foto: pixabay

Digitalni dokazi koje generiraju korisnici interneta mogu pokrenuti krivičnu istragu u situacijama kada vlade ne uspijevaju pozvati kršitelje ljudskih prava na odgovornost. Prikupljanje i upravljanje open source podacima od strane novinara i drugih nedržavnih istražitelja zahtijeva primjenu seta principa i procedura važnih za podnošenje i autentifikaciju materijala pred sudovima.

Upotreba tehnologije u istražnjim radnjama

Razvoj tehnologije značajno doprinosi efikasnijem i preciznijem prikupljanju dokaza za sudove, kako u državnim sudskim praksama tako i u međunarodnim krivičnim postupcima.

Nirnberški proces koji je odredio temelje za buduće međunarodne krivične slučajeve, operirao je dokumentima, fotografijama i zapisima nastalim tokom Drugog svjetskog rata korištenjem analogne tehnologije tog doba (koja je bila dio Nacističkog instrumentarija za počinjenje krivičnih djela).

Zajedno s ostalim dokazima, taj materijal je pružio informacije koje su se kasnije koristile za dokazivanje krivice. Ratna fotografija koja je do tada bila značajan alat u novinarstvu i donošenju odluka postala je važan izvor dokaza pred sudovima.

Kako su slučajevi Međunarodnih krivičnih sudova za Jugoslaviju i Ruandu napredovali proteklih godina, tako su antropološke i druge kriminalističke tehnike bivale preciznije, a rezolucija satelitskih snimaka sve oštrija – što je olakšavalo identificiranje masovnih grobnica ili mogućnost poređenja stanja gradova prije i poslije bombardovanja. Osnivanje stalnog suda u Hagu koje je uslijedilo 2002. godine, kao i osnivanje različitih međunarodnih ad-hoc sudova obilježila je proliferacija ‘pametnih’ telefona opremljenih kamerama, satelitskim navigacijskim sistemima (GPS), interaktivnim web servisima, kao i razvoj i upotreba tehnologije dronova – što je sve postalo važan resurs u međunarodnim krivičnim procesima.

Izvori: Big Data - Open Data - Metadata

Internet korisnici širom svijeta dnevno generišu oko 2.5 kvintiliona bajta informacija svakog dana (Big Data), kroz proizvodnju, dijeljenje, kupovinu ili konzumiranje digitalnih informacija. Big data je važna komponenta gotovo svake veće industrije uključujući i krivično pravo.

Digitalno pohranjivanje i razmjena podataka omogućili su opći pristup strukturiranim setovima podataka koji se mogu slobodno koristiti, ponovo koristiti i distribuirati (Open Data, otvoreni podaci – svi javni podaci koji nisu lični i koji ne krše pojedinačna prava ili restrikcije zbog pitanja nacionalne sigurnosti).

Zahvaljujući naprednim digitalnim vještinama i sposobnosti čitanja različitih standarda metapodataka (metadata), istražitelj ili novinar može posegnuti za dodatnim strukturiranim informacijama u alternativnim slojevima podataka koji opisuju, objašnjavaju, ili lociraju i mogu biti presudni za autentifikaciju materijala. Za metadata se često kaže i kako su to ‘podaci o podacima’ ili ‘informacije o informacijama’.

Podatke i informacije o potencijalnim kršenjima ljudskih prava, kao i o drugim ozbiljnim kršenjima međunarodnog prava, uključujući međunarodne zločine, istražitelji mogu prikupljati iz širokog spektra javno dostupnih satelitskih slika, video zapisa i fotografija, uključujući materijale koje individualni korisnici postavljaju na Internet sa svojih pametnih telefona, kao što su postovi na društvenim mrežama.

Ovakvi otvoreni podaci su istražiteljima značajan izvor s obzirom na to da im omogućavaju priliku da zaobiđu vladine ili druge tradicionalne informativne barijere za pristup ključnim informacijama u vezi s nezakonitim postupanjima koji su predmet istrage, čak i u realnom vremenu, koje bi inače ostale skrivene od pogleda javnosti.

Istraga organizacije Bellingcat iz 2020. godine značajno je doprinijela međunarodnim naporima rasvjetljavanja slučaja nestanka leta PS752. Istražitelji su zadokumentovali i verificirali open source materijal koji ukazuje na to da je civilni avion oboren raketom zemlja-zrak, nedugo nakon polijetanja sa Teheranskog aerodroma 8. januara 2020. godine.

Izazovi i rizici prikupljanja i upravljanja digitalnim dokazima

Prikupljanje digitalnih dokaza pomoću digitalnih alata i tehnologija ima svoje izazove i rizike, kako su neki autori zabilježili. Jedna od najvećih briga je autentifikacija odnosno ovjeravanje prikupljenog materijala kao i izvora. Pored toga, zbog svoje prirode elektronički dokazi se značajno razlikuju od fizičkih, i njihova identifikacija i pohranjivanje zahtijeva upotrebu određenog hardvera i softvera.

Nadalje, napredak tehnologije donosi nove operativne sisteme za čitanje digitalnih podataka pa je stoga razumljiva potreba za vještinama rukovođenja najsavremenijom opremom i softverom. Podjednako je važno da stručnjaci koji interpretiraju podatke redovno ažuriraju svoja znanja i vještine, u skladu sa trendovima industrije.

U međunarodnom krivičnom pravu ne postoje jedinstvena pravila i procedure za autentifikaciju dokaza, i uprkos varijacijama između različitih sudskih postupaka, određeni zajednički principi su ugrađeni u Pravilnik o postupku i dokazima MKS-a.

Za potvrđivanje da dokazi nisu bili predmet ometanja ili manipulacije, MKS je kao „standard setter“ razvio specifične metode provjeravanja autentičnosti informacija prikupljenih iz otvorenog koda, uključujući video, fotografije i zvučne zapise. One uključuju regularne i alternativne metode autentifikacije kojima se može utvrditi dokazna vrijednost prikupljenog materijala.

Za utvrđivanje pouzdanosti, porijekla i sadržaja dokaza, pa čak i onog što je stvar pukih nagađanja, sudovi zahtijevaju da podnesci uključuju podatke i metapodatke, kao i dokumentaciju koja ukazuje na lanac porijekla materijala i identitet izvora. Sudovi imaju diskreciono pravo da isključe dokaze koji su nepravedno i nezakonito pribavljeni (npr. obmanom, neovlaštenim nadzorom ili krađom) ili koji krše pojedinačna prava ili procedure.

Sve su to izazovi za istražitelje, novinare, arhiviste i analitičare, pravne stručnjake na međunarodnim, regionalnim i ad hoc krivičnim sudovima, državnim tijelima za istraživanje ratnih zločina, nezavisnim istražnim mehanizmima, međunarodnim ili nevladinim organizacijama i mehanizmima tranzicione pravde. Zbog rastuće potrebe za zajedničkim standardima za prikupljanje i analizu informacija otvorenog tipa, organizacije koje se bave istragom i zaštitom ljudskih prava razvile su metodologije s ciljem ispunjavanja sudskih zahtjeva.

Metodologije i smjernice za prikupljanje i čuvanje digitalnih dokaza

Protokol Berkeley razvijen je od strane UN-a sa ciljem standardizacije postupaka, pružanja metodoloških smjernica za provođenje različitih istraga u institucijama i jurisdikcijama, i kako bi pomogao open source istražiteljima u razumijevanju važnosti postupaka i principa koje moraju primijeniti.

Istraživačke organizacije Global Legal Action Network i Bellingcat su takođe razvile metodologiju za prikupljanje i upravljanje digitalnim open source podacima, s ciljem povećanja vjerovatnoće da prikupljeni dokazi budu prihvaćeni i da dobiju odgovarajuću težinu u krivičnom postupku.

Za potrebe testiranja ove metodologije u martu 2021. održana je simulacija ročišta pred sudovima Engleske i Velsa koja je imala za cilj ispitati prihvatljivost dijela open source dokaza o kršenjima ljudskih prava u sukobu u Jemenu.

Pored toga, razvijene su brojne smjernice i alati, poput smjernica organizacije Bellingcat, ili  Citizen Evidence Lab koji je razvila organizacija Amnesty International.

Istraživačke organizacije i individualni istraživači umreženi su i na društvenim platformama gdje sarađuju kroz razmjenu podataka i izvora. Na Twitteru postoji virtualna zajednica istražitelja različitih stručnih orijentacija (oružje, geolokacija, itd.) koji kroz javne rasprave doprinose pronalasku dokaza i provjeri činjenica o potencijalnim kršenjima ljudskih prava.

Politička i humanitarna perspektiva pružanja validnih digitalnih dokaza

Uprkos navedenim izazovima, pojedinci i organizacije koji koriste digitalne tehnologije za istraživanje zločina međunarodnih razmjera ili kršenja ljudskih prava nastavljaju doprinositi postizanju pravde i pozivanju na odgovornost za zločine.

Pozivanje na odgovornost počinitelja zločina korisno je ne samo kao snažno sredstvo odvraćanja, nego i kao ključni faktor za uspješne procese pomirenja i učvršćivanje mira u postkonfliktnim društvima.

Stoga je upotreba open source obavještajnih podataka za pružanje dokaza o kršenju ljudskih prava veoma značajan doprinos širokoj borbi protiv nekažnjivosti za zločine počinjene širom svijeta, posebno u situacijama u kojima mnoge vlade ne uspijevaju uspostaviti sud, pokrenuti istrage i pozvati na odgovornost za navodne zločine na svojim teritorijama.

Nadalje, alternativna rješenja kao što su međunarodne istrage, misije za utvrđivanje činjenica (koje su na primjer odobrile Ujedinjene nacije ili MKS) ovise o pravnim i političkim procesima koji (ne)dozvoljavaju provođenje istrage. Zbog toga često nedostaje dokazni materijal o zločinima koji bi pokrenuo slučaj. Dokazi koje svjesno ili nesvjesno generiraju internet korisnici imaju potencijal za pokretanje međunarodnih krivičnih procesa.

Tekst je napisan u sklopu projekta "Novinarstvo kao prvi nacrt historije" kojim se dokumentuju iskustva novinara koji su svjedočili pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju. Projekat implentiraju Mediacentar Sarajevo i Digitalni arhiv Infobiro.

___