata tj. na servere Sony SX-520 sa kapacitetom od 800TB i na traku ODLS-L30M sa kapacitetom od 136TB; offline; centralni koji služi isključivo za materijal koji će se emitovati“, pojašnjava ona i dodaje da N1 često ima „upite za ustupanje materijala istraživačima“ što, kako navodi, i čine ukoliko ih posjeduju.

Ovaj tekst nastao je u okviru projekta „Novinarstvo kao prvi nacrt historije“, kojeg provode Fondacija Mediacentar Sarajevo i digitalni arhiv INFOBIRO.

___

Želite sedmični pregled vijesti, analiza, komentara i edukacija za novinare u Inboxu Vašeg e-maila? Pretplatite se na naš besplatni E-bilten ovdje.