Strateg za digitalne komunikacije Gillo Cutrupi upozorava da je velika količina informacija dostupnih na internetu jedan od razloga za manji protok kvalitetnih i provjerenih podataka.

Foto: Hilma Unkić

Mnoge infromacije ostanu pokopane na internetu posebno u zemljama gdje ljudi ne govore engleski, a ono što ostane na lokalnom jeziku često kontrolišu vlade, smatra italijanski ekspert za digitalne medije i trener digitalne sigurnosti Gillo Cutrupi.

Cutrupi više od 15 godina radi sa aktivistima i nevladinim organizacijama širom svijeta, a njegov angažman posebno se ističe u edukaciji nevladinog sektora, istraživanju i razvijanju inovativnih taktika i alata za napredak zajednica. Aktivista je Tactical Techa, neprofitne organizacije koja od 2003. godine radi na poboljšanju načina na koji koristimo informacije i digitalnu tehnologiju putem aktivističkih zagovaračkih kampanja širom svijeta.

Kao medijski ekspert ima iskustvo organizovanja digitalnih kampanja za nekoliko srednjih i velikih organizacija kao što su Greenpeace International, Doctors Without Borders i Amnesty International. Za Media.ba Cutrupi govori o najvećim prijetnjama za nesmetan protok digitalnih informacija današnjice i tome kako svaki aktivist, organizacija ili novinar mogu svojim radom jačati sektor civilnog društva.

Šta se može smatrati glavnom barijerom koja stoji između istinite i korisne informacije i civilnog društva?

Sve organizacije i udruženja s kojima radimo, pa čak i individualci i aktivisti – svi oni proizvode informacije i komuniciraju sa digitalnim medijima. Mnogi od njih ne znaju kako da zaštite te infromacije, niti kako da ih distribuiraju. Dakle, posao koji mi radimo, odnosi se na to da im govorimo kako da bolje koriste informacije. Ponekada ne znaju gdje da traže jer nisu svjesni samog procesa. Zapravo, razumiju važnost informacije i svi će proći kroz osnovne korake pretraživanja, ali ono što ih mi učimo je kako da ulaze malo dublje u problematiku. Tokom treninga diskutujemo o doxingu i drugim procedurama. Pod doxingom mislim na dubinsku pretragu individualnih i drugih subjekata, koja ne može biti učinjena samo putem korištenja pretraživača, nego je potrebno pregledati i baze podataka i koristiti ostale alate. Ovo je važno jer je riječ o osnovama odgovarajućeg istraživanja za bilo koju vrstu članaka ili nekog drugog sadržaja. To je osnovni posao koji organizacije, udruženja i novinari treba da urade. Neki od njih su već svjesni problema, neki nisu – zavisi od resursa. Danas je penetracija na internetu velika, uzevši u obzir da ljudi u nekim afričkim i južnoazijskim zemljama ne mogu da se konektuju na mrežu normalnim računarima, ali postoji mnogo ulazaka mobilnim telefonima, tako da je proces da im se kaže kako da to koriste da dođu do informacija. Postoji uvijek ograničenje vremena budući da smo mi nevladina organizacija. Svi smo profesionalci ali ipak, raditi sa organizacijama znači da nikad nemamo vremena da radimo sa specifičnim grupama, specifičnim aktivistima i da ih podržavamo. Radimo što možemo, ali potrebno je također i da se oni sami edukuju. Možemo dati prvi poticaj i skrenuti pažnju ali na kraju je sve praksa.

Šta čini jednu organizaciju ili udruženje više efikasnom od drugih i šta su koraci od male nevladine organizacije do velike i priznate međunarodne organizacije?

Čvrste organizacije kao što su Greenpeace, Doctors Without Borders i Amnesty International imaju mnogo resursa iza sebe. To su sve organizacije koje nikad nisu propale jer njihova infrastruktura, u smislu odjeljenja, je veoma jaka – oni mogu da uposle profesionalce i imaju više finansijskih izvora nego na primjer male organizacije u Africi. Da, na početku su bili mali, ali su također počeli sa radom 70-tih i 80-tih, kada civilno društvo praktično nije postojalo, tako da su tada bili novi element. Ljudi su bili voljni da podrže organizacije koje potežu pitanja okoliša ili ljudskih prava. Danas, broj nevladinih organizacija koje rade na tim pitanjima je ogroman i jako je teško za nekoga da postane popularan kao Greenpeace u tom sektoru okoliša jer su oni već pozicionirani. Međutim, ono što postaje jako važno je ono što se događa na lokalnom nivou jer velike organizacije ne mogu stvarno da rade na mikro-nivou gradova ili regija. I to je to na šta bi se, mislim, male organizacije trebale fokusirati. Jako je teško sada, gotovo nemoguće, postati velika organizacija. Nema više prostora za to. Ali možete biti veoma efikasna organizacija na regionalnom i lokalnom nivou. Fokus bi trebalo da prati njihovu dinamičnu prirodu, jer jedna od stvari koje velike organizacije imaju je odluka o usporavanju procesa. Ako velike grupe prolaze kroz taj proces one treba da postignu koncenzus ili na neki drugi način trebaju uključiti veliki broj interesanata. Zato oni rade na kampanjama godinama. Tako da postoji prednost u tome kad ste mali. Jedan od aspekata koji je uvijek potreban su kontakti, veze sa vlastima i sa novinarima na lokalnom nivou. Ako nemate te kontakte uvijek je teško raditi i praktično ste nevidljivi. Nivo zastupanja koji treba da postignete je veoma veliki i znači da treba da radite od osnovnog – u školama, sa freelancerima.

Može li umrežavanje pomoći organizacijama u postizanju ciljeva, i zašto postoji i dalje otpor nevladinih organizacija u tom procesu?

Radi se o strahu od pravljenja zajedničkog radnog prostora za iste ciljeve, jer svaka organizacija ima svoj identitet i veoma je dobro za svaku od njih da zadrži svoj identitet. Ali postaje veoma neuspješno ako svako radi različito. Nažalost to je dio prirode organizacija da kreiraju prepreke u pomaganju jednih drugima zato što su male grupe veoma ponosne na ono što su izgradile. Na kraju, to je ono što rade – kreiraju stvarnost ni od čega tako da je njihov identitet jako važan. Ali nekada treba da budu svjesni da nikada neće moći pobijediti u kampanjama ako rade sami. Prednost umrežavanja nije samo finansijski nego također spaja zajedničke kontakte i ljudske resurse. Organizacija koja radi u Sarajevu na pitanjima ljudskih prava može biti partner sa organizacijom koja radi na sličim problemima u Mostaru. Moramo da se suočimo sa stvarnošću – ako je neko u zatvoru, na primjer, i želite da ga izbavite, trebate mnogo podrške. Ako radite odvojeno, vjerovatno nećete postići mnogo.

Kako novinari i civilno društvo mogu udružiti snage u angažovanju javnosti sa relevantnim informacijama?

Novinari također trebaju profil. Članak koji je objavio samo jedan novinar znači za tog novinara i njegovu biografiju. To je normalno i zbog toga novinari i rade svoj posao. Ali također je činjenica da ako grupa novinara piše o nečemu i potpišu članak zajedno vjerovatno su veće šanse da taj članak dobije više pažnje. Teško je, jer svako želi da radi ono što hoće. Postoje neke organizacije koje imaju grupu freelancera i drugih novinara koji pokušavaju komunicirati kao jedno, iako su oni pojedinci koji rade odvojeno. Mislim da je to način na koji novinari mogu doprinijeti civilnom društvu.

Šta je uzrok slabog protoka informacija u digitalnim medijima?

Prije svega, rekao bih da je jezik barijera – najrasprostranjeniji jezik na internetu je engleski. U mnogim zemljama ljudi ne znaju taj jezik dobro i imaju problem pri pretraživanju informacija. Sve što pretražuju je na lokalnom jeziku i zato ne uspijevaju da pronađu izvore izvana. Također u nekim zemljama medije, čak i web stranice, kontroliše vlada tako da ako tražim nešto na nekom specifičnom jeziku možda ću naći samo informacije koje vlada želi da vidim. Idealno bi bilo pretraživati na engleskom, i to je neka osnova koja treba da bude urađena. Također postoji toliko mnogo informacija kojih nismo svjesni. Mnogo je truda u svijetu da se sastave informacije, ne samo u SAD-u,  i mi ih proaktivno tražimo. Glavni problem je činjenica da postoji velika količina informacija dostupnih na internetu. Moramo biti pametni, i znati kako da koristimo alate, zajednice, mailing liste, i moramo ulaziti dublje u specifične probleme i pokušati smanjiti količinu informacija na internetu koja je nebitna.

Ovaj tekst je objavljen u partnerstvu sa Osservatorio Balcani e Caucaso za projekat European Centre for Press and Media Freedom (ECPMF) i sufinansiran sredstvima Evropske komisije. Autori publikacije su odgovorni za njen sadržaj i stavovi koji su u njemu izneseni ni na koji način ne odražavaju stavove Evropske komisije.