Kolekcije oralne historije sadrže dokumentovana iskustva svjedoka jednog vremena.

Ukupno 100 video svjedočenja preživjelih žrtava genocida u Srebrenici, predstavljeno je i trajno postavljeno u sobi sjećanja, otvorenoj 22. februara u Memorijalnom centru Potočari-Srebrenica. Svjedočenja preživjelih Srebreničana snimao je tim Balkanske istraživačke mreže Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) u saradnji sa Memorijalnim centrom Potočari-Srebrenica, a u sklopu projekta „Životi iza polja smrti“.

Dok slušaju lične priče žrtava srebreničkog genocida, posjetitelji mogu vidjeti lične predmete nestalih i ubijenih Srebreničana, a koje su porodice odlučile pokloniti Memorijalnom centru.

 „Ideja je bila da Srebrenicu apsolutno sklonimo od politizacije i političara koji negiraju sudski utvrđene činjenice i kvalifikaciju zločina i svode priču o najvećem zločinu počinjenom u toku ratova nastalih nakon raspada bivše Jugoslavije na samo pitanje 'da li je zločin bio genocid' i osporavanju broja žrtava“, objašnjava direktor BIRN-a BiH, Denis Džidić.

Denis Džidić, foto: BIRN BiH

Navodi i kako su željeli da priču o genocidu u Srebrenici vrate onima koji su najviše pretrpjeli, a to su žrtve i preživjeli genocida.

„Njihove lične priče i doživljaji, kao i predmeti o kojima govore, a koje doniraju Memorijalnom centru, ne bi trebale nikoga ostaviti ravnodušnim i trebaju da služe da pokažu da narativi negiranja uvijek vrijeđaju stvarne ljude i stvarne žrtve“, napominje Džidić.

Memorijalni centar je kroz ovaj projekt i inicirao metodologiju usmene historije, tako da su uz snimljene intervjue za potrebe izložbe, svi svjedoci dali višesatne intervjue po posebno razrađenoj metodologiji u kojima govore i o periodima prije rata, počecima sukoba, ali i posljedicama genocida.

Osim izjava preživjelih, u video zapisima, uz izjave biće prikazani i predmeti koje su porodice našle ili sačuvale od ubijenih članova porodice.

„Neki od predmeta pripradaju samim svjedocima, poput odjeće u kojoj su prešli Marš smrti, neki su posljednje uspomene na voljene, a neki su predmeti i pronađeni u masovnim grobnicama. Ideja je da prikažemo svu dubinu bola preživjelih Srebreničana, sve razne sudbine i svu dubinu tragedije Srebreničkog genocida“, objašnjava Džidić.

Ovo nije prva kolekcija audio-vizuelnih svjedočenja u Bosni Hercegovini od kraja rata devedesetih godina. Snimanje svjedočanstava građana BiH koji su preživjeli rat u ovoj državi među prvima je počela FAMA, prva nezavisna medijska kuća, osnovana 1990. godine.

Nakon deblokade Sarajeva, u martu 1996. godine u FAMA-i su počeli sa projektom  govorne historije, želeći zabilježiti sjećanja građana Sarajeva dok su još svježa.  Tokom nekoliko godina rada snimili su 1000 svjedočenja 450 građana.

„Hronologija je napravljena na dnevnoj i mjesečnoj osnovi, slijedeći prevashodno izvore Oslobođenja, UN izvještaje i izvještavanja stranih medija, a i cijeli naš tim je živio u opsadi i svaki izvor smo mogli potvrditi svojim znanjima“, kaže Suada Kapić,  osnivačica i direktorica FAMA kolekcije.

Ona navodi da su po završetku snimanja videointervjua, napravili klasifikaciju svjedočanstava, a potom napravili transkripte i preveli na engleski jezik.

„Kasnije smo cijelu kolekciju digitalizovali, a sada radimo na njenom unapređenju, da je prilagodimo ovim vremenima i formatima“, kaže Kapić.

FAMA-kolekcija prikazuje ljudske razmjere događaja, mjesta i iskustava opsade Sarajeva od 1992. do 1996. godine, komunicirajući kolektivno sjećanje na dodir ljudske ruke. Kao virtualna banka znanja, kolekcija ima za cilj da premosti digitalni jaz između kulture sjećanja i potrage za znanjem u realnom vremenu.

„Tako da imamo antropološko-istorijski dokument u formatu govorne istorije koja je danas priznata kao najmoderniji i najtačniji oblik moderne istoriografije. Mi smo cijeli projekat napravili dostupnim na našem web portalu. Koliko znam koristi se za istraživanja po različitim temama, a naša namjera je da digitalnu kolekciju predamo velikim svjetskim arhivima gdje će imati trajno mjesto za izučavanje“, objašnjava Kapić.

Nakon njih, zajedničkim snagama Univerziteta Trente iz Holandije, Univerziteta u Sarajevu i Centra za istraživačko novinarstvo počelo je prikupljanje svjedočanstava, u okviru projekta „BiHMe bosanskohercegovačka sjećanja“. Prikupljeno je i pohranjeno oko 100 svjedočanstava žrtava rata u BiH, koja su dostupna putem video zapisa.

Sveobuhvatan cilj tog projekta je stimuliranje i osnaživanje društvenih i pojedinačnih procesa “suočavanja sa prošlošću” kako bi se unaprijedilo uzajamno razumijevanje među narodima Bosne i Hercegovine i narodima bivših jugoslavenskih republika.

„Radi se o ljudima, koji inače nemaju mogućnost da govore u javnosti, i onda ta njihova iskustva i svjedočenja ostaju na nekim ličnim svjedočenjima. Mislim da lična svjedočenja doprinose procesu izgradnje zajedničke historije, ne samo u BiH, već u cijelom regionu“, smatra Leila Bičakčić, direktorica Centra za istraživačko novinarstvo i dodaje kako je ideja bila da se napravi serija svjedočanstava sa građanima zemalja Zapadnog Balkana, kako bi se ona kasnije mogla upoređivati.

„Kroz njihova svjedočenja, lične priče, može se ustanoviti šta se zapravo desilo na Balkanu“, kaže Bičakčić.

Oralna historija često osporavana

Oralna historija je metod prikupljanja historijskih informacija kroz razgovore sa svjedocima vremena. Podrazumijeva prikupljanje informacija o prošlosti kroz razgovore o ličnim iskustvima - zasnovana je na dokumentovanju iskustva i sjećanja na određene historijske događaje i procese. 

Događaji tokom ratova devedesetih godina u javnom diskursu i danas izazivaju različite polemike. Međutim, ljudi rijetko ostanu ravnodušni na lične priče.

U teoriji tranzicijske pravde - koja za cilj ima da jedno društvo suoči sa masovnim kršenjima ljudskih prava - jedan od predviđenih mehanizama jesu komisije o istini i pomirenju, koje trebaju da postoje uz sudove.

„U našem regionu, uprkos više inicijativa, nažalost, nismo vidjeli korištenje ovakvih alata, što je neminovno značilo i da oralna historija nije imala onu ulogu koju treba da ima institucionalno. Ideja iza ovih projekata jeste da pokrene diskusiju oko potrebe bilježenja oralne historije“, napominje Denis Džidić iz BIRN-a.

Uz političke narative mržnje i negiranja, brojni građani mogu ostati zbunjeni oko određenih činjenica iz rata u BiH. Često se u javnom bh. prostoru, kao kontrateža određenom negiranju, pozove političar sa suprotne strane. Osim toga, u školama u BiH ne uče se činjenice o ratu.

„Stoga je ideja da se protiv negiranja bori sa oralnom historijom, da se prikažu lični doživljaji i stvarne osobe sa kojima se prosječna osoba može identificirati odličan način borbe protiv revizionizma, mržnje i negiranja zločina“, naglašava Džidić. 

U protekle skoro tri decenije od kraja rata u BiH, brojni svjedoci su preminuli. Njihove izjave, koje su medijski radnici zabilježili dobili su veliku vrijednost.

„To su svjedoci prve ruke, ne oni koji su čuli da se nešto događalo, nego su oni bili učesnici tih događanja. Tako da 1000 intervjua koja su dali 450 građana postaju nacionalno blago, ta svjedočenja se ne mogu ponoviti, nekih ljudi više nema, neki su otišli, neki se više ne sjećaju dobro. I mi hoćemo da postavkom FAMA arhivske kolekcije u arhive, biblioteke regije i svijeta očuvamo to blago iskazivanja u cilju stvaranja edukacijskog narativa za period opsade grada“, navodi Suada Kapić iz FAMA Kolekcije.

Međutim, iako medijske kuće snime i pohrane kolekciju svjedočanstava, ona postanu manje-više zanimljiva uglavnom naučnicima. Jedan od razloga je što, u većini, zbog političkih pritisaka, mnogi mediji ignorišu njihovo postojanje, tako da takva svjedočanstva ne budu prikazana širem auditoriju. Protiv toga se bore i u Historijskom muzeju BiH, koji u okviru stalnih postavki ima dostupna i audio-vizuelna svjedočenja građana.

„Oralna historija može biti izuzetno jako sredstvo muzejskog diskursa, ukoliko se upotrebljava sa kodeksima i etikom muzejske struke. Njena prednost je u tome što pomaže na uspostavljanju veze između muzejske publike i priče koja se predstavlja, gradeći empatijski odnos publike spram iskustva koje se prenosi. Kako najbolje shvatiti grozote rata? Kroz iskustva onih koji su rat preživjeli. Međutim, oralnoj historiji se nerijetko zamjeri činjenica da je ljudsko iskustvo subjektivno, a sjećanje selektivno. Ipak, vjerujem da čovjek čovjeka najbolje može razumjeti - ne isključivo jezikom, već suosjećanjem“, objašnjava kustosica Muzeja Elma Hadžić i dodaje da je pitanje i u kojoj mjeri muzeji trebaju računati na empatiju kao dominantno muzejsko iskustvo ili emociju.

„Ja vjerujem da muzeji imaju važnu ulogu u oblikovanju društva i da je njihova misija da doprinose izgradnji mira i suočavanju sa prošlošću. Jedini način da ne ponovimo greške iz prošlosti je da osvijestimo njihove posljedice i da ih jednostavno prestanemo ponavljati. Oralna historija u muzejima može dati snažan doprinos izgradnji mira - naravno, ukoliko se primjenjuje na pravi način“, smatra Hodžić.

Tim Historijskog muzeja BiH prikuplja različite priče iz prošlosti. Budući da muzej obrađuje veliki broj tema koje se tiču novije historije, onda je moguće pronaći svjedoke vremena. Proces prikupljanja priča je povezan sa prikupljanjem predmeta, koji posredstvom muzeološke obrade postaju eksponati.

Osnovu za rad svakako čini stalna muzejska postavka „Opkoljeno Sarajevo“, koja iz dana u dan postaje bogatija novim pričama i predmetima. Međutim, muzejski tim je kroz oralnu historiju prikupljao priče iz različitih faza historije, priče koje pomažu da bolje razumijemo pojedine teme i fenomene prošlosti. 

Ličnim pričama do pomirenja

Pored snimanja svjedočanstava preživjelih Srebreničana, BIRN BiH radi i na prikupljanju svjedočanstava građana Sarajeva tokom opsade. Projekat pod imenom „44 mjeseci opsade“ osmišljen je tako da se za svaki mjesec opsade Sarajeva snimi po jedna osoba, koja će ispričati lični doživljaj koji je preživjela u toku rata u glavnom gradu BiH. Sva svjedočenja biće objavljena na obilježavanje 30 godina od početka opsade na posebnoj podstranici sajta Detektor.ba.

„Naša želja je da napravimo jedinstvenu multimedijalnu platformu na kojoj će čitaoci moći da se upoznaju sa nekim od najstrašnijih dešavanja u toku opsade Sarajeva. Posebno bismo voljeli da kroz kratke videe i animacije privučemo mlađu publiku koji nemaju sopstvena sjećanja na rat i opsadu“, kaže Denis Džidić. 

Pored već pomenutih, u Bosni i Hercegovini, postoji još nekoliko kolekcija oralne historije. U Tuzli djeluje Memorijalni centar Kapija, a radi se o dokumentacionom centru posvećenom nevinim žrtvama, koje su 25. maja 1995. godine stradale u centru Tuzle, na Kapiji.

Memorijalni centar je i svojevrstan arhiv o ratnom zločinu i zločincima, video zapisima i prilozima snimljenim na dan tragedije. Osim fotografija 71 žrtve, centar sadrži i lične stvari ubijenih mladih ljudi i djece, poput njihovih pehara i medalja, satova, kaiševa, narukvica, omiljenih igračaka.

Još jedna projekt oralne historije napravilo je Udruženje „Oštra nula“ koje je kreiralo digitalnu platformu „Društvena istorija Banjaluke“, koja se bavi prikupljanjem usmenih svjedočanstava građana Banjaluke u periodu od polovine osamdesetih godina do danas. „Digitalna platforma služi kao arhiv – ali i alat svim građanima koji žele da učestvuju u izgradnji zajedničke društvene istorije Banjaluke“, rekla je Dražana Lepir, a navodi se na stranici Udruženja.

Svjedočenja kao dokazni materijal

Brojni su video snimci, audio materijali, dnevnici i novinski članci nastali tokom ratova na Balkanu devedesetih godina korišteni pred Međunarodnim sudom za bivšu Jugoslaviju u Hagu.

„Ja sam u Hagu koristila govor Radovana Karadžića iz Skupštine, potom Ratka Mladića, ma tonu snimaka, to sud smatra jakim dokazom“, objašnjava advokatica Vasvija Vidović i dodaje kako snimljeno svjedočenje može biti dokazni materijal.

„Ako je svjedok već dao izjavu u sudu, onda mu se može predočiti snimljeno svjedočenje ili naprimjer, ako osoba ima snimljeno svjedočenje, a u međuvremenu je preminula, ja onda pozovem njenog bliskog rođaka ili komšiju, te mu puštam svjedočenje uz pitanja, da li je upoznat sa tim događajima“, objašnjava Vidović.

Ona kaže kako se snimljena svjedočenja bez prethodnog saslušanja u pravosudnoj instituciji ne mogu uvoditi kao dokazi.

Najveće kolekcije oralne historije posvećene su Holokaustu

Kolekcije oralne historije imaju veliki značaj u svijetu. Jedna od najpoznatijih je svakako Memorijalni muzej holokausta Sjedinjenih Američkih Država (USHMM), koji je i službeni američki spomenik holokaustu.

USHMM osigurava dokumentaciju, proučavanje i tumačenje historije Holokausta. Posvećena je pomaganju vođama i građanima svijeta u suočavanju s mržnjom, sprječavanju genocida, promicanju ljudskog dostojanstva i jačanju demokracije.

Zbirke USHMM-a sadrže više od 12.750 artefakata, 49 miliona stranica arhivskih dokumenata, 85.000 historijskih fotografija, popis od više od 200.000 registrovanih preživjelih i njihovih porodica, 1.000 sati arhivskih snimaka, 93.000 bibliotečkih jedinica i devet testova historije.

Što se tiče Evrope, jedna od najznačajnijih kolekcija oralne historije nalazi se u Britanskoj biblioteci. Ta biblioteka skupila je 1.818 predmeta u kolekciji. Zbirka sadrži intervjue iz dva projekta usmene istorije, „Živo sjećanje na jevrejsku zajednicu“ (C410) i Projekt snimanja svjedočanstava Centra preživjelih u Holokaustu (C830).

„Živo sjećanje jevrejske zajednice“ – projekat je u okviru kojeg je između 1987. i 2000. godine sakupljeno 186 audio intervjua sa životnim pričama Jevreja koji su preživjeli Holokaust i njihovom djecom.

Intervjui Centra za preživjele Holokausta bio je zajednički projekat National Life Stories sa Centrom za preživele holokausta Jevreja, Jevrejskim društvenim centrom u sjevernom Londonu za preživjele koji su bili u Evropi tokom Drugog svjetskog rata ili koji su došli u Veliku Britaniju kao izbjeglice. Projekat je trajao između 1993. i 1998. godine i prikupio je ukupno 154 audio svjedočanstva životnih priča.

Od 1998. godine do 2019. godine agencija SENSE i njen nasljednik, Centar za tranzicionu pravdu SENSE, koji su izvještavali o radu Međunarodnog krivičnog suda Ujedinjenih nacija za bivšu Jugoslaviju (ICTY) sastavio je kompilaciju od više od 50 videointervjua sa glavnim akterima historije MKSJ.

Usmena istorija MKSJ-a - Zbirka snimljenih intervjua otkriva probleme, uspjehe i neuspjehe MKSJ-a, kako su se razvijali.

Među sagovornicima su svi predsjednici i glavni tužioci MKSJ-a, sudije, vodeći advokati, sekretari, istražitelji, branioci, upravnici Pritvorske jedinice UN-a i mnoge druge ličnosti uključene u njegove aktivnosti. Tim projektom Centar SENSE prvi put u cijelosti stavlja intervjue na raspolaganje javnosti.

„Vjerujemo da očuvanje, javna dostupnost i neograničena ponovna upotreba ovih zakulisnih zapisa mogu igrati važnu ulogu u promoviranju razumijevanja MKSJ-a, njegovih ciljeva i procesa, te u suprotstavljanju široko rasprostranjenim negatorskim narativima, te teorijama zavjere i revizionizma o MKSJ i njegove presude“, navodi se u saopštenju SENSE agencije.

Fotografije i priče brojnih žrtava koje je snimila agencija SENSE na suđenjima MKSJ-a su ljudske priče koje nadilaze etničke barijere i mogu poslužiti kao osnova za edukaciju javnosti o ratu i njegovim efektima na pojedince i zajednice u bivšoj Jugoslaviji i šire.

„Žrtve su, bez obzira na njihovu etničku pripadnost, bile i ostale zajednički imenitelj u sukobu i upravo je na osnovu njihove viktimizacije ICTY izgradio svoje temelje“, navodi se na web site-u SENSE-a.

Zbirka usmene istorije MKSJ namijenjena je pravnim naučnicima, stručnjacima i istraživačima međunarodnog krivičnog prava, organizacijama i aktivistima za ljudska prava, istoričarima, istraživačkim novinarima, filmskim producentima i scenaristima, kao i široj javnosti.

Ovaj tekst nastao je u okviru projekta „Novinarstvo kao prvi nacrt historije“, kojeg provode Fondacija Mediacentar Sarajevo i digitalni arhiv INFOBIRO.

___

Želite sedmični pregled vijesti, analiza, komentara i edukacija za novinare u Inboxu Vašeg e-maila? Pretplatite se na naš besplatni E-bilten ovdje.