Povodom Međunarodnog dana provjere činjenica razgovarali smo sa fact-checkericom CIN-a

foto: Dženat Dreković / Ustupljena fotografija

Danas se obilježava Međunarodni dan provjere činjenica. Pokrenula ga je Poynterova Međunarodna mreža za provjeru činjenica 2016. godine kao globalnu proslavu istine i tačnosti. Cilj je bio proslaviti značajan rad provjeravača činjenica širom svijeta, a od tada se obilježava 2. aprila.

Fact-checking, ili provjera činjenica, proces je koji se koristi za utvrđivanje tačnosti informacija koje su objavljene ili će biti objavljene u medijima, javnosti ili na društvenim mrežama. Kao i u svijetu, i u Bosni i Hercegovini (BiH) postoje platforme, Raskrinkavanje i Istinomjer, koje provjeravaju tačnost informacija nakon njihove objave u medijima ili na društvenim mrežama. Pored toga, pojedine redakcije provjeravaju informacije prije objave, ali su stalni provjeravači činjenica u redakcijama u Bosni i Hercegovini rijetki. Centar za istraživačko novinarstvo (CIN) iz Sarajeva prvi je medij u BiH koji je počeo s internom provjerom činjenica sadržaja koji se planira objaviti.

Novinarka i fact-checkerica Jasna Fetahović Subašić deset godina provjerava sve informacije koje CIN planira objaviti – u tekstovima, fotografijama, grafikama i videozapisima. Taj posao, kako je za Media.ba ispričala, zahtijeva posvećenost detaljima, fokusiranost i temeljitost. O tome kako izgleda njen radni dan, šta sve provjerava i na koji način, Fetahović Subašić govorila je u intervjuu za Media.ba. Pričala je i o situacijama kada ne može provjeriti neku informaciju, te je dala nekoliko savjeta za novinare kako bi se zaštitili od objave dezinformacija.

Zašto je važno raditi fact-checking?

Zaštita od potencijalnih tužbi za klevetu nije jedini razlog zbog kojeg redakcije odlučuju raditi provjeru činjenica. Objava tačnih i provjerenih informacija stvar je profesionalnosti, a naravno da želite da vaši čitaoci i javnost imaju povjerenja u ono što objavite.

Informisanje javnosti osnovna je svrha medija. Informacije koje mediji daju javnosti oblikuju društvene procese i zbog toga je jako važno da su oni utemeljeni na tačnim informacijama. Ukoliko želimo transparentno, demokratsko društvo, do toga ne možemo doći na temelju netačnih informacija.

Provjera tačnosti informacija trebala bi biti osnova novinarstva. Međutim, u stalnoj utrci s vremenom, u borbi za ekskluzivnost i “klikove”, provjera tačnosti je nešto što se neopravdano zanemaruje.

Koliko je objavljivanje tačnih informacija važno vidjeli smo u vrijeme pandemije COVID-19. U tom periodu u svakodnevnom životu svih nas desile su se ogromne promjene, a uz to smo bili u strahu za vlastito i zdravlje svojih bližnjih od dotada nepoznate bolesti. Bila je to idealna situacija za širenje netačnih informacija, dezinformacija i teorija zavjere. Među njima su bile i po zdravlje opasne i stručno neutemeljene informacije – poput onih o štetnosti cijepljenja ili lijekovima koji liječe koronu, koje su se nevjerovatnom brzinom i bez ikakvih ograničenja širile društvenim mrežama.  

Kako izgleda tvoj radni dan, šta sve provjeravaš i na koji način? Da li postoje određeni alati za to?

U CIN-u provjeravamo apsolutno sve sadržaje koje planiramo objaviti – priče, slike, grafike, videa. Na primjeru jedne istraživačke priče pokušat ću objasniti kako izgleda taj proces. Nakon višemjesečnog istraživanja novinar je napisao priču, a urednik je editovao. Tada priča dolazi osobi koja je zadužena za provjeru činjenica. U procesu provjere učestvuju autor teksta i osoba zadužena za fact-checking.

Najčešće pitanje koje postavljamo tokom provjere činjenica jeste: “Kako ovo znamo?”. Novinari CIN-a uglavnom već imaju toliko iskustva da znaju šta su dovoljni dokazi za svaku tvrdnju u tekstu.

Provjerava se  doslovno svaka riječ, svako ime i funkcija, datumi, mjesta, citati i izjave. Tokom provjere činjenica ne postoji ništa opštepoznato ili nešto što svi znamo. Za sve što treba provjeriti, primarni dokaz biće dokument. Na primjer, da bismo provjerili ime i funkciju neke osobe, za to će nam koristiti vizit karta, zvanična biografija ili stranica institucije u kojoj radi. Ukoliko nam ništa od ovog nije dostupno, onda ćemo kao dokaz koristiti iskaz osobe u kojem nam ona kaže kako se zove i koja je njezina funkcija. To je prilično jednostavno. Ali, uglavnom nije tako. Recimo da pišemo priču o nepotizmu u institucijama. Teza nam je da je neka osoba dobila posao u instituciji jer u njoj radi njezin otac. To samo po sebi nije dovoljno. Takvu tezu ne bismo mogli objaviti ukoliko prethodno ne dokažemo da je na konkursu za to radno mjesto bilo kandidata koji su dobili bolje ocjene, ali ipak nisu dobili posao.

U provjeri činjenica nije toliko važna specifična metodologija, bitnije je da u ovom procesu poštujemo načela tačnosti i integriteta.

Koliko je zahtjevno raditi fact-checking i koji je najteži dio tog posla?

To je posao koji zahtijeva posvećenost detaljima, fokusiranost i temeljitost, a pritom ste čovjek i normalno da koncentracija ponekad popusti. Izazovno je uvijek biti na nivou zadatka i mogućnost pravljenja greški svesti na minimun.

Šta je to što si najduže provjeravala?

Mi u Centru za istraživačko novinarstvo dosta često radimo sa bazama koje sadrže ogroman broj podataka. I sve te podatke treba provjeriti. Na primjer, recimo da nam je za tekst potreban podatak koliko se godišnje u BiH izdvoji novca za poljoprivredu. Najprije ćemo te podatke tražiti od svih institucija koje u svojoj nadležnosti imaju finansiranje poljoprivrede. Onda ćemo te podatke unositi u bazu, jer ćemo jedino zbrojem pojedinačnih finansiranja moći doći do ukupne cifre. Nakon što unesemo te podatke, onda ćemo krenuti da ih provjeravamo. Naša baza poticaja za poljoprivredu imala je više desetina hiljada unosa i bile su potrebne sedmice da te podatke provjerimo. 

Imaš li savjete za druge novinare kako da izbjegnu dezinformacije u svojim člancima?

Brzina kojom trebamo objaviti neku vijest ne smije biti opravdanje da informacije objavimo bez prethodne provjere. Jasno je da nemaju sve redakcije mogućnost uposliti osobu koja bi isključivo radila fact-checking, ali svaki novinar može napraviti nekoliko koraka i zaštititi se od objave netačnih informacija. Kritičko i logično razmišljanje će pomoći da posumnjamo u tačnost informacije koju smo dobili prije nego što je samo objavimo, odnosno proslijedimo dalje. Novinari se trebaju zapitati ko je izvor određene informacije, da li bi neki drugi izvor mogao pomoći u provjeravanju, da li su i koji mediji to već objavili, i kada.

Puno je podataka koji se mogu brzo i lako provjeriti — na primjer, zemljišne knjige koje sadrže podatke o vlasnicima nekretnina su javne, kao i registri udruženja građana i privredni registri koji čuvaju podatke o firmama, njihovim vlasnicima, rukovodiocima, kapitalu...

Da li ti se dešavalo da naiđeš na informaciju koju ne možeš provjeriti? Šta u tom slučaju radiš?

Rekla bih da je najveća frustracija novinara istraživača to kada tokom svog rada dođu do određenih saznanja koja bi vrijedilo objaviti, ali ne mogu doći do dokaza kojim bi ih nedvosmisleno potvrdili. U takvim situacijama kopamo i rukama i nogama ne bismo li došli do dokaza, ali ukoliko to ipak nije moguće, onda nećemo ništa ni objaviti. Prosto je tako – nije nam stalo do ekskluzivnosti ili senzacije, nego tačnosti.

__

Želite sedmični pregled vijesti, analiza, komentara i edukacija za novinare u Inboxu Vašeg e-maila? Pretplatite se na naš besplatni E-bilten ovdje.