„Volim svoj posao, volim novinarstvo – želim ispričati najvažnije vijesti iz svijeta“, rekao mi je putem telefona, Najibullah Quraishi, novinar rođen u Afganistanu.

 

Čuo sam brojne novinare širom svijeta koji govore takve stvari. Ali on to nije samo govorio. Rizikovao je život kako bi ušao u srž trenutno najvažnije priče na svijetu.

 

U utorak navečer, Quraishi je izvještavao za PBS Frontline iz unutrašnjosti teritorije koju ISIS drži u Afganistanu. Quraishi je izvještavao iz Afganistana već deceniju, putovao je sa talibanskim borcima, ali, ovaj put, borci ISIS-a su ga pozvali da dokumentuje kako podučavaju djecu iz osnovne škole „džihadskim lekcijama“. U jednoj sceni, gledaoci svjedoče „podučavanju djece da ubijaju ljude, obezglavljuju ih, i kako da postanu bombaši samoubice“.

 

Čak i za novinara koji je izbliza pokrivao priče o ratu od 2001, Naj mi je rekao da ga je šokiralo ono što je vidio tokom snimanja ovog dokumentarca. „Bio je šokirajući trenutak vidjeti tu djecu kako uče o džihadu; bio je to najgori trenutak koji sam osjetio tokom svoje novinarske karijere.“ Taj trenutak, rekao je, dao mu je naznaku kakva bi budućnost mogla biti, pogled na novu generaciju ratnika koji neće poznavati koncept života u miru. „Ne mogu vidjeti nikakvu svijetlu budućnost za Afganistan“, rekao je novinar.

 

U svom dokumentarcu “Isis in Afghanistan” Quraishi je intervjuisao dva tinejdžera koji mu govore kako su spremni izvršiti samoubilačke napade u ime ISIS-a, za koje su trenirali uz pomoć stranih boraca koji su se pridružili grupi.

„Islamska država podučava svu djecu od treće godine.“, navodi se u dokumentarcu. Snimci koje je Najibullah zabilježio prikazuju opuštene scene u kojima učitelji iz ISIS-a  pokazuju djeci kako da pucaju iz pištolja, Kalašnjikova i kako da izvuku osigurač iz bombe.

 

„Morate se žrtvovati kako biste zaslužili vječni život“, kaže bezosjećajno jedan od ISIS-ovih vođa.

 

Najibullah priča kako su mu talibani, i sada ISIS-ovci dopustili da ispriča njihove priče jer žele da svijet zna koji su im ciljevi. Koriste šokirajuće snimke egzekucija kao alat za vrbovanje. „Oni ne žele zavladati provincijom, Afganistanom ili Pakistanom, njihov cilje je zavladati cijelim svijetom“, rekao mi je. „Rekao sam im, i oni to znaju, da ću reći svijetu šta sam vidio i čuo. Oni to žele i ja želim da svijet izbliza vidi ovu grupu. Ali, iskreno govoreći, pričanje ovakve priče nosi mnogo rizika.“

 

Quraishi živi u Londonu sa svojom porodicom, ali često putuje u Afganistan. Rekao mi je kako kontakt sa liderima ISIS-a ostvaruje putem starješina u zajednici u zabačenim gradovima, te kako koristi te lokalne lidere da bi mu obezbijedili sigurnost. „Moja poruka ISIS-u je bila da 'trebamo reći ljudima ko ste, šta je vaša svrha'. Važno je ispričati tu priču jer je riječ o najopasnijim ljudima koje sam ikada vidio.“

 

Dokumentarac govori o tome da je upravo ono u šta ISIS želi da svijet povjeruje, to da talibani nisu dovoljno snažni i da je ISIS spreman učiniti sve u ime svoje religije. Ali Quraishi je otkrio bivše pripadnike Talibana koji su se prdružili ISIS-u ne zbog dubokih religijskih ubjeđenja, nego jer na taj način mogu zaraditi više novca – do 700 dolara mjesečno zbog promjene strane. Trenutno, ISIS se bori protiv Talibana za kontrolu nad teritorijom Afganistana. Quraishi kaže kako u nekim selima ISIS skuplja porez, te da članovi ISIS-a žive u zajednicama kojim vladaju i vode seoske škole.

 

Quraishi priča kako je njegovao povjerenje koje je dobio od seoskih starješina kako bi došao do vođa ISIS-a i pitao za pristup. Trajalo je osam mjeseci dok nije dobio dozvolu i čak i tada se pitao da li je dobio pravo na pristup samo kako bi ga zarobili. Rekao mi je kako je putovao sa lokalnim fikserom koji je bio seoski starješina i ujedno i lokalni vodič. Fikser je koristio Go-Pro kameru kako bi zabilježio neke scene Quraishijevog novinarskog rada. Niko od članova tima nije nosio zaštitne prsluke i drugu opremu jer nisu željeli da se ističu.

 

Ispričao mi je kako su mu iz ISIS-a dali mnogo obećanja o tome koliko će otvoreni biti s njim, ali da su se malo povukli kada je stigao. „Iako su mi obećali kako ćemo moći snimati od tri do pet dana i da ćemo moći snimti sve što budemo željeli, kada sam stigao tamo, nisu se držali obećanja.“ Novinar kaže kako su ga spriječili u snimanju mnogo puta. „Zaista sam želio da snimim život u selu. Na primjer, želio sam razgovarati sa seljanima, vlasnicima trgovina, farmerima i slično, ali mi nisu dopustili da to učinim.“

 

 

Quraishi sumnja da zna ili da je vidio bilo šta što vojna inteligencija već ne zna. Mnogo je putovao kroz Afganistan, ali dodaje kako je tokom ovog zadatka, vođen u zabačena mjesta koja nije poznavao i nije uvijek bio sasvim siguran gdje se nalazi.

 

Možda se čini nevjerovatnim da mu je grupa o kojoj je izvještavao dala pristup svemu. I pored opasnosti kojoj se izlaže kada pravi svoje priče, njegov prethodni projekt bio je o talibanima i uključivao je i film „The Dancing Boys of Afghanistan“. Film je govorio o uznemiravajućoj praksi „bacha bazi“ ili „dječaka za igru“ u koju su uključeni bogati Afganistanci i warlordovi koji kupuju mladiće „za zabavu“. Još jedan Quraishijev film „Opium Brides“ prikazao je „neočekivanu kolateralnu štetu do koje su doveli napori na suzbijanju narkotika“.

 

„Priču moramo ispričati izbliza, moramo biti tu sa njima“, rekao mi je. „Kao novinar, iako postoji veliki rizik, mi moramo reći njihove priče, i to je ono što sam uradio.“