Jednom, poodavno je već tome, u mikrofon Radija ZID pročitao sam: Dubok je studenac prošlosti. Ne bi li ga trebalo nazvati bezdanim?

 

Profa je znao da me ugosti u njegovoj emisiji, pa smo zajedno vodili program. Zdravka Grebu smo zvali Profa, kako i priliči. Donio sam singlicu Sparksa i sa gramofona bi, kao špica, krenula numera This Town Ain't Big Enough For Both Of Us.

 

Zdravko je bio dao da se napravi bedž radija: detalj sa jedne Bruegelove slike: čovjek lupa glavom u zid. No, ako bolje pogledamo vidimo da bi on komotno mogao  da taj zid zaobiđe. Ali, on to ne čini, on ne kaže: taj zid tu, to nije moj problem, šta me briga, i kad već mogu da ga prođem ja ću tako i uraditi.

 

Priča o opsadi nikada neće biti ispričana. Nju čini mnoštvo priča. Jedna od njih je i Radio ZID.

 

Ja vam ne mogu ni nju ispričati. No, ima nekih priča, koje čine tu priču,  koje bih,  čini mi se, i mogao.

 

Evo jedne.

 

 

Bilo je to na Novu 1994.  Jasna i ja smo u predvečerje došli na Radio da se priključimo dočeku. Jasna je tada bila nastavnica u osnovnoj školi iz Podzemnog svijeta. Tamo nema danjeg svjetla, pa bi djeca upalila čarobne svjetiljke da vide šta zapisuju u svoje teke. Neko će možda primijetiti: čekaj malo, pa ti u stvari govoriš o suterenu stambene zgrade i o zapaljenim plastičnim linijarima.  Ja bih na to morao odgovoriti: ne, ja govorim o podrumu i  linijaru što gori  koji su u stvari Podzemni svijet i čarobne svjetiljke.

 

U jednom momentu, dok je Adi Sarajlić vodio program javio se jedan slušalac koji se taman vratio s linije. Ne znam da li su se njih dvojica inače poznavali. A opet, ako se i nisu poznavali, može se reći da su se oni, kao svi drugi tada u gradu, u izvjesnom smislu – znali.

 

I odjednom, njih dvojica počnu da govore na nekom nepoznatom jeziku. Bilo je tu i ječanja i stenjanja, i laveža pasa, i zavijanja vukova, a i glasanja nekih drugih, može biti sasvim fantastičnih životinja. I odjednom smo vidjeli da taj njihov nerazumljivi jezik zapravo sasvim dobro razumijemo. Pažljivo smo ih slušali.

 

U ono vrijeme, sretnem Mirzu Tanovića. On me blagoslovi svojim osmijehom i poče da govori: Dubok je studenac prošlosti. Ne bi li ga trebalo nazvati bezdanim?  

 

Ja sada više i ne znam kada je preciznije u vremenu ovaj susret sa Mirzom bio. Starim, hlapim, više sam kao suhi žig na papiru,  i nisam više, ako sam ikad i bio, dobar za hronologije. Ali, vrijeme je, na kraju krajeva, samo privid. Vremenski raspored stvari i nije tako važan. Važniji je red stvari u našoj duši – i to je ono što je i čini.

 

Kada su satovi otkucali ponoć,  počela je kanonada. I mi unutra, opsjednuti, i ovi okolo – svi su zapucali. Svi smo se radovali Novoj Godini.