Tekst, iz dozvolu autora, u potpunosti prenesen sa ličnog bloga Srđana Rajčevića.

Regulatorna agencija za komunikacije BiH (RAK) naredila je svim internet provajderima u BiH da zabrane pristup stranim internet stranicama za online klađenje. RAK je, postupajući po zahtjevu Ministarstva finansija FBiH i Poreske uprave FBiH, naredila internet provajderima koji omogućavaju usluge klađenje i igara na sreću da tehnički učine sve kako bi korisnicima onemogućili pristup stranicama za online klađenje.

Rok za to je 30 dana, a za nepoštivanje RAK će izricati kazne od 1.000 do 50.000 KM. S razlogom se postavlja pitanje da li je ovo početak cenzure interneta u BiH? Naime, u Evropskoj uniji i zemljama regije online klađenje je zakonski uređeno. Naprimjer, u Hrvatskoj, prema Zakonu o igrama na sreću, onaj koji priređuje klađenje putem interaktivnih prodajnih kanala online igranja plaća godišnju naknadu u iznosu od tri miliona kuna. I u Srbiji su pokušali uvesti ovakav vid cenzure. Ministarstvo finansija Srbije tražilo je od provajdera da zabrane pristupe stranim stranicama za online klađanje. No, Republička radiodifuzna agencija se proglasila nenadležnom te takva vrsta cenzure interneta nije uspjela u Srbiji.

RAK je zatražio zabranu pristupa sljedećim stranicama: www.poker84.eu www.bet-at-home.com, www.expect.com, www.gamebookers.com, www.bwin.com, www.unibet.com, www.partybets.com, www.betfair.com, www.10bet.com, www.betsson.com, www.bet365.com i www.efbet.com.

Izvor: klix.ba (15.2.2013.)

U ovom članku nastojaću obraditi vijest koju ste upravo pročitali sa nekoliko aspekata. Probaću obrazložiti svoj stav da je ista pogrešna, da ne samo da nanosi štetu u smislu klasifikacije BiH kao totalitarnog društva, nego i da je praktični efekat primjene ove naredbe zapravo ograničavanje moderih prava njenih stanovnika, između ostalog i ono koje nije kodifikovano a koje je postalo dio naše svakodnevnice, a to je nesmetani pristup on-line servisima (uslugama).

Različita regulativa u dva entiteta

Federacija Bosne i Hercegovine, čiji su izvršni organi (Ministarstvo finansija i Poreska uprava) i tražili od RAK-a izdavanje naredbe je 2002. godine uredila oblast igara na sreću Zakonom o igrama na sreću („Službeni list Federacije Bosne i Hercegovine“, broj 1/02) te novelama 2010. godine. Materija koju ovaj akt reguliše je sveobuhvatan a odnosi se na „uslove, način i subjekte priređivanja igara na sreću, vrste igara na sreću, osnovna načela pravila i raspoređivanja prihoda od igara na sreću, osnivanje, pravni položaj, upravljanje i rukovođenje Lutrijom Bosne i Hercegovine, naknadu za privređivanje igara na sreću, nadzor, kazne za prekršaje i druga pitanja“. Posebno zanimljiv je član 11. koji organizovanje igara na sreću putem interneta ne samo da ne tretira, nego ih na teritoriji Federacije BiH u potpunosti zabranjuje. Zakonodavac u Republici Srpskoj je donošenjem Zakona o igrama na sreću („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 111/12) zauzeo liberalniji stav: u čl. 5., st. 1., tački v) definisane su i „internet igre na sreću“ kao „posebne igre na sreću“ koje se detaljnije razrađuju u čl. 6., st. 1. kao one igre u kojima učesnik može da učestvuje putem globalne internet mreže.

Međutim, pravo organizovanja ovakvih igara u smislu predmetnog zakona imaju samo priređivači internet igara na sreću koji su registrovani kao pravno lice u Republici Srpskoj, koji za tu djelatnost posjeduju licencu koje izdaje direktor Republičke uprave za igre na sreću (organ u sastavu Ministarstva finansija RS) i koja podliježe tehničkoj i zakonskoj kontroli istog organa. Pod ovom kontrolom zakon određuje set tehničkih mjera, kao što su cjelodnevni pristup obilježenom serveru putem kojeg se odvija mrežni saobraćaj, dostupne lozinke i drugi kredencijali putem kojih se vrši interna kontrola sistema, raspoloživost bankarskog računa putem kojeg se vrše finansijske transakcije između priređivača i učesnika i sl. Slično modelu koji je usvojen u Federaciji, stav predlagača je očigledno išao u pravcu onemogućavanja domicilnih učesnika u internet igrama koje se organizuju od strane pravnog lica registrovanog u inostranstvu, što je i učinjeno članom 10. pomenutog zakona koji u stavu 1. zabranjuje „učestvovanje u inostranim igrama na sreću, u slučaјu u koјem bi se ulozi plaćali na teritoriјi Republike“ kao i „organizovano priređivanje internet igara na sreću na јavnim mјestima (a pod tim mјestima se podrazumiјevaјu naročito: ugostiteljski obјekti, svi prostori u koјima se priređuјu igre na sreću, poslovni prostori bilo koјe namјene i slični obјekti) i postavljanje personalnih računara ili uređaјa koјi imaјu pristup internetu na јavna mјesta sa ciljem priređivanja i igranja internet igara na sreću“.

Da li je ova odluka bila neophodna?

Dakle, sasvim solidna materijalnopravna osnova za naredbu Regulatorne agencije za komunikacije. Pitanje koje se postavlja prilikom analize zakona u BiH koji se odnose na ovu oblast je sljedeće: Da li je, s obzirom na tehnološke postavke modernog doba i ustaljenu praksu nesmetanog korišćenja internet servisa ova naredba bila neophodna i da li je zakonodavac na bolji način mogao urediti pitanje naplate poreza od elektronskih novčanih transakcija (za šta smatram da je glavni uzrok i restriktivnih zakonskih rješenja i naredbe RAK-a)?

Foto: Naredba RAK-a svim internet provajderima u BiH

Razumno je pretpostaviti i kako bi glasio odgovor RAK-a koji bi bio najbliži tvrdnji da, ako su mnoge države (između ostalih i SAD) na sličan način regulisale ovo pitanje, nema potrebe upuštati se u izradu novih rješenja. Ipak, treba napomenuti da su usvajanjem Zakona o nelegalnom klađenju putem interneta (Unlawful Internet Gambling Enforcement Act) 2006. godine Sjedinjene Američke Države „zaradile“ više tužbi od strane članica Svjetske Trgovinske Organizacije (STO) i to po osnovu kršenja odredbi ugovora o pristupu STO-u. Konkretno, 2007. godine arbitražna odluka STO-a je išla u korist Antigve koja je SAD u sporu vrijednom 3.4 milijarde USD optužila za tehničko onemogućavanje pristupa on-line gambling uslugama kompanija sa sjedištem u toj maloj ostrvskoj zemlji. U mnogim sličnim slučajevima u kojima je federalni tužilac krivično gonio državljane SAD-a koji su organizovali on-line kladionice u inostranim jurisdikcijama, konstatovano je da „trenutno zakonsko rješenje ne tretira na najbolji način tehnološku postavku interneta kao neregulisanog globalnog medijuma“, što je i izraženo kroz više izdvojenih sudskih mišljenja (kao npr. sudija James Oliver u slučaju United States v. Jay Cohen). Na drugu stranu, Evropska Komisija je u svom saopštenju od 12.10.2012. najavila formiranje ekspertske radne grupe koja bi za cilj imala kreiranje smjernica (ne i obavezujućih pravnih rješenja) u vezi sa on-line igrama na sreću koje bi adresirala državama članicama. Fokus je stavljen na sprečavanje negativnih efekata kao što su pranje novca i prevara, što i ne čudi ako se na umu ima postojanje jedinstvenog evropskog tržišta unutar kojeg u ovom trenutku postoji oko 6.8 miliona on-line igrača i gdje se do 2015. očekuju prihodi od čak 13 milijardi EUR po osnovu internet igara na sreću.

Foto: Srđan Rajčević blog ilustracija

Mnogi tehnološki napredniji korisnici interneta poznaju načine da se ovako implementirana zabrana pristupa pojedinim internet (IP,DNS) adresama zaobiđe. Konkretno, bilo koji korisnik je u mogućnosti da za nekoliko minuta preuzme gotove softverske aplikacije koje omogućavaju uspostavljanje tzv. virtuelnih tunela kriptovanim kanalima koji im omogućavaju ne samo potpunu privatnost, nego i efektivno „lažiranje“ sopstvene IP adrese, a samim tim i geografske lokacije.

Različiti standardi za online i offline klađenje

Ako u obzir uzmemo da je naredba RAK-a usmjerena prema domaćim pružaocima internet usluga i da se na njih odnose predviđene novčane sankcije za neispunjavanje ove obaveze, onda je pravo pitanje da li se uopšte ova obaveza može ispuniti. Potpuno drugačiji pristup filtriranju internet saobraćaja su imale države koje već duži niz godina imaju ovu tradiciju (npr. Kina, Kuba, Sjeverna Koreja, Iran i sl.), jer su svoju tehnološku konstrukciju internet pristupa dizajnirali tako da se sav internet saobraćaj odvija preko centralizovane tačke, dok se filtriranje obavlja putem kombinovanja identifikatora (adrese) i mrežnih protokola, što je tema za neka naredna razmatranja. Za sada je dovoljno pretpostaviti da će, shodno daleko poznatoj snalažljivosti naših sugrađana, ovo biti povoljan trenutak za organizovanje i naplatu nesmetanog pristupa onemogućenim adresama „na crno“.

Tvrditi da se ovom naredbom staje u odbranu opšteprihvaćenih moralnih načela gdje se nastoje zaštititi hazarderski nastrojeni pojedinci i oni koje bi njihovi postupci mogli oštetiti (npr. njihove porodice) je apsurdna ako u vidu imamo da je „klasično“ priređivanje igara na sreću utemeljeno istim zakonima na koji se naredba poziva, te da je sa aspekta državnih interesa (npr. u slučaju organizovanja Lutrije BiH i Lutrije RS kao državnog monopola na određene vidove igara na sreću) čak i poželjna. Takođe, izlišno je govoriti o efektima državnog filtriranja internet saobraćaja sa aspekta demokratskih načela individualne slobode. Logika nalaže da je organizovanje internet igara na sreću zapravo pružanje određenih elektronskih usluga, pri čemu se sasvim slobodno i argumentovano može povući paralela sa drugim oblicima, između ostalih i sa on-line kupoprodajom. Rizici su slični ili identični: internet kupac nikada ne može biti u potpunosti siguran da će mu proizvod koji naruči i plati biti i isporučen, a u taj mozaik se uklapa i odgovornost trećih lica u određenom pravnom poslu (kao npr. usluga poštanske dostave i sl.). Stoga tvrdnja da je kod internet igara na sreću veća mogućnost špekulativnih radnji kao što je neisplaćivanje dobitka je u domenu nagađanja. Naravno, pri tome ne treba isključiti mogućnost da se određene igre na sreću organizuju u cilju prevare učesnika, ali takve pojave su predmet krivičnog gonjenja nadležnih jurisdikcija i agilnosti nadležnih organa za sprovođenje zakona. Na kraju, filtriranje internet saobraćaja u jednoj, za sada isključivo kao geografski pojam, evropskoj zemlji stvara izuzetno loš imidž.

Ako zauzmemo krajnje liberalan stav da bi sloboda individue u jednom demokratski ustrojenom društvu trebala biti ograničena isključivo slobodom druge i regulacijom koja je od zajedničkog interesa, za ovaj potez RAK-a bi bio poželjan široki kosenzus javnosti i političkih donosioca odluka. U ponudi su i javne rasprave na temu novih, efektivnijih zakonskih rješenja koja, umjesto da budu krajnje restriktivna, ponekad mogu ići i u suprotnom pravcu.

Izvor: Srđan Rajčević blog