Medijska pismenost i medijski odgoj, oblasti su kojima akademska i medijska zajednica u BiH dosad nije posvećivala dovoljno pažnje. Među rijetkim istraživanjima medijske pismenosti u Bosni i Hercegovini, ističe se nekoliko publikacija objavljenih tokom proteklih godina. Prvu knjigu "Medijska pismenost i civilno društvo" izdao je 2005. godine Mediacentar Sarajevo, a zatim je Internews objavio publikaciju "Medijska pismenost u Bosni i Hercegovini", 2013. godine. Konačno, 2015. godine izlazi još jedna publikacija Internewsa "Medijska pismenost u digitalnom dobu".

 

O značaju objavljenih publikacija, rezultatima dosadašnje analize medijske pismenosti u BiH, kao i izazovima s kojima se oblast medijske pismenosti susreće u dobu novih oblika komuniciranja, za Media.ba govori Vanja Ibrahimbegović Tihak, urednica knjige "Medijska pismenost u digitalnom dobu" i direktorica za medijsku pismenost i komunikacije Internewsa.

 

 

Zaista možemo govoriti o jačanju svijesti, posebno akademske, ali i medijske zajednice, o važnosti medijske pismenosti. Također, možemo govoriti i o intenziviranju dijaloga o važnosti sistemskog razvijanja vještina koje spadaju u okvire medijske i digitalne pismenosti. Mi u Internews-u smo i prije i nakon publiciranja ove dvije knjige, u okviru programa razvoja medijske pismenosti u BiH, radili na ovom problemu, posebno unutar akademske zajednice. Kroz četiri godine koliko je ovaj program trajao, u okviru USAID-ovog SIM projekta, organizovali smo niz edukativnih aktivnosti usmjerenih na eksperte i ekspertice, mahom nastavni kadar fakulteta novinarstva i medija u BiH, s idejom da među njima razvijemo ekspertizu u oblasti medijske pismenosti, za koju smo prije toga ustanovili da nije baš na očekivanom nivou. Nakon što smo kroz seriju ovih aktivnosti osnažili grupu trenera i trenerica za medijsku pismenost, nastavili smo s njima raditi i edukativne programe, koje smo zvali Klinike medijske pismenosti, za studente i studentice humanističkih i društvenih disciplina na univerzitetima u BiH. Ovaj tim ekperata i ekspertica se i u zborniku "Medijska pismenost u digitalnom dobu" pojavljuju kao autori i autorice. Konkretni primjeri na kojima se vidi da se mijenja svijest akademske zajednice jest taj, da kao rezultat suradnje sa pomenutim ekspertima, mi danas imamo medijsku pismenost kao poseban, izborni predmet na Univerzitetu u Zenici i Univerzitetu u Istočnom Sarajevu. 

 

 

Prema istraživanjima čiji su rezultati objavljeni u obje publikacije, medijska pismenost je nedovoljno zastupljena u obrazovanju generalno u BiH, posebno kad je riječ o osnovnom i srednjem obrazovanju. Analiza nastavnih planova i programa za osnovne škole pokazuje da postoji prostor najčešće u okviru predmeta poput maternjeg jezika, medijske kulture, čak i informatike koji se bavi medijima na neki način. Međutim, problematičan je način kako se to radi. Nažalost, ovdje se sve završava pukom deskripcijom pojedinih medija i načina na koji oni funkcioniraju. To bismo mi nazvali početnom fazom u podučavanju medijske pismenosti. Da bi se ovaj proces upotpunio, potrebno je kod djece (a i odraslih) razvijati vještine kritičkog i analitičkog mišljenja o medijskim sadržajima, što se još uvijek ne dešava. Razlog tome jest nedovoljna educiranost nastavnog osoblja i to je još jedna činjenica koju smo potvrdili istraživanjem. Ono što je ohrabrujuće jest činjenica da su nastavnici i nastavnice (bar oni koju su učestvovali u ovom istraživanju) svjesni važnosti ove teme za koju osjećaju da su nedovoljno kompetentni da je podučavaju. Žele i trebaju profesionalno usavršavanje u ovoj oblasti. Organiziranje ovakvih edukativnih programa za profesionalno usavršavanje nastavnog osoblja u BiH je dakle naredni korak koji bi bilo potrebno poduzeti. Znamo, međutim, da je u BiH to vrlo kompleksan zadatak i rekla bih u ovom momentu predstavlja značajan izazov. 

 

 

U ovoj oblasti nemamo sveobuhvatno istraživanje, ali imamo iskustvo sa studentima i studenticama sa kojima smo radili na Klinikama medijske pismenosti. Proširili smo ciljnu studentsku populaciju i nismo radili isključivo sa studentima komunikologije i novinarstva već i pedagogije, sociologije, bibliotekarstva, ekonomije, pa i informatike. Ono što smo vidjeli, jest da, iako dođu sa veoma limitiranim znanjem, veoma brzo preuzimaju obrazac poželjnog ponašanja. To je ustvari veoma jednostavno, jer podučavajući medijsku pismenost mi zapravo podržavamo prirodnu ljudsku radoznalost, podstičemo ih da propituju i kritički evaluiraju medijske sadržaje koje konzumiraju. Mi smo sretni kad oni započnu taj proces, a dalje se analiza i kritičko mišljenje u praksi usavršava. Ono što se, također, potvrdilo jest da su polaznici i polaznice naših klinika osvijestili vlastitu interakciju s medijima. Puno više promišljaju o tome nego ranije, samim tim to je puno više njihov izbor, njihova odluka. To u suštini i jest cilj medijskog opismenjavanja. Mi ne želimo nikome reći ovim ili onim medijima trebate vjerovati više ili manje. Mi im želimo poručiti: važno je znati zašto nekim medijima vjerujete više ili manje; važno je znati prepoznati vjerodostojnost nekog medija ili medijskog sadržaja ili izvora; važno je razumjeti više perspektiva i to kako različite perspektive utječu na razumijevanje ali i kreiranje medijskih poruka.

 

 

Pored ovih koje sam već pomenula kritičko mišljenje i evaluiranje medijskih sadržaja koje se ogleda u postavljanju pravih pitanja, provjeravanju vjerodostojnosti i istinitosti sadržaja, uvažavanje različitih perspektiva, važno je istaći i vještine pretraživanja i traganja, te vještine selekcije relevantnih sadržaja, kao i razlikovanje sadržaja koji su nam potrebni od onih koji to nisu ili su nam pak štetni. To danas nije tako jednostavan zadatak. Da bismo to ilustrirali dovoljno je reći sljedeći podatak: da bi jedna osoba danas stigla pregledati sav video materijal koji se razmijeni na Internetu za jednu sekundu, bilo bi joj potrebno pet godina. Dakle u tom moru informacija koje su nam dostupne na Internetu, važno je znati naći put i zadovoljiti vlastite medijske potrebe, kao i zaštiti se od eventualnih opasnosti koje su također realne. Mediji, posebno digitalni i online mediji, ne trebaju biti samo predmet podučavanja nego i sredstvo podučavanja.

 

 

Ja smatram da obrazovni sistem, i to u cjelosti, od osnovnog, srednjeg, visokog obrazovanja kao i cjeloživotno učenje zapravo ima ulogu da građane i građanke svih dobnih skupina, kontinuirano educira i osnažuje u ovom pogledu. Kao što smo već identificirali, kod nas u BiH se to ne radi ili ne radi dovoljno. I, iako postoji niz veoma realnih razloga zašto je to tako, ne prihvatam to kao opravdanje. Mislim da kao društvo ne radimo dovoljno, iako je neporecivo da su neki napori i prisutni i pokazuju rezultate. Potrebne su sistemske reforme na nivou obrazovnog sistema koje bi podrazumijevale promjene cjelokupnog koncepta na kojem naše obrazovanje danas počiva. Moramo prestati obrazovati generacije konformista koji ne propituju autoritete, ne misle kritički, nisu osoposobljeni da artikuliraju i argumentiraju stavove, niti ih zasnivaju na znanju. Podučavanje medijske pismenosti je jedan od odličnih recepata za to.