U nastavku priče o konvergenciji na bh. medijskom tržištu s urednicima iz nekoliko medijskih kuća razgovarali smo o savremenoj ulozi novinara u procesu integracije redakcija, upotrebi društvenih mreža kao alata za distribuciju informacija novoj vrsti publike, te o izazovima koji se nameću fakultetima i ostalim obrazovnim ustanovama u našoj zemlji na putu do kvalitetnog obrazovanja budućih novinarskih naraštaja.

Foto: Pixabay

Medijska konvergencija bi, prema mišljenju mnogih medijskih stručnjaka, ukoliko se provodi na odgovoarajući način, mogla donijeti pozitivne promjene u procesu komunikacije. Urednik multimedije BHRT-a, Benjamin Butković, smatra kako bi konvergencija, pored svih drugih benefita koje donosi, mogla dovesti i do bolje selekcije, odnosno filtriranja vijesti koje će se dalje distribuirati.

„Ukoliko se ispuni taj zadatak, smanjit će se prostor za nepotrebne informacije, za plasiranje suvišnog sadržaja u nedostatku boljih i kvalitetnijih informacija, za plasiranje pojedinih političkih i privrednih spinova, spinova nekih velikih trgovinskih lanaca i predstavnika farmaceutske industrije. Dakle, spajanjem i ujedinjavanjem medija, stvorit će se i jedan prilično oštar filter kroz koji će prolaziti sve ono što dolazi u redakciju i, ukoliko se urednici odvaže da naprave vrlo jasnu selekciju, prije toga istraže šta su to interesovanja njihove publike, onda ćemo i zatvoriti prostor pojedincima ili grupama koji žele zloupotrijebiti medije, pa čak i javne servise u svrhu političke, ekonomske ili druge promocije. Nisam siguran da će do toga doći brzo, konvergencija je proces i njoj treba odgovarajuće vrijeme, a tek onog trenutka kada ona postigne svoj neki optimum može početi da stvara utjecaj i na društvena kretanja i da ostvaruje i ovu misiju o kojoj sam prethodno pričao.“

Iako proces konvergencije na javnim servisima u Bosni i Hercegovini još uvijek nije dostigao svoj puni kapacitet, Butković vjeruje da u sklopu medijskog tima BHRT-a postoje ljudi kojima je jasan značaj ovog procesa.

„Postoji jedan krug ljudi unutar BHRT-a koji je shvatio medijske trendove i zato se BHRT i odlučio da uđe u proces konvergencije, sa svim dječijim bolestima koje ulazak u taj proces sa sobom donosi. Ono što je neka vrsta deprimirajuće informacije je ta što taj proces ne teče onim tempom kojim bi trebao, što se relativno sporo povećava broj ljudi koji razumijevaju medijski trend i što postoje još uvijek ograničenja u drugim segmentima koji nisu primarno programske prirode: kadrovski, tehnički i financijski segmenti.“

Prevelik tim na javnom servisu i premalo novinara u privatnim medijima

Aleksandar Stijaković, urednik web portala ATV-a, smatra kako je jedan od najvećih problema za konvergenciju u privatnim medijima premalo ljudi u kolektivu. Takva nepovoljna situacija često otežava posao, djeluje demotivirajuće na novinare, ali i zahtijeva dobro razrađen plan za iskorištavanje raspoloživih resursa.

„Mislim da je glavni problem u privatnim medijima nedostatak ljudi. Imamo previše posla, a premalo ljudi, i automatski se stvara odbojnost prema nekim novim zadacima i novim izazovima. To se opet na kraju sve svodi na maksimalnu raspoloživost resursa. Primjer je jedna rasprava koji mogu predstaviti u našoj kući gdje su bila suprostavljena dva stajališta: jedno da svaki novinar koji se vrati sa zadatka treba da se javi prvo meni i da kaže šta je bilo na tom zadatku, da vidi da li je to meni zanimljivo i da ja onda odlučujem da li ću uzeti jednu ili dvije rečenice, koliko ću videa iskorisiti... Ja sam rekao da je to u redu, ali da je potrebno vidjeti koje ćemo događaje tako pratiti. Da li treba pratiti zasjedanje Gradske skupštine na kojem se ne donese nikakav bitan zaključak, ali moraš pro forma imati novinara tamo jer ne znaš šta može da se desi? Međutim, ta vijest meni ništa ne donosi, jer ja svog novinara koji je ostao u redakciji prije želim da iskoristim na način da umjesto da tih deset minuta izgubi u razgovoru sa novinarom koji je došao sa terena, u traženju materijala, pisanju teksta, on napiše dva teksta za koja znam da će meni donijet veći broj klikova, nauštrb toga što mi nećemo imati izvještaj sa Gradske skupštine iako smo imali svog čovjeka. Zašto? Dosadno je. Ali hoću uvijek kada se desi neka bitna vijest i imam novinara na terenu, da prvo misli na web. Ta komunikacija sada odlično funkcioniše, posebno otkako smo uvezali Viber. Poenta svega je da u ograničenim resursima, kakve imamo, biramo kada je potrebno, a kada ne, da ta komunikacija bude realizovana na ovakav način, dakle kada je poželjno da se odvija, a kada je nebitno i samo trošenje resursa i vremena. Kada neko na portalu kaže: to ti je dvije sekunde, pomislim: nemoj mi oduzimat dvije sekunde dana. Te dvije sekunde ja uvijek mogu da bolje upotrijebim. Jer, danas dvije sekunde, sutra, prekosutra – to je puno vremena.“

Aleksandar Stijaković, urednik web portala ATV-a

Stijaković tvrdi kako ovakva vrsta saradnje među novinarima unutar različitih redakcija može da se realizuje ukoliko postoji dobra komunikacija.

„Ja sam od prvog januara ove godine na Alternativnoj televiziji kao urednik, a prije toga sam bio na portalu Nezavisnih novina. Kada sam došao na ATV, zatekao sam takvu situaciju gdje je web redakcija bila u jednom ćošku gdje su dolazili ljudi koji nisu imali neku svoju upotrebnu vrijednost u redakciji jer se tada nije prepoznavao značaj interneta, zato što je televizija bila dosta popularna – i sada je ATV u nekim mjestima u kojima ima signal popularniji čak i od javnog servisa, što se vidi, na primjer, po dnevniku koji nam je dosta više ispraćen od dnevnika javnih servisa. Kada je riječ o zajedničkom radu, i integraciji redakcija – to je oduvijek postojalo, čak i prije nego što sam ja došao. Novinari koji su bili zaduženi za neke događaje imali su obavezu da, ako se nešto epohalno dogodi, prvo jave portalu kroz nekoliko rečenica, uvod, kroz nešto što nije problem ni jednima ni drugima. Dakle, ta vrsta integracije je postojala i nikada nije bila striktna odvojenost portala i televizije.“

Neizostavna oblast za kvalitetnu provedbu konvergencije jeste i ulaganje u društvene mreže. Iako većina medijskih kuća u BiH, bez obzira na to da li je riječ o privatnom ili javnom sektoru, nema osobu ili tim ljudi koji je zadužen i osposobljen samo za ovaj segment, ne postoji neslaganje u tome da bi takvo nešto u budućnosti bilo potrebno.

„Portal federalna.ba koristi društvene mreže na svaki mogući način i shvatamo ih kao ozbiljan medij bez obzira na to što postoje još uvijek oni koji smatraju da Facebook, Twitter ili Instagram nisu mediji. Ove društvene mreže su uveliko mediji i konkurencija svim ostalim medijima, baš kao što su to YouTube ili Vevo. Statistike su pokazale da od ukupnog broja posjetilaca koji dolaze na portale, njih 70 posto to radi preko Facebooka. Kod nas je još uvijek Facebook mnogo popularniji nego Twitter i ostale društvene mreže, ali generalno mislim da se društvene mreže kao medij moraju ozbiljno shvatati. Ima tu malo nepravde naravno, oni ne rade ništa, svaki posjetilac i svaki portal su njihova besplatna radna snaga, a oni od toga uzimaju dio marketinškog kolača, međutim situacija je trenutno takva kakva jeste i ko se ne uspije prilagoditi, ispada iz igre. U konačnici društvene mreže su dobra stvar, one omogućuju da novinarska priča živi puno duže nego kada je konzument vidi u dnevniku, čuje na radiju ili pročita u novinama. Društvene mreže omogućuju kroz razne oblike tagovanja i komentarisanja da ta vijest doživljava i svoju nadogradnju i tako stvara potpuniju informaciju“, smatra Adnan Jašarspahić, urednik portala federalna.ba.

Web stranica Federalne televizije

Neophodne promjene u obrazovnom procesu kojem su budući novinari izloženi

Uspjeh procesa medijske konvergencije, pored vlasničke strukture i menadžmenta, te financijskih i tehničkih predispozicija, uveliko zavisi i od stručnosti novinara. Kada je riječ o bh. obrazovnim institucijama u kojima se studenti žurnalistike pripremaju za budući posao, mnogo toga je potrebno promijeniti kako bi ti studenti kasnije zaista bili konkurentni na tržištu.

„Tu će se morati naći rješenje onog trenutka kada zaista mediji budu dovedeni u takvu poziciju da više neće na tržištu imati odgovarajućih kadrova ili će izvršiti pritisak snagom svog autoriteta na akademsku zajednicu da promijeni pristup obrazovanju novinara, odnosno medijskih djelatnika, jer nisu to više samo novinari. Imamo isti problem i u medijima i u akademskoj zajednici. I u medijima postoji problem prihvatanja medijskih trendova. Na isti način, akademska zajednica ima problem da još uvijek edukuje ljude primarno za tradicionalne medije. Postoje neki programi koji daju neka skromna znanja, ali prije svega znanja, a tek onda vještine, ljudima koji bi trebalo da se bave, tzv. novim medijima. Potrebno je da se prvo redukuje broj studenata koji se obrazuju u tom smislu, jer je nemoguće napraviti bilo kakav trenažni proces za 400 studenata prve godine na bilo kojem fakultetu, a programi se moraju prilagoditi novim trendovima. Fakulteti moraju početi razmišljati ozbiljno, moraju ući u proces promjene programa obrazovanja novinara koji će morati proći kroz ozbiljne treninge koji će im bar na neki način ponuditi neke od vještina fukncionisanja u konvergentnim sistemima“, smatra Benjamin Butković.

Urednik multimedije na BHRT-u dodaje kako je za novinare mnogo povoljnije da tokom studija usvoje potrebna znanja i vještine, nego da tek u redakcijama uče osnove posla.

„Ukoliko to ne urade na fakultetima, morat će u redakcijama, a u redakcijama je taj proces bolniji jer nema dovoljno vremena - tu će ne samo imati težinu procesa obrazovanja, stjecanja novih vještina, nego i konstantni pritisak urednika koji traže da proizvod bude završen na vrijeme, jer vrijeme je, na kraju krajeva, ključni neprijatelj novinara. Na neki način bi, prema mojoj nekoj procjeni, idealna varijanta bila ukoliko bi akademska zajednica i mediji uspjeli da nađu neki zajednički jezik i naprave programe u kojima bi zajednički učestvovali u educiranju i stvaranju potencijalno novih kadrova medijskih radnika jer bi samo na taj način bilo moguće pomiriti teoriju i praksu. Pored teorijskih znanja, potrebno je dati novim mladim kolegama dovoljno vještina da uđu u medijske kuće, a onda da počnu da se bore, kao što su se manje-više svi novinari borili s upoznavanjem tehnologija, procedura i tako dalje, jer svaki medij ima neku svoju specifičnost.“

Iako su novi mediji i proces konvergencije značajno promijenili posao i zadatke novinara, sagovornici se slažu kako je suština profesije ostala ista. Ipak, ono na šta svaki novinar mora biti spreman, ukoliko želi nastaviti obavljati svoj posao u skladu sa potrebama tržišta, jesu stalne promjene i prilagođavanje novim tehnologijama.

„Ovaj posao ko ne voli i ne može raditi kako treba, tako da tu sva priča i počinje i završava. Vrijeme se mijenja, tako da se i mi moramo mijenjati, ako želimo i dalje biti u ovom poslu i ako želimo nešto postići. Ko god toga nije svjestan, bolje je da ode na vrijeme. Mislim da nema drastično velikih razlika kada je riječ o jednostavnosti provođenja konvergencije na radijskom, televizijskom ili štampanom mediju. Ko god je u informativnom programu ili u dnevnim novinama – njemu je teško. Teško mu je jer mu ništa ne znači, ako dan poslije vidi da nije objavio nešto što je trebao, za razliku od sedmičnjaka koji rade, na primjer, jedan ili dva intervjua sedmično, a mi ih moramo imati sedam najmanje. Tako da je samim time situacija puno teža i zahtjevnija u informativnim medijima i dnevnim novinama“, smatra Jelena Milanović, izvršna urednica Oslobođenja.

Web stranica Oslobođenja

„Ako govorimo o tradicionalnom novinaru, onda je razvojem medija njegov integritet narušen. Međutim, novinar se razvija kao što se razvijaju i mediji. Kada sam počeo raditi još uvijek je bila aktuelna pisaća mašina, još uvijek smo imali neke velike audiosnimače, velike mašine koje su težile po devet-deset kilograma, kamera je bila isto tako po 12-13 kilograma, tako da je i način funkcionisanja novinara i pristup publici bio drugačiji. I naša publika se razvijala, bez obzira na to što smo prošli ratni i poratni period, naša publika je postala drugačija u odnosu na devedesete godine prošlog vijeka. Budućnost novinara i novinarstva je u razvoju. Svi oni koji misle da nakon završenog fakulteta mogu da rade svoj posao do penzije grdno se varaju, bit će preživljeni i ostat će na margini. Pretpostavljam da je to nekakav aksiom i svih drugih zanimanja, ali novinarstvo je danas dovedeno u poziciju da se razvija takvom brzinom da svi oni koji nisu u stanju da bar djelimično prate korak tog razvoja, jednostavno neće biti konkurentni na tržištu, a tržište je danas nešto što, pored politike, postavlja ozbiljna pravila. Ukoliko vlasnik medija treba da pored vas, zato što niste u stanju da savladate tehnologiju obrade video ili audiomaterijala, mora da angažuje još jednog uposlenika, on će na tržištu tražiti nekoga ko to umije. Prema tome, tu nema nikakve devalvacije, nema nikakve tajne, sve se razvija – sve ima neku svoju naprednu liniju, prema tome i novinarstvo će ostati u suštini posao prikupljanja, selektiranja i distribucije informacija, ali u svakom slučaju svi oni koji ne budu u stanju da prate trendove i da sublimiraju novinarske poslove u jednom ili dva procesa jednostavno neće moći opstati u ovom poslu“, zaključuje Benjamin Butković.

Prvi dio priče o medijskoj konvergenciji u Bosni i Hercegovini možete pročitati ovdje.

Objavu ovog teksta omogućila je velikodušna podrška američkog naroda putem Ambasade Sjedinjenih Američkih Država u Sarajevu. Svi stavovi, mišljenja i zaključci izneseni u tekstu ne odražavaju nužno stav Američke ambasade ili Vlade SAD-a, niti Mediacentra Sarajevo, već isključivo autora/ice.