Mediji u BiH su više-manje svedeni na megafone neoliberalne ideologije, propovjedaonice sa kojih se širi evanđelje kapitalizma i slobodnog tržišta, a pastvi se prijeti paklom socijalne stigme i žigom društvene beskorisnosti. U tu svrhu nerijetko se koristi banalni, svakodnevni, malograđanski staleški prezir, nešto malo upristojen i ambalažiran za distribuciju medijskim kanalima. Tako su trećeg juna ove godine banjalučke Nezavisne novine objavile članak o nestašici sezonskih radnika, koji se na prvu čita kao apsurdistička parodija na Steinbeckove Plodove gnjeva, u kojoj gazde očajnički pokušavaju nahvatati dovoljno radne snage u zemlji s bogzna kolikom stopom nezaposlenosti.  

 

 

 

Prije svega, zanimljiv je jezik kojim se služe (nesuđeni) poslodavci i njihov medijski pokrovitelj: već prvom rečenicom novinar nas obavještava da poljoprivrednici u BiH kažu da su na mukama, što u um priziva sliku seoskog gazde rastegnutog na kakvoj srednjovjekovnoj spravi za mučenje, te je odmah jasno ko je žrtva i s kim čitatelj ima suosjećati. Potom saznajemo stvarni uzrok patnji dobrog domaćina — za rad nezainteresirana armija nezaposlenih, koji ne hrle krdimice na majure da se grbe u blagorodnim poljima, unatoč ponuđenim dnevnicama koje iznose do 40 maraka, što nam je nagoviješteno već u naslovu. Nakon što je prilog intonirao gnušanjem i posijao sjeme blagog napada moralne panike kod čitatelja, novinar daje riječ unesrećenom Vladimiru Usorcu, predsjedniku Udruženja poljoprivrednika i mljekara RS:

 

"Na selima je situacija takva da se nudi dnevnica od 25 do 40 maraka, a uz to radnici imaju i dva obroka i niko neće da radi! Dobiju odmah pare i jelo, ali neće." 

 

Dnevnica se nudi. Ne nudi je gospodin Usorac, niti bilo koja druga osoba sa imenom i prezimenom. Ona se naprosto nudi sama od sebe, sintaksički ekspletivno, depersonalizirano, kao prirodna pojava, a Usorčevo distanciranje od nje daje nam razlog da zadignemo obrvu. No, tu je stožina od uskličnika koja signalizira da je "na selima situacija" zapravo alarmantna, te da nema vremena za propitivanje Usorčeve subjektne pozicije. Neće da dobiju pare, a neće ni da jedu. U čemu je problem?

 

 

 

Odgonetka se javlja u vidu toposa državnih jasala, stilski zgodno uklopljenog u seosku idilu i pastoralu kojoj fale još samo ovce: "Ne znam ja šta je s narodom! Sve interesuje da budu službenici u državnoj administraciji, da sjede pored računara, igraju karte, popiju dvije-tri kafice i čekaju kraj radnog vremena. Nema tih poslova više nigdje u svijetu", mudruje kapetan industrije Usorac, oslanjajući se na izraubovanu kafansku priču po kojoj "narod" ne želi raditi jer gaji nerealistične klasne aspiracije, ne prihvata svoj položaj u društvu i potražuje privilegiju plaćenog nerada u javnom sektoru. Tu Usorac zadire u feudalizam, zaobilazeći pa i podrivajući narativ o vertikalnoj socijalnoj prohodnosti, jedan od temeljnih mitova poretka kojem služi kao dobrovoljni glasnogovornik. Ili je pak u pitanju implikatura da se po društvenoj ljestvici smiju penjati samo oni koji kreću sa određene polazne pozicije.

 

 

Enes Hasanović, sekretar Udruženja poljoprivrednika BiH za Tuzlanski kanton, na sličnim je mukama kao Vladimir Usorac, te poput njega poseže za svakodnevnim klišeima: "Ja imam jednog čovjeka, penzionera, koji hoće raditi kad god nije zauzet. A ovi mladi neće, sjede u kafićima". Hasanović ima jednog čovjeka, a za pretpostaviti je da bi ih želio imati više. No, omladina se ne da imati, radije sjedi u kafani. To je bezbroj puta prežvakana priča o tome kako terase nigdje nisu tako pune kao kod nas, i kako zapravo i nije toliko loše, jer guzice u kafanskim stolicama su pouzdan ekonomski pokazatelj. A o implikacijama dihotomije omladina-penzioneri neki drugi put.       

 

 

Upadljivo je odsustvo referenci na zakonom propisane obaveze poslodavca. Novinar nije našao za potrebno postaviti pitanje je li ponuđeni sezonski rad usklađen sa zakonskim propisima i prijavljen nadležnim službama, plaća li se nekakav porez na famoznu dnevnicu do 40 KM, hoće li potencijalni sezonski radnici morati strahovati od radnih inspekcija, hoće li imati ikakav ugovor, te hoće li uživati bilo kakvo osiguranje u slučaju nezgode ili ozljede. Nema govora ni o radnom vremenu, koje se na selu tradicionalno shvata kao period između izlaska sunca i pojavljivanja mjeseca, tu je samo rezignirani domaćin-pravednik koji maše dnevnicom od do 40 maraka, sendvičima, kafom i pivom. Kad bi gazda makar u primisli imao ispunjavanje spomenutih obaveza, razumno je pretpostaviti da ne bi propustio priliku da se time pohvali u novinama. Ovako je jasno da radnika promatra kao sredstvo za rad, koje nema drugih potreba i potraživanja osim dnevnice kojom će kupiti kalorije potrebne za nastavak rada. 

 

 

Još je upadljivije odsustvo tzv. "druge strane", što je gotovo redovna praksa kada neki medij za svoj ili tuđi račun želi uprijeti prstom u "niže društvene slojeve", pa tako za razliku od poslodavaca (potencijalni) nadničari ne dobijaju priliku ispričati svoju stranu priče. Kao supstitut u ovom slučaju javlja se Hasanović, koji priča u osnovi identičnu priču kao Usorac, ali njegova etnička pripadnost i pozicija u instituciji s druge strane entitetske linije sasvim su dovoljni da osiguraju privid izbalansiranosti. Čak i kada su u pitanju ekonomske i socijalne teme, izbalansiranost je shvaćena kao etnička kategorija, tj. druga strana je etnički Drugi, a ne pripadnik druge kaste. 

 

 

Osnovna ideološka funkcija ovakvih tekstova jeste posramljivanje socijalno ugroženih, neka vrsta mentalne i emocionalne ucjene pomoću koje se mase imaju privesti nadničarskom poretku. Ukoliko mediji uspješno uvjere pauperizirane ostatke radničke klase da je sramotno i neprihvatljivo ne pristajati na rad po svaku cijenu i pod bilo kakvim uvjetima, daljnje redefinaranje radnih odnosa na štetu radnika bit će nemjerljivo lakše. 

 

U tom smislu, priče iz registra svakodnevnice neprocjenjiv su ideološki instrument, jer se oslanjaju na stereotipe, širokoprihvaćene društvene vrijednosti i obrasce razmišljanja, a uz to zapravo potječu od samih čitatelja, te se stoga lako primaju među njima i pomažu legitimiranju i reproduciranju klasne dominacije. Mediji putem takvih napisa rišu sliku lažnog blagostanja koje mase ne žele vidjeti, poručuju nezadovoljnicima da su sami krivi za svoj položaj jer su inertni i ne iskorištavaju prilike koje se nude na svakom koraku, pa u tu svrhu čitateljstvu serviraju nevješto kamuflirane plaćene oglase u kojima reklamiraju privatne pogone za recikliranje sekundarnih sirovina, i prikazuju goraždanske sweat shopove kao uzorne društveno odgovorne organizacije. Mentalne efekte tih napora sjajno ilustrira mnoštvo fašistoidnih komentara na nedavno objavljene tekstove o Nazifu Mujiću koji je odbio platu od 700 KM i odlučio sačekati bolju ponudu.

 

 

Člancima poput ovog iz Nezavisnih mediji ubijaju dvije muhe jednim udarcem: pacificiraju svjetinu tako što joj serviraju sliku društva s obiljem mogućnosti koje samo treba iskoristiti, a za slučaj da pacifikacija ne uspije u potpunosti, nezadovoljnike diskvalificiraju i demoniziraju. Tekst iz Nezavisnih paradni je primjer perverzne reciklaže klasističkih arhetipa i klasne snishodljivosti kao oružja kojim se brani poredak, no nipošto nije usamljen — svako malo u novinama i na portalima osvane neki briljantan prijedlog da se omladina s beskorisnim univerzitetskim diplomama ugleda na kakvog poduzetnog bavarskog krovopokrivača ili cinična poruka neostvarenim zgubidanima s društvenih mreža da nađu posao i ostvare se. Neka čuvaju ovce, kad im već ne možemo s visoka ponuditi kolače.