foto: Selma Boračić-Mršo

Fotografija tijela ubijenog Nermina Divovića najznačajniji je dokaz tog zločina. Sedmogodišnji Nermin ubijen je 18. novembra 1994. godine u sarajevskoj ulici Zmaja od Bosne, u ratu poznatojoj kao „Aleja snajpera“. Nerminova majka Dženana ranjena je jednim metkom u stomak. Metak je prošao kroz njeno tijelo i pogodio njenog sina u glavu, usmrtivši ga.

U sjećanjima novinarke sarajevskog Oslobođenja Edine Kamenica, 18. novembar bio je miran dan. Kretala se od Zemaljskog muzeja BiH prema centru grada. Sjeća se da je vidjela ženu sa dvoje djece i pomislila „kakvim to životom ova djeca žive“. U drugom momentu čula je pucanj.

„Okrenula sam se i vidjela dječaka kako leži. UNPROFOR je pomicao svoj transporter, a ja sam krenula u suprotnom smjeru. Došla sam kući, već se znalo da je ubijen Nermin Divović.  Sjela sam, isplakala se, udahnula i nazvala redakciju da izdiktiram tekst“, sjeća se Edina.

Plavi džemper i fotografija tijela mrtvog sedmogodišnjaga, fotografa Paula Lowea, koji je tokom opsade Sarajeva dokumentovao opasnosti s kojima su se stanovnici susretali u “Aleji snajpera” izloženi su u Historijskom muzeju Bosne i Hercegovine u Sarajevu u okviru izložbe „Pazi snajper“. 

Izložba je otvorena na 27. godišnjicu Nerminovog ubistva, a obuhvata fotografije koje su kroz objektiv zabilježili fotografi Ron Haviv, Rikard Larma, Paul Lowe, Enric Marti i Gervasio Sanchez. Izložbu čini i multimedijalna instalacija Paula Lowea te umjetnički radovi domaćih i međunarodnih umjetnika, Adele Jušić i Paula Coldwella.

Direktorica Historijskog muzeja BiH Elma Hašimbegović kaže kako je fotografija dječaka Nermina smještena u muzejski okvir i potkrijepljena historijskim činjenicama izazvala puno više pažnje javnosti, nego li je to bio slučaj u danima kada je nastala.

„Ta fotografija u trenutku kada je nastala imala je ulogu da obavijesti, informiše prikaže trenutnu situaciju, ali danas, 27. godina poslije, mi imamo fotografiju, koja nije nepoznata javnosti, nije nešto što ljudi prvi put vide, ali u izložbenom prostoru muzeja ona dobije takav odjek koji zaista nismo očekivali“, kaže Hašimbegović.

Nakon otvaranja izložbe „Pazi snajper, pokrenuta je humanitarna akcija u okviru koje su prikupljena novčana sredstva koja će Nerminovoj majci osigurati dostojanstven život, jer godinama živi na rubu egzistencije.

Hašimbegović navodi kako je fotografija Paula Lowea značajan historijski eksponat, jer ima lični pečat jednog vremena.

„Za razliku od većine stranih novinara i fotografa, koji su satima sjedili na raskrsnicama i čekali da snajper nekoga pogodi kako bi to zabilježili, novinar koji je zabilježio Nerminovo ubistvo nije bio tog trenutka na radnom zadatku. On je iz hotela Holiday Inn, gdje su bile smještene ekipe stranih medija, izašao da prošeta i zatekao se na licu mjesta. Prvo je prošao pored porodice, a u slijedećem trenutku je fotografisao smrt dječaka“, objašnjava Hašimbegović.

Ona navodi, kako je zanimljivo da je on nakon toga saznao da je njegov kolega, godinu ranije fotografisao njega i dječaka Nermina kako se igraju u snijegu.

„Ta fotografija sadrži sve ono što oslikava jedan vremenski period, ona je vrijedan muzejski eksponat. Za razliku od tadašnjeg ratnog izvještavanja, ta fotografija danas nigdje ne bi mogla biti objavljena, jer prikazuje svu brutalnost rata. Međutim, negdje tamo sam ubijeđena da je upravo ona bila pokretač da NATO snage reaguju“, smatra Hašimbegović i dodaje kako novinarski izvještaji i fotografije prikupljane tokom rata u BiH predstavljaju značajnu historijsku građu, ali kao pokazatalji dešavanja u određenom vremenu.

„Historijski fakti moraju biti nedvosmisleno istitniti, mi nismo istraživali istinitost novinarskih tekstova, oni nama služe kao pokazatelji, prva informacija o određenom događaju, na osnovu koje se počinje istraživanje određenih događaja“, pojašnjava Hašimbegović.

Historijski muzej BiH od svog osnivanja prikuplja novinske izvještaje i fotografije, čuva ih i izlaže.

„Takvu vrstu historijske građe, kao što je naprimjer prvo reprint izdanje dnevne novine Oslobođenje 1946. godine, mi imamo svako izdanje, čak i one ratne, koje rijetko ko ima i u tome je njihova vrijednost“, smatra Hašimbegović.

Osim izložbe „Pazi snajper“ u Historijskom muzeju je otvorena i izložba „Uživo iz Sarajeva: Kako su strani novinari izvještavali o opsadi?“. Izložbi je prethodila knjiga Kennetha Morrisona, profesora moderne istorije jugoistočne Evrope na De Montfort Univerzitetu u Velikoj Britaniji.

Iz istraživanja provedenog za knjigu 'Izvještavanje o opsadi Sarajeva', mnogi strani novinari su, kako kaže profesor Morrison, izrazili osjećaj frustracije što njihovi izvještaji nisu učinili više da ubijede Sjedinjene Američke Države i Evropsku Uniju da učine više na zaustavljanju rata.

„Vjerovali su da će, ako dobro ispričaju priču i istaknu strašne nepravde kojima su svakodnevno svjedočili, doći do vojne intervencije. Ali kako su se rat i opsada odužili, među mnogima od njih se razvio osjećaj malodušnosti da zločini koje su dokumentirali imaju malo utjecaja na politiku“, kaže profesor Morrison.

On smatra kako izvještavanje očevidaca o događajima na terenu stvara osnovu za ono na čemu će historičari ili pisci kasnije moći da nadograđuju.

„Često su dnevne priče fragmenti, napisani neposredno nakon događaja i bez uvida u prošlost, šireg konteksta ili dobrog znanja o političkom ili vojnom razvoju događaja. Uloga novinara u kreiranju ovog materijala je apsolutno vitalna. Bez njihovog prisustva i njihovog izvještavanja bilo bi daleko teže u potpunosti dokumentirati ono što se dogodilo“, objašnjava Morrison i dodaje kako se o Sarajevu izvještavalo gotovo svakodnevno tokom ljeta 1992. godine a nakon toga, većina stranih novinara, izuzev Johna Burnsa iz New York Timesa i grupe dopisnika Associated Pressa i fotografa evakuisana je iz Sarajeva.

„Izvještavanje o opsadi Sarajeva omogućeno je jer je, iako je bilo izuzetno opasno u gradu, satelitski up-link koji je kreirala Evropska radiodifuzna unija u junu 1992. godine i, u manjoj mjeri, Holiday Inn, gdje su neki biroi imali satelitske telefone, omogućavali su novinarima da svoje snimke i reportaže pošalju, koristeći tada prilično sofisticiranu tehnologiju“, navodi Morrison.

Bez novinara mnoge bi stvari ostale skrivene

Za razliku od domaćih novinara, koji su boreći se da sačuvaju vlastiti život, obavljali novinarski posao svakodnevno, strani novinari su mogli pristupiti svakom dijelu države i imali su zaštitu stranih vojnika.

Arijana Saračević-Helać, jedna je od novinarki koja je cijeli rat radila na terenu. Njeni snimci masakra na Markalama, gdje je 5. februara 1994. godine, na sarajevskoj tržnici ubijeno 68 ljudi, a 144 ih je ranjeno, obišli su svijet, ali i bili dokazni materijal na suđenjima za ratne zločine.

„Ja sam se vraćala sa drugog zadatka, kada sam čula eksplozije. Skupljala sam u šoku, dijelove ljudskog tijela, na mojim pantalonama je bio ljudski mozak i to je slika koja me i danas progoni“, prisjeća se ona.

Potom je sa TV ekipom, ranjenike unosila u kombi Radio-televizije Bosne i Hercegovine, i vozili su ih u bolnicu.

„Mi smo istovremeno snimali i pomagali ljudima, uživo smo pratili kako doktori čine čuda i spašavaju preživjele. Rahmetli Benjamin Filipović i Devad Čolaković, zadesili su se na licu mjesta i sve snimili. Sve je to korišteno pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju, mada mi tada nismo ni znali da će jedan takav sud biti uspostavljen“, priča Saračević-Helać.

Smatra kako novinarstvo, naročito izvještavanje iz ratnih i konfliktnih situacija, predstavlja prvi nacrt historije, jer, kako kaže, novinari svjedoče na terenu šta se dešava, a potom historičari istražuju činjenice. Dodaje da je domaćim novinarima u ratu bilo je teže, nego kolegama iz stranih redakcija koji su imali zaštitu stranih trupa i mogli su se kretati.

Saračević-Helać navodi kako je novinarstvo kao profesija jako potcijenjeno, ali niko, kako tvrdi, ne može osporiti činjenicu da sve velike događaje u novijoj historiji ljudi pamte zahvaljujući novinarskim izvještajima.

„Da nije profesionalnih novinara u BiH, državi u kojoj ništa ne funkcioniše, gdje je politika ušla u svaku poru društva, pa javnost nikada ne bi saznala za slučajeve naprimjer respiratora i slično“, objašnjava.

Traka pamti isto kao Google

Profesionalno novinarstvo u sferi novih medija, društvenih mreža, gdje je komunikacija sa javnosti većini omogućena, itekako je bitan poziv, ocjenjuje novinar u penziji Milenko Voćkić, nekadašnji urednik Radija Slobodna Evropa, te ratni urednik BH Radija.

Voćkić se sjeća kako su njegove kolege i on potpuno, kako kaže, nespremno ušli u rat, ne znajući šta slijedi.

„Mi smo izvještavali sa ratišta skoro 24 sata dnevno. Imali smo živi program u koji smo uz pomoć radio veza uključivali naše dopisnike. Sjećam se, taj dan na Sarajevo su ispaljivane granate, čini mi se svakih minut. Moj kolega Enes Musabašić javljao se sa Grbavice. U svom izvještaju opisivao je ono što vidi s balkona, 'tenkovi su sa lijeve strane stadiona okrenuti prema gradu…' Ja sam bio u režiji, slušam ga, prekinem ga i kažem mu 'odmah pakuj ženu i djecu i bježite iz stana'. Pitao me zašto? Rekao sam mu da je nacrtao metu gdje se nalazi, a tada su svi pozivi prisluškivani, naš program slušali su i oni drugi, protiv kojih smo se borili“, prisjeća se Voćkić.

Kaže kako ga je kolega, na sreću poslušao, a zgrada u kojoj je živio srušena je dan kasnije do temelja. S druge strane, Voćkić kaže kako je novinarstvo važan dio historije, jer upravo novinarski članci, ali i TV i radijski snimci su artefakti jednog vremena, svjedočanstva koja, kako kaže, naročito u tranzicijskim vremenima imaju bitan značaj.

„Nasuprot profesionalizmu i nastojanju da objektivno i istinito prenesemo javnosti šta se dešava tog dana u državi, jer nama nisu bili dostupni brojni izvori, nismo imali struje, podatke smo najčešće dobijali od stranih kolega, bili su oni drugi, koji su umjesto novinarstva ušli u ratnu mašineriju, šireći laži, mržnju i propagandu sa mikrofonima i kamerama“, kaže Voćkić.

Bh. novinar, pisac i diplomat, urednik sarajevskog Oslobođenja i dugogodišnji dopisnik sa Bliskog Istoka, Zlatko Dizdarević, smatra kako je logično da je nastavak novinarstva historija.

„To je nešto bez čega svijet ne bi mogao. Novinarstvo je apsolutno nezaobilazna činjenica društvenog bića“, kaže Dizdarević.  

Osim što su često dijelom raznih izložbi, novinarski izvještaji i fotografije objedinjene su u jedinu bosanskohercegovačku digitalni arhivu novina, koju posjeduje Infobiro Mediacentra u Sarajevu. U arhivu novina mogu se naći novinska izdanja stara i više od 150 godina i koja je od velikog značaja za medijske profesionalce u zemlji i regiji.

Tekst je napisan u sklopu projekta "Novinarstvo kao prvi nacrt historije" kojim se dokumentuju iskustva novinara koji su svjedočili pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju. Projekat implentiraju Mediacentar Sarajevo i Digitalni arhiv Infobiro.

___