Vijest da je Radoslav Brđanin prijevremeno pušten na slobodu prenijela je većina medija u BiH, uglavnom kroz saopštenja novinske agencije Srna, tek ponegdje navodeći da je riječ o osuđenom ratnom zločincu. Mediji su prenijeli i izjave advokata Novaka Lukića da je Brđanin “slobodan čovjek”. Za medije u Republici Srpskoj (RS), važnije je bilo Brđaninovo zdravstveno stanje i slijetanje aviona u kojem se nalazio od stravičnih zločina za koje je osuđen, a koje nisu ni pomenuli. U Federaciji BiH, mediji su također uglavnom prenosili saopštenja Srne, te ponegdje naveli da je riječ o osuđenom ratnom zločincu sa jednom ili dvije rečenice o sadržaju presude. 

 

Radoslava Brđanina, bivšeg političkog vođu Autonomne regije Krajina (ARK), koja je bila pod srpskom kontrolom, MKSJ je 2007. godine pravosnažno osudio na 30 godina zatvora. On je proglašen krivim za zločine koji uključuju progone, deportacije i prisilno premještanje počinjene nad nesrpskim stanovništvom u BiH. Zločini za koje je Brđanin osuđen najvećim dijelom se odnose na Autonomnu regiju Krajina 1992. godine, gdje je bio na različitim položajima, uključujući funkciju predsjednika Kriznog štaba ARK-a. 

 

Prvostepenom presudom 2004. godine osuđen je na 32 godine zatvora, koja je nakon žalbenog procesa 2007. godine smanjena na 30 godina. Tačke iz presude uključuju progon kao zločin protiv čovječnosti; deportaciju i prisilno premještanje kao nehumano djelo; hotimično lišavanje života; bezobzirno razaranje gradova, sela i naselja ili pustošenje koje nije opravdano vojnom nuždom kao kršenje; uništavanje i hotimično nanošenje štete ustanovama namijenjenim religiji kao kršenje zakona i običaja ratovanja.  Uhapšen je u BiH 1999. godine. 

 

Međunarodni mehanizam za krivične sudove pustio ga je na prijevremenu slobodu, uz obrazloženje kako je Brđanin 2019. godine odslužio dvije trećine kazne, te da postoje “uvjerljivi humanitarni razlozi“ za njegovo prijevremeno puštanje, kao i da su imali informacije iz Pritvorske jedinice Ujedinjenih nacija (UN), gdje je posljednju godinu služio zatvorsku kaznu, o “nedavnom i očigledno ozbiljnom pogoršanju Brđaninovog zdravstvenog stanja“. Njegovi raniji zahtjevi za puštanjem na prijevremenu slobodu bili odbijeni.

 

Sažetak pravosnažne presude Haškog tribunala u slučaju Brđanin dostupan je, kao i ostali, na stranici  MKSJ-a, na bosanskom, srpskom, hrvatskom jeziku. Do ovog dokumenta, na kojem je čak i navedeno da je isključivo za medije, te da nije službeni dokument, moguće je doći samo kroz par klikova. To većina novinara u BiH nije uradila – iz političkih ili nekih drugih razloga, neznanja i manjka vremena. 

 

Medijsko izvještavanje o puštanju na slobodu Radoslava Brđanina još jedan je pokazatelj o snažnom uticaju vladajućih politika na medije, ali i o porazu copy-paste novinarstva – prenošenju istih tekstova bez truda novinara da slučaj detaljnije istraže – pogledaju presudu, pretraže arhiv Haškog suda ili raspitaju se o uslovima pod kojim je pušten Brđanin. Također još jednom ilustrira svu zarobljenost bh. novinarstva etno-nacionalnim podjelama, i neprepoznavanju da mediji imaju edukativnu i mirovnu ulogu u društvu.  Mediji, unatoč značajnoj zastupljenosti u dokaznim predmetima slučaja Brđanin – instrumentalizuju kolektivno sjećanje kao perpetuum mobile za dalje podjele. Izvještavanje o puštanju na slobodu osuđenog ratnog zločinca neminovno donosi obavezu medija da objavi za koje zločine je on osuđen - u suprotnom riječ je o pristrasnom izvještavanju, propagandnom pa i huškačkom novinarstvu. 

 

 

Mediji u RS-u su u posljednja dva dana objavili više tekstova o Brđaninu – da je sletio u Banja Luku i da je smješten u Univerzitetsko klinički centar (UKC) RS. Trećeg septembra 2022., Alternativna televizija (ATV) je objavila tekst pod naslovom “Radoslav Brđanin pušten na slobodu, stigao u Banjaluku”, uz snimak slijetanja aviona u kojem se nalazio Brđanin, te njegovo napuštanje aviona u vozilo Hitne pomoći – kao da je riječ o dolasku nekog stranog zvaničnika ili muzičke zvijezde! U tekstu je navedeno da je Brđanin ispunio sve uslove da ga se pusti na slobodu (ali ne i koje), te da je kaznu služio u Danskoj, odakle je prošle godine prebačen u pritvor Haškog mehanizma za međunarodne krivične sudove. Uz navođenje dijelova iz njegove biografije, u kojoj se napominje i da je bio prvi ministar za građevinarstvo, Brđanin je u tekstu oslovljen kao bivši šef Kriznog štaba Srpske Autonomne Oblasti (SAO) Krajina, ali ne i da je osuđeni ratni zločinac. U tekstu nisu navedeni zločini za koje je osuđen na 30 godina zatvora. 

 

Radio-televizija Republike Srpske je 4. septembra objavila da se bivši šef Kriznog štaba Srpske Autonomne Oblasti (SAO) Krajina nalazi na klinici u Banjoj Luci, “sa znacima teške iscrpljenosti, u veoma zapuštenom stanju, sa povišenim upalnim parametrima koji upućuju na sepsu”, uz snimak izjave generalnog direktora UKC-a. Izjavu za Srnu je dao i advokat Novak Lukić, koji je rekao da Brđanin ima status slobodnog čovjeka nakon puštanja na prijevremenu slobodu iz pritvora u Hagu zbog zdravstvenog stanja, ali da za izlazak izvan BiH mora da traži saglasnost Mehanizma. Njegov status u ovom slučaju nije detaljnije objašnjen niti su tražena mišljenja drugih pravnika i konsultovani relevantni izvori.

 

U istom tekstu je navedeno da je porodica Brđanina prezadovoljna što se on nalazi u Banjoj Luci. Neki od komentara na Facebook stranici ATV-a ispod vijesti bili su: “Dobro došao kući dobri čoveče. Ni kriv ni dužan”, ili “brzo ozdravljenje našem junaku". 

 

 

Ciklus tekstova do ponedeljka 4. septembra u medijima u RS-u završen je izjavom Željke Cvijanović, kandidatkinje za članicu Predsjedništva BiH, da je stanje Brđanina još jedan dokaz nepravde Haga prema Srbima, jer se on nalazi u veoma teško zdravstvenom stanju. Cvijanovićka je očigledno ovo iskoristila za narativ kojim se političari u BiH često služe  – ugroženost jedne etno-nacionalne grupe – ali i za vlastitu predizbornu kampanju. 

 

 

Vijest da je Brđanin stigao u Banja Luku prenijeli su i mediji u Federaciji. Preneseni tekstovi o puštanju na slobodu, dolasku, zdravstvenom stanju i izjave advokata gotovo su identični tekstovima iz medija Republike Srpske, samo su mediji u Federaciji negdje ubacili i termin ratni zločinac, te poneku rečenicu o sadržaju presude. Oslobođenje i Dnevni avaz su u vijest o puštanju na slobodu Brđanina samo dodali u  naslov “ratni zločinac”. Dnevni avaz je  prenio i saopštenje Instituta za istraživanje genocida Kanade da je njegovo puštanje na slobodu težak udarac istini i zločinima i zločincima, opet bez navođenje presude, ali uz konstataciju da je nauka dokazała da je ratni zločinac Brđanin osmislio genocidni plan na području Krajine , iako su genocid i saučesništvo u genocidu tačke optužnice za koje Brđanin nije osuđen.

 

TV Hayat je svemu dao notu senzacionalizma, uz naslov u stilu – otkrijte u kakvom je stanju ratni zločinac. Naveo je i paragraf o sadržaju presude da je  Brđanina Haški tribunal osudio na 30 godina zatvora za zločine koji uključuju progone, mučenje, deportacije i prisilno premještanje počinjene nad nesrpskim stanovništvom u Bosni i Hercegovini, a naročito u ARK-u tokom 1992. godine, te da je uhapšen 1999. Sličan paragraf o sadržaju presude može se naći i na BHRT-u, N1, Klix, Raport.ba, Tkportal i drugim online portalima. Komentari ispod ovih članaka suprotni su od onih ispod članaka iz RS-a, većinom osuđuju prijevremeno oslobađanje ratnog zločinca, ali imaju i elemente mržnje prema Republici Srpskoj i stanovnicima RS-a. 

 

FTV je jedna od rijetkih medija koja je dala detaljnije podatke za zločine za koje je Brđanin osuđen, navodeći neke važnije detalje presude iz 2004, ali ne i konačne presude iz 2007. godine. Prenijela je agencijsku vijest Anadolije o puštanju na slobodu Brđanina, uz navođenje dijelova krivičnih djela za koje je osuđen, a koji su objavljeni na stranici Tribunala. 

 

Radio Sarajevo, pozivajući se na isti izvor, uz osnovne informacije o dolasku Brđanina u Banja Luku i paragrafu o presudi, objavila i jedan jedan kratki snimak sa suđenja koji se nalazi na YouTube stranici Haškog tribunala - riječ je o svjedočenju o zločinima u predmetu Brđanin i Stakić. Na stranici Radio Sarajeva nema detalja o tom svjedočenju i snimku sa suđenja. Radio Sarajevo je objavilo i kratki razgovor o slučaju sa historičarem Jasminom Medićem, koji govori kako Brđanin nikad nije iskazao ni trunku kajanja tokom procesa vođenog protiv njega, te sa Sonjom Biserko, osnivačicom i predsjednicom Helšinskog odbora za ljudska prava Srbije, koja je navela da je potrebno ozbiljnije pristupiti temi i suočavanju sa prošlošću.

 

Izostali su konstruktivniji i detaljniji medijski izvještaji, sa kontekstom, edukativnom notom i detaljnim i preciznim informacijama o temi koja je veoma važna za suočavanje sa prošlošću i buduće generacije. 

Ostali su nejasni i određeni dijelovi prijevremenog puštanja na slobodu Brđanina, kao i naprimjer, koje uslove je Brđanin ispunio da je prošle godine prebačen iz Danske u Hag i šta njegov status tačno znači – da li je doista slobodan čovjek kako to navode pojedini mediji. Odgovore na ova pitanja u moru copy-paste paragrafa, mediji nisu potražili, iako su uslovi pod kojima je pušten Brđanin javno dostupni. 

 

 

Mediji, unatoč značajnoj zastupljenosti u dokaznim predmetima slučaja Brđanin – instrumentalizuju kolektivno sjećanje kao perpetuum mobile za dalje podjele.

 

U knjizi “Sjećanje i amnezija: Uloga Španskog građanskog rata u demokratskoj tranziciji”, Paloma Aquilar Fernander istražuje obrasce “namjerne šutnje” ili “sistemske šutnje” i elemente gdje ta šutnja postaje kolektivna forma samocenzure. Istražujući obilje literature o tranziciji i pamćenju Španskog građanskog rata, uključujući i dnevnu štampu, Fernandez zaključuje da je ono što se ne pominje jednako važno kao ono što se stalno izgovara, te da oboje utječe na međugeneracijsko razumijevanje historije, političko učenje i konačno, mogućnost uspostavljanja demokratskog uređenja.

 

Najmanje 146 novinskih članaka i 24 medijska video zapisa korištena su na suđenju Radoslavu Brđaninu. Deset članaka tadašnjih dnevnih novina Glas, priložila je odbrana, a 136 članaka, od kojih Glas i Kozarski Vjesnik čine 75 posto dokaza. Preostali medijski dokazi su iz Nezavisnih novina, Vremena, Oslobođenja, Slobodne Bosne i drugih lokalnih medija kao što su Derventski list, Banjalučka hronika, Teslićke informativne novine, i drugi. 

 

Od stranih medija članak koji je najčešće korišten kao dokaz je tekst Jonathana Randala „Očuvanje plodova etničkog čiščenja“ objavljen 11. februara 1993. godine u The Washingon Postu. U ovom tekstu, Randal navodi dijelove intervjua sa Brđaninom, koji je 1993. godina imao nadležnosti za stambena pitanja pri tadašnjoj vladi Srpske Republike BiH, a budući ‘prvi ministar  građevinarstva’, navodi da se „lično založio da one koji nisu spremni braniti teritorij (bosanskih Srba) treba izbaciti [iz stanova]“ . Randalov tekst, kao i svi drugi pomenuti dokazi, dostupni su u Bazi sudskih spisa MKSJa. 

 

 

 

Ovaj članak od posebnog je značaja za novinarsku profesiju, ratno izvještavanje, ali i sudsku praksu Međunarodnog krivičnog suda, jer je na osnovu njega utemeljana Odluka Žalbenog vijeća da se ratni dopisnici ne mogu primorati da svjedoče. Naime, po pozivu Tužilaštva da svjedoči u predmetu Brđanin, Randal, ali i brojni drugi novinari iz Sjedinjenih Američkih Država, za razliku od novinara iz Velike Britanije, smatrali su da nisu obavezni svjedočiti. U argumentima strana, Randal je tvrdio da je njegova izjava koju je dao Tužilaštvu, a i sam novinski tekst, dovoljan za utvrđivanje tačnosti i istinitosti, za utvrđivanje držanja optuženog tokom intervjua, a da za konteksta i okolnosti on sam nije vještak, te da postoji „čitav niz“ drugih potencijalnih svjedoka kako bi se utvrdio kontekst. Randalov tekst usvojen je kao dokaz i korišten u značajnom broju daljih svjedočenja u predmetu Brđanin, a Odluka Žalbenog vijeća utemeljila je uslove da novinar može donijeti odluku da li svjedočiti ili ne. U kasnijim predmetima MKSJ-a, uključujući predmet Karadžić, Odluka je korištena za odbijanje prigovora Odbrane za one novinare koji su odlučili da svjedoče, a Mediacentar je kroz projekta Novinarstvo kao prvi nacrt historije, intervjuisao 14 novinara svjedoka.

 

 

U predmetu Brđanin korišteno je 3.086 dokaza, a više od dvije trećine je javno dostupno u Bazi sudskih spisa Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) [filtriranje jezici BHS]. Novinski članci i video zapisi čine oko šest posto dokaznih predmeta . Samo sedam članaka su iz stranih medija (pored The Washington Post, nalazimo The New York Times, The Independent, ITN, Chichago Times), a preostali su iz lokalnih medija, čak 50 iz Glasa, zatim 44 iz Kozarskog vjesnika.

 

 

U dostupnoj arhivi Glasa Srpske moguće je također preuzeti neke od članaka, iako članci iz 1991. nisu dostupni, kao ni oni objavljeni nakon marta 1992. godine, koje pak pronalazimo u Bazi dokaza MKSJ-a.