Imajući na umu moć televizije kao medija na ovim prostorima, serijom o Izetbegoviću i filmom o Karadžiću moglo bi se doprinijeti još radikalnijem zamagljivanju nepomirljivih slika i doživljaja prošlosti.

foto: bhdani

Vrhunac ovdašnjeg „propitivanja“ krvave prošlosti devedesetih ili novi momenti u betoniranju etničkog kao jedinog mogućeg ogledaju se u snimanju serije Alija u režiji Turske državne televizije, koja se bavi likom i djelom Alije Izetbegovića, te najavljenom filmu o Radovanu Karadžiću, koji bi po riječima predsjednika RS-a trebala realizovati Radio Televizija Republike Srpske. Vraća nas to u poziciju u kojoj se putem umjetnosti i kulture nastoji zaoštriti i radikalizirati politička situacija u BiH. Nije da takvih pokušaja nije bilo i ranije.

Dobro je poznato kakvu su ulogu elektronski mediji, posebno televizija i njena produkcija, a zatim i kulturno-umjetnički programi etničkog čistunstva, odigrali u kreiranju scene za krvave ratove na prostoru bivše Jugoslavije. Ne želeći ovdje bilo šta predjucirati, doima se važnim postaviti neka od, čini se, ključnih pitanja o svrsi i razlozima snimanja ovakvih uradaka, te onome što bi oni mogli biti u široj recepciji javnosti.

Filmovi i drugi video žanrovi koji su se krajem osamdesetih i tokom devedesetih bavili nacionalnim temama velikom svojom većinom nastali su kako bi, u socijalizmu, navodno uspavanu, nacionalnu (čitaj u ovom slučaju - nacionalističku) svijest prodrmali i tim prikazima „herojskih“ podviga prošlosti je mobilizirali i homogenizirali za ono što slijedi. Istina, okolnosti su danas nešto drugačije, jer je BiH u permanentnoj medijsko-spinerskoj opsadi satjerana u mračnu prostoriju u kojoj se sa svih strana krevelji strašilo mogućeg rata.

Ako uzmemo da je ovdje svaka druga godina izborna, nema se šta dodatno homogenizirati u ovom etničkom konsocijacijom razorenom društvu. Ipak, to ne znači da filmska ostvarenja ovog tipa ne bi mogla pokrenuti dodatne lavine u ponoru međuetničke rašomonistike u pogledu onoga što se u ratu ovdje dešavalo. Imajući na umu moć televizije kao medija na ovim prostorima, moglo bi se ovom serijom (u realizaciji) i filmom (na čiju se realizaciju čeka) doprinijeti dodatnom iskrivljivanju slika prošlosti. Tačnije, još radikalnijem zamagljivanju nepomirljivih slika i doživljaja iz prošlosti.

No, ne pleadira se ovdje, dakako, da se ovakve serije ili filmovi zabranjuju ili ne trebaju snimati. Nesumnjiva je činjenica da su Alija Izetbegović i Radovan Karadžić, svako na svoj i često obojica na sličan način, obilježili jednu od najmračnijih decenija u ovdašnoj povijesti. I sasvim je legitimno da kao takvi, kao sudionici, kreatori i odlučioci u tom mučnom razdoblju mogu, i možda moraju, biti tretirani i kao likovi nekih budućih umjetničkih uobličavanja. Ta nije li Mirsad Sijarić, sjajno, u svom romanu „Još jedna pjesma o ljubavi i ratu“ još prije deset godina ispisao tok svijesti Radovana Karadžića. Naravno, ali za tu vrstu podviga, za to umjetničko uobličavanje jednog aktera istorije potrebno je znati da umjetnost ne trpi doslovičnost i opšta mjesta. Istina, teško je zauzeti distancu kada se, recimo, govori o Karadžiću, ali ona je tim više nužna. Tim više što se čini nemogućim Karadžića sagledati kao čovjeka, već ga se gleda kao sušto (možda transcendentalno?) zlo, potrebno je insistirati na tome da on ipak jeste čovjek. Jedan od onih koji je hodao ulicama kojima smo i mi hodali, posjećivao mjesta koja smo i mi posjećivali. I to ne da bi se Karadžićev, ili lik bilo kog aktera naše krvave drame takvim oljuđenjem amnestirao od bilo kakvog zločinjenja, već da bi se sagledao onakvim kakav stvarno jeste. Tako se izlazi iz okvira snimanja filmova i serija koje doprinose nejasnoći povijesne slike i otvara se mogućnost da se, konačno, nešto od te „učiteljice života“ nauči. Da se vide stvarni uzroci, tokovi i posljedice.

Na primjer, sva stravičnost srebreničkog genocida biva do utančine prenesena na čitaoca u dokumentarnom romanu Beara Ivice Đikića, upravo zato jer taj autor daje, rekao bih, monstruozno sračunatu psihološku pozadinu života organizatora genocida. Brojevi ubijenih svakako jesu strašni, ali oni veoma brzo pređu u statistiku i matematiku. Ovako, umjetnošću, ostaje jedno dugotrajnije upozorenje i bar zera mogućnosti za samospoznaju i ogledavanje u onome što nam se dogodilo. Ujedno, umjetnička distanca i kritički pristup traumatičnim ličnostima i događajima donekle onemogućavaju stvaranje kultova i glorifikacija, kao i obrazovanje viktimizacijskog diskursa kao modus vivendija jedne kulture.

Sudeći, ipak, po aktuelnom stanju stvari u domaćoj kinematografiji, i njenoj čestoj infantilnoj simplifikaciji teme rata i njenih aktera, ali sudeći i prema raspoloživim podacima o pomenutim projektima gore navedeno teško da će biti pokretač stvari u slučaju serije Alija i filma o Radovanu Karadžiću. Ako znamo da seriju o Izetbegoviću direktno finansira Republika Turska, te ako osmotrimo njeno širenje ideološkog uticaja u BiH gotovo da je izvijesno da će ta mini-serija biti samo još jedan kamenčić u građenju kulta nepogrješivog državnika i mirovnjaka. Dakako, bez upliva i u one mračne strane takvog vladanja.

Okrenemo li se sa druge strane, tragom Dodikovog motiva da se snima film o Karadžiću, situacija je još neveselija. Prema riječima predsjednika RS „Srpska bi trebala snimiti film o Karadžiću i njegovom sudjelovanju u borbi za slobodu srpskog naroda”. Što će reći, film o Karadžiću biće samo još jedna nacionalistička papazjanija sa prilično razornom porukom. A tragom Dodikovog rabljenja riječi „sloboda“ reklo bi se da je od Petra Kočića do Radovana Karadžića sve mahom hrlilo da oslobodi Republiku Srpsku. Kako – nije poznato. Ne bi stoga trebalo čuditi ukoliko se bude snimao i film o uticaju vizantijskih osvajanja na RS. Sve je moguće. Suma sumarum, u oba slučaja, imaćemo „ostvarenja“ koja će, vjerovatno, biti šaka sode u oči, kako bi se još jednom ovaj manevar iskoristio za divlju predizbornu sezonu.

Da, filmovi i serije koji će odgovorno i kritički dosljedno prikazivati likove i djela pomenutog dvojca – to se, konačno, od umjetnosti i očekuje. Da se ne bavi nacional-romantičnim apologijama i patosima, već da prodre dublje, iza pojavnosti stvari.

Koliko god to, možda, nekome u ovom slučaju izgledalo nemoguće, samo takav pristup ima relevantan smisao. Distanca, ironizacija i detabuizacija. One omogućavaju stvarno suočavanje gledaoca sa njihovim političkim liderima. Otvaraju drugačiju perspektivu u sagledavanju onoga što nam se desilo. Sve drugo je mitomansko ekraniziranje bolnih tema, kojim se ni u kom pogledu ne doprinosi stvaranju tako nužno potrebne perspektive kritičkog sagledavanja i obračunavanja sa prošlošću.

Postoje istorijske činjenice, one su jasne i nedvojbene, na sudovima konačno dokazane. Ali itekako postoje i gušeći nanosi romantičnih predstava i kućnih narativa o našim ratnim pozicijama. Njih ćemo se, nesumnjivo, kad tad morati riješiti. Ukoliko želimo pokušati graditi društvo koje neće biti utemeljeno na strahu i sukobu. To nije lako, ali je neuporedivo strašnije utrošiti buduće decenije na samoobmanjivanju o našoj herojskoj veličini, dok sve pored nas prolazi. Baš tu kultura i umjetnost trebaju stupiti na scenu, biti vijesnici promjena, glasnici izlaska iz našeg gliba i krvi. Ako one, pak, budu one koje će betonirati ovdašnju zaraćenost, onda je nesumnjivo da nas već sutra možda čekaju filmovi o Caci i Batku, ali ne kao užasne priče naše surovosti, nego kao apologije uličnim „junacima“.

Ovaj tekst je objavljen u partnerstvu sa Osservatorio Balcani e Caucaso za projekat European Centre for Press and Media Freedom (ECPMF) i sufinansiran sredstvima Evropske komisije. Autori publikacije su odgovorni za njen sadržaj i stavovi koji su u njemu izneseni ni na koji način ne odražavaju stavove Evropske komisije.