Za Medijsku akademiju, novinar Emir Habul se prisjeća štampe i novinarskih uzora s početka njegove karijere.

NIN-ova škola

Mojoj generaciji uzor su bili tekstovi iz NIN-a. Petkom, kada je NIN stizao u Sarajevo, imao sam poseban ritual – osamiti se negdje u kafani i „gutati“ intervjue Juga Grizelja, velike teme koje je Sergije Lukač radio sa saradnicima, tekstove o obrazovanju Slobodanke Ast, obradu fenomena Aleksandra Tijanića, sjajne reportaže Dušana Simića i Svetozara Nikšića... I danas pamtim tekst Nikšića o štrajku mašinovađa u Skoplju, tekst Juga Grizelja o Bukureštu nakon zemljotresa, Tijanića o milicijskoj brutalnosti u Priboju, ili obrade fenomena Bijelog dugmeta koji je na nekoliko stranica i sa nekoliko saradnika priredio čuveni Sergije Lukač (rodom Mostarac).

NIN je imao odlične novinare i urednike. Njihovi su tekstovi za dva koplja odskakali od konkurencije, bili su slobodomni, ponekad i drski, ali uvijek dobro pisani i argumentirani. Međutim, u političkom smislu izražavali su stavove beogradske čaršije, a kada je Bosna i Hercegovina u pitanju, često se primjećivao paternalistički odnos.

Nedostižna strana štampa

Pravi „novinarski univerzitet“ 70-tih i 80-tih predstavljao je „Izbor iz strane štampe“, knjižica džepnog formata, koji je jednom mjesečno izdavao zagrebački Vjesnik. Sa radošću (i zavišću) čitao sam prevode najboljih tekstova iz svjetskih listova, saznavao pozadinu važnih događaja ili iščitavao političke analize kakvih nije bilo (ili je bilo jako malo) u tadašnjoj domaćoj štampi. Iz „Izbora“ se moglo učiti kako se piše jednostavno, zanimljivo i argumentirano, i bez pozivanja i zaklinjanja na genijalnost vođa i nepogrešivost ideoloških matrica. I danas pamtim tekst nekog francuskog novinara kako se Argentina sprema za svjetsko nogometno prvenstvo 1978., a zapravo je to bila jedna dublja analiza argentinskog društva, uticaja hunte i masovnog nestanka ljudi (jedan od čuvenih zatvora nalazio se blizu stadiona na kome je otvoreno prvenstvo...), te kako se Zapad pravio nevješt šta se događa u toj zemlji.

Svijet i Male novine

Današnje generacije ne pamte nekadašnji „Svijet“ koji je izlazio na jeftinom roto-papiru i sa zelenom glavom. Koncepcijski, to je bio porodični list. Politika je zauzimala samo dvije stranice – drugu i treću, a ostalo su bile uglavnom reportaže, prevodi iz svjetske štampe, sjajno obrađeni sportski fenomeni i feljtoni. Jedan od stalnih saradnika  je bio Miša Vasiljević (urednik beogradskog sporta) koji je sjajno ispisivao tekstove iz svijeta nogometa a koji nisu rezultatskog karaktera; ili Tihomir Lešić, autor neprevaziđenih reportaža iz tuzlanskog kraja i šire; Milan Andrić, čija je reportaža „Cvijeće na balkonu“ izazvala veliku buru jer se očešao o generalske privilegije, i drugi... Zaštitni znak svijeta bile su rubrike „Isljednik je došao“ (rubrika kako je jedan sarajevski inspektor rješavao kriminalne slučajeve); „Savjeti seksologa“ u kojoj je dr Strahinja Đokić davao seksološke i medicinske savjete itd. Svijet je pod vođstvom Dejana Divljana dostigao 200.000 tiraža (u Hrvatskoj se prodavalo oko 40.000 primjeraka). Dejan je bio profesionalno nemilosrdan i propuštao je u list samo provjerene autore.

Međutim, 1979. godine Svijet prelazi na koncepciju političkog nedjeljnika, ukidaju se popularne rubrike. Epilog, nedjeljnik je brzo pao na 30.000 primjeraka i pad se dalje nastavio.

Druga perjanica bile su „Male novine“. Do polovine sedamdesetih, ova dječija novina prodavala se u do 350.000 primjeraka, da bi se do polovine osamdesetih štampala u oko 200.000 primjeraka. Male novine prodavale su se u Srbiji i Hrvatskoj, što je krajem 80-tih već bila nemoguća misija. 

U Savjetu AS-a

Najveća zvijezda osamdesetih bio je Džavid Husić koji se nakon višegodišnjeg rada u beogradskim listovima vratio u Sarajevo. Džavid je donio jedan širi pogled i jedno modernije shvaćanje novinarstva. Osnovao je tablod „AS“ (prvi Yu tabloid je kovanica pokojnog Denisa Kuljiša), pokrenuo izbor  Miss (1982.) i doveo taj sedmičnjak u vrijeme održavanja 14. ZOI do više od 300.000 primjeraka i to sa redakcijom od šest zaposlenih. Međutim, zbog nestašice roto-papira kao posljedica devizne štednje u februaru 1984. AS je štampan u prepovljenom tiražu, što je dovelo do kasnijeg pada prodaje.

Poslije AS-a Džavid pokreće list za žene Una koja se nakon prvih nekoliko brojeva stabilizara na blizu 200.000 primjeraka. Ta dva lista bila su sarajevska čuda. Bila mi je velika čast druženje s Džavidom i što me imenovao u Savjet AS-a. Široko otvorenih očiju slušao sam njegova novinarska iskustva, o beogradskim druženjima sa najpoznatijim novinarima, glumcima i pjevačima (novinar Miroslav Radojičić, glumac Ljubo Tadić, voditelj Mića Orlović, pjevač Cune Gojković). Novinski savjeti bili su tijela bez stvarnog uticaja, ali je to publika doživljala kao nešto jako važno što mi je otvaralo vrata u mom redovnom poslu. Poslije rata, Džavid se vratio u Sarajevo gdje je živio sa mizernom penzijom koja se kretala oko minimalca, ali ga vedrina nije popuštala. Njegova je nesreća što je dva najisplatnija bh. novinska projekta pokrenuo u pogrešno vrijeme. U tržišnim okolnostima taj bi čovjek bio milioner. Zanimljivo je da Džavid do kraja života pisao na pisaćoj mašini i komunicirao   preko dopisnica, koje su davno povučene iz poštanskog prometa.   

___