„Kako digitalne tehnologije treba strukturirati, regulirati i koristiti da bi se povećalo dobro, a minimiziralo zlo na svijetu?“ pitanje je koje u svojoj, nedavno objavljenoj knjizi „Consent of the Networked –The Worldwide Struggle for Internet Freedom“ (Basic Books, 2012) postavlja Rebecca MacKinnon, a koje je poslužilo kao motiv Kući ljudskih prava i Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu za organiziranje znanstvene konferencije o slobodi izražavanja u digitalnom okruženju. Konferencija, u kojoj su sudjelovali predstavnici obrazovnih i istraživačkih institucija, medija, novinarskih udruženja i nevladinih organizacija za zaštitu ljudskih prava, imala je za cilj razmotriti pozitivne i negativne utjecaje tehnologija na slobodu izražavanja, javnu sferu, vjerodostojnost informacija, s posebnim akcentom na javne servise i takozvane neprofitne medije. 

 

 

 

Jedan od mitova koje su organizatori konferencije pokušali „razbiti“ je glorificirana uloga tehnologije u kreiranju takvog okruženja koje garantuje slobodan protok kvalitetnih i upotrebljivih informacija koje su građanima potrebne za kompetentno sudjelovanje u javnoj sferi i donošenje odluka o osobnoj egzistenciji i unaprjeđenju društva u kojem žive. Stoga je već u prvim izlaganjima u Hrvatskom novinarskom domu naglašeno kako „čak i u digitalnom dobu, mi, kao pripadnici i akteri informacijskog društva, imamo iste, sasvim jednostavne dileme kad je riječ o ljudskim pravima i slobodi izražavanja. Nije se mnogo toga promijenilo samom ekspanzijom digitalnih medija. Stoga digitalizaciju ne treba shvatati samo kao tehnološko, nego prije svega kao društveno pitanje“ (prof.dr. Sandra Bašić Hrvatin). 

 

 

 

Digitalno okruženje uvjetovalo je novu komunikacijsku situaciju u kojoj novinari gube monopol nad onim što se smatra breaking news (jer prve informacije o događajima, zapravo, objavljuju građani na društvenim mrežama), ali i monopol da sami definiraju šta je uopće vijest. Stoga se novinarstvo u 21. stoljeću ne smatra više proizvodnjom vijesti, nego interpretacijom događaja, a kompetentnost sudjelovanja u toj interpretaciji odvaja novinare-istraživače od ne-novinara izvjestitelja koje se danas nazivaju citizen journalists (jedna od sugestija učesnika konferencije bila je promjena ovog termina u citizen reporters, upravo kako bi se insistiralo na kompetentnosti, vjerodostojnosti i profesionalizmu koji ostaju preduvjeti za profesionalno bavljenje novinarskom profesijom).  Ovakva distinkcija ne znači zatvaranje novinara-profesionalaca u uske profesionalne okvire i njihovu nespremnost da dijele javni medijski prostor sa građanima koji nude svoju verziju događaja kroz vlastite priče i vijesti, ali podrazumijeva zadržavanje standarda profesije kako bi mediji (posebno javni servisi) ostali vjerodostojne institucije koje nude objektivne i pouzdane informacije. Jer, iako vijesti više nisu „informacije koje se proizvode tokom dana i prezentiraju u informativnim emisijama na kraju dana, već svojevrstan dijalog medijskih organizacija sa okruženjem u kojem djeluju“ (što je naglasio Hans Laroes, predstavnik European Broadcasting Union), one moraju nastajati u procesu koji je zasnovan na profesionalnim standardima i poštovanju novinarske i općedruštvene etike, jer u suprotnom ne mora nužno biti riječ o informiranju i komunikaciji, već može biti riječ i o manipulaciji. 

 

 

Tehnologija sama po sebi ne može biti rješenje problema vjerodostojnosti (češće je, slažu se učesnici, ta vjerodostojnost s novim digitalnim tehnologijama na kušnji), i svaka glorifikacija tehnološkog aspekta procesa otvaranja komunikacijskih kanala za širu javnost zapravo je skretanje pažnje sa suštinskih društvenih i profesionalnih pitanja koja se digitalizacijom otvaraju. Doc.dr Viktorija Car ukazala je na primjer Hrvatske, u kojoj je proces digitalizacije u tehnološkom smislu protekao vrlo dobro, ali je i postavila pitanje: da li je digitalizacija donijela i stvarni, istinski pluralizam, te šta se digitalizacijom promijenilo u sadržaju (a ne samo u formi) informacija koje se danas nude građanima. Ako je suditi po primjeru Hrvatske, digitalizacija ne garantuje punu interaktivnost medija i građana, odnosno potpunu transparentnost. Zaniljivu opasku na transparentnost kao „magičnu riječ“ koja se ponavlja kao svojevrsno riješenje dilema i problema savremenih društava dala je prof.dr. Sandra Bašić Hrvatin, naglasivši kako „društvo koje je potpuno transparentno je jednako totalitarno kao i društvo koje je potpuno zatvoreno, te bi se svakako trebalo razmisliti i o tom aspektu glorifikacije digitalnih tehnologija“.

 

 

 

Konferencija je bila prilika i za predstavljanje projekta Mapping Digital Media koji je omogućio da se u 56 zemalja svijeta po istoj metodologiji istraži utjecaj digitalizacije na medijski landscape. Projekat je definirao digitalizaciju ne samo kao proces prelaska s analognog na digitalni signal u domenu radio i TV emitovanja, već i kao proces utjecaja online medija na medijsku scenu općenito. Trideset izvještaja do sada je objavljeno na siteovima www.mediapolicy.org i www.mappingdigitalmedia.org i iz njih analitičari medija, ali i šira javnost mogu saznati kako je digitalizacija utjecala na promjenu komunikacijskih obrazaca u zemljama u kojima je projekat proveden. Unatoč istoj metodologiji, rezultati istraživanja za različite zemlje doista jesu različiti, što samo potvrđuje činjenicu da se svaka nova tehnologija, ma koliko globalna bila po svojoj suštini i prirodi, zapravo „uklapa“ u kontekst društva u kojem se implementira. 

Jedna od zemalja koja pokazuje kako digitalni mediji mogu doprinijeti slobodno(ije)m protoku informacija je Estonija, koja ima 77% korisnika interneta i istovremeno je na prvom mjestu po slobodi interneta u Freedom House Reportu. Dr. Urmas Loit, profesor novinarstva san Univerziteta Tartu, prenio je iskustva Estonije u vezi sa digitalizacijom i ukazao kako digitalni mediji ne utječu samo na informacijsko-komunikacijsku sferu društva, već i na druge aspekte društvenog života, navodeći kako je u Estoniji najveći napredak kad je riječ o implementaciji interneta postignut u ekonomiji i politici (e-commerce i e-government). 

 

 

 

Pitanja koja su posebno razmatrana drugog dana konferencije ticala su se pozicije javnih servisa i takozvanih neprofitnih medija u novom digitalnom okruženju. Neprofitni mediji, shvaćeni kao nove platforme koje za cilj imaju podršku citizens journalismu i povećanju transparentnosti u društvu, zapravo bi trebali biti svojevrsna dopuna javnim medijskim servisima u ostvarivanju prava građana na priče i izvještaje o temama koje su od općeg javnog interesa. Upravo iz tog razloga jedno od ključnih pitanja savremenog društva je šta je, uopće, javni interes danas i ko ga definira. Učesnici konferencije složili su se da javni interes treba biti definiran po bottom-up principu, odnosno u saradnji građana i medija, kako bi teme od javnog interesa snažnijim pritiskom i angažmanom medija i civilnog društva bile stavljene na agendu političkih institucija. Javni servisi pod velikim su pritiscima ne samo političkih elita i državnih tijela, već i pod pritiskom proizvodnje popularnih i javnosti prihvatljivih sadržaja. Upravo iz tog razloga oni u nekim zemljama pribjegavaju populističkom pristupu u kreiranju sadržaja, čime gube svoju primarnu funkciju. Stoga, složili su se učesnici zagrebačke konferencije, javnim servisima treba šira podrška javnosti (deklarativna, ali i ona u vidu RTV takse) kako bi ostali institucije od javnog značaja, koje proizvode kvalitetan sadržaj koji je u interesu građana. Ono što digitalizacija omogućava javnim servisima jeste „pakovanje“ tog kvalitetnog sadržaja u forme koje su interaktivne i prijemčive posebno za mlađe generacije kojima je digitalno okruženje zapravo prirodno okruženje. Neprofitni mediji mogu u ovom kontekstu svojim programima, smatraju učesnici konferencije, također promovirati teme od javnog interesa, ali je važno u budućnosti jasnije definirati funkciju neprofitnih medija kao „trećeg stuba“ na medijskoj sceni (pored javnih servisa i komercijalnih medija) i način njihovog finansiranja. 

 

 

Ključna pitanja koja su učesnici konferencije postavili (kao eventualne teme za buduća istraživanja) su: kakav je u dobu digitalizacije odnos javnih servisa prema javnom interesu, kakve sadržaje proizvodimo u digitalnom dobu, odnosno kakve ćemo proizvoditi u budućnosti (i u pogledu forme i u pogledu suštine), da li digitalizacija donosi stvarnu slobodu izražavanja i kako da ta sloboda bude zadržana, ali i da se ostvari odgovornost prema onome što se iznosi u digitalnoj javnoj sferi, te kako brzina prijenosa informacija u digitalnom okruženju utječe na kvalitet tih informacija. 

 

Ukoliko bismo, pak, trebali centralni zaključak konferencije smjestitti u 140 karaktera (što je jedan od zahtjeva modernih digitalnih medija – da savremena informacija bude tako koncipirana da ju je moguće u cijelosti prenijeti jednim tweetom), rekli bismo da „i u digitalnoj eri najvažnije za sve informatore (novinare ili ne) jest obezbijediti kvalitetan sadržaj, tj. biti odgovoran prema konzumentima tog sadržaja“.