Nipodaštavajući epitet o 'zabrađenim' ženama govori više o  onome ko ih koristi nego o ženama koje se njima žele opisati.

foto: pixabay/ilustracija

„Ja kad vidim onu ministricu obrazovanja u Kantonu Sarajevo zabrađenu... Pa šta ona misli šta misli ovo malo inovjeraca djece kad je vide? Ne, to se pojačava...“, riječi su koje je u programu jedne sarajevske televizijske stanice rekao bivši član Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine i nekadašnji novinar Stjepan Kljujić, čime je na sebe navukao salvu optužbi za islamofobiju. Epitet zabrađena se u ovom kontekstu odnosio na aktuelnu ministricu predškolskog, osnovnog i srednjeg obrazovanja u Kantonu Sarajevo Naidu Hota-Muminović i njen hidžab, odnosno maramu koja otkriva lice i doseže do brade, u čemu leži porijeklo spornog izraza.

Zabrađena, zakukuljena, zakrabuljena, zamotana... sve su to izrazi koji se koriste kada se sa nipodaštavanjem govori o ženama koje se odijevaju u skladu sa islamskim propisima i obično više govore o onome ko ih koristi nego o ženama koje se njima žele opisati. Neko ko iza sebe ima respektabilno iskustvo u politici i medijima – ergo komunikaciji – kakvo ima Stjepan Kljujić bi stoga trebao biti svjestan kako marama manje zabrađuje ministricu a više otkriva lice žene koja je profesionalka sa karijerom, iskustvom i rezultatima.

Zabrađena ministrica je prije četrdesete godine uspjela paralelno završiti dva fakulteta, ostaviti trag u društvenom aktivizmu, upravljati jednom od najkvalitetnijih gimnazija u državi i postati prva ministrica sa hidžabom na bilo kojem nivou vlasti u Bosni i Hercegovini. Reklo bi se kako se ovo malo djece – i inovjerne i pravovjerne, šta god ti termini u čijoj perspektivi označavali – ukoliko se uspiju oduprijeti predrasudama i površnostima koje im nameću odrasli, u ministrici Hota-Muminović mogu pronaći jako puno stvari u koje se mogu ugledati. 

Ali, da li gospodina Kljujića izjava sa početka teksta istinski čini islamofobom ili mrziteljem cijele jedne religije i njenih milijardu i po sljedbenika kako su to u ovom slučaju uradili brojni mediji i javne ličnosti u Bosni i Hercegovini? Koliko god bila pogrešna, na mnogo nivoa, da li izjava o zabrađenoj ministrici čovjeka čini islamofobom, iako u svojih 83 godine života nema određeni istorijat takvih izjava ili, ne daj Bože, djela?

U arapskoj kulturi postoji izreka prema kojoj sve što se desi jednom ne mora se desiti više nijednom, ali da će se sve što se desi dva puta ponoviti sigurno i treći put. Moguće je da jedna izjava ne čini islamofoba, pogotovo što se iz nastavka izjave, u kojoj je iskoristio sporni izraz i nepotrebno uvrijedio žene koje nose hidžab, razumije kako je njen kontekst bio kritički prema općem trendu pojačane manifestne religioznosti u društvu, a koji nije tipičan samo za Sarajevo i samo za muslimane.

Javnost jeste osjetljiva kada su u pitanju teme koje se reflektiraju kroz odnos prema hidžabu, a koje imaju mnogo šire implikacije od debate o načinu odijevanja. U mnogim zemljama je odnos prema hidžabu samo lakmus-test za brojna pitanja o istinskoj toleranciji, ljudskim pravima i prihvatanju drugih.

U bh. medijima su brzo dobile prostor ocjene poput onih kako je Kljujić „lažni Europejac a stvarni primitivac“, te kako njegove izjave predstavljaju teški govor mržnje, kako su uvredljive, sramne, šokantne, pa čak i opasne. Na stranu što većina takvih ocjena nisu bez temelja ali njihov intenzitet i volumen sigurno nisu srazmjerni intenzitetu i volumenu izrečenog, te aktuelne pozicije i relevantnosti onoga ko je izrekao.

Kao što je to (pre)često slučaj, ponovo se pokazalo kako javnost u BiH nije posve sposobna suzdržati se od odlaska u krajnost gdje se uzvraća još gorim uvredama. Takva vrsta reakcije daleko je od pronalaska prostora za ozbiljnu diskusiju iz koje će se iskristalisati stav šta je pogrešno i šta su razumni standardi valorizacije.

Istina je da su epiteti poput 'zabrađena' počesto uvod u stvarni govor mržnje. Iako normalizacija i prihvatanje ovakvih epiteta postepeno „legalizuju“ mržnju i netoleranciju prema nekoj grupi, jednako tako i pretjerivanje u reakcijama na njih kada se nekom „omaknu“ otupljuju senzibilitet javnosti prema onima koji ih koriste učestalo i sa ciljem.

Ovaj tekst nastao je u okviru saradnje Mediacentra Sarajevo i Reporting Diversity Network 2.0.
___