Nakon slijetanja na Pleso, Kordić je glasno cmoknuo sveto hrvatsko tlo, začuo se odnekud Thompson, zgražalo se nad kazamatima u kojima sjede Kro-uznici, Zvonimir Šeparović, Ivić Pašalić i Zdravko Tomac su, između ostalih, zdušno pljeskali, suze su općenito i specifično bljeskale u  muškim pa još hrvatskim očima i sve je izgledalo kao da će monsignor ovaj ili monsignor onaj reći, glasom punim dostojanstva, kako je hrvatski puk patio zadnjih, pa bar 2025 godina. No, onda se desio ‘incident’ kako je političku subverziju mirovnog aktiviste Zorana Ivančića opisala većina elektronskih medija. Ivančić, koji je tu zajedno sa Sabinom Šabić, nosio transparent na kojem je stajala brojka 116 (broj žrtava u Ahmićima) je u momentu shvatio da mora uraditi više da bi izazvao reakciju. Prelazeći iz pasivne forme otpora (nošenje transparenta koji neko može vidjeti, a i ne mora) u aktivnu ( glasan povik Sotono, ubojico koji je Ivančić uputio Kordiću) je svakako doveo Ivančića u opasnost jer je nekoliko stotina Kordićevih pristaša i drugih Ustaša bilo tu da proslavi svog ’heroja’. Ivančić je zadobio lakše tjelesne ozljede jer su ga policajci, na vrijeme, ipak izvukli iz mase, za linč spremne. 

 

 

Sama upotreba riječi incident za opis aktivističke akcije nas opominje koliko duboko i daleko je Balkan otišao u normalizaciji ratnih zločina. Incident je riječ nabijena negativnom energijom, riječ čiji su sinonimi izgred i nemio događaj. Riječ koja ukazuje na to da neki izgrednik narušava funkcionalnost jednog sistema. Riječ koja izostavlja svu nakaradnost tog sistema. Dočecima ratnih zločinaca, dakle osuđenih a ne oslobođenih, kojima smo svjedočili u zadnje vrijeme možda još uvijek nedostaje crveni tepih, ali ovi nacionalistički performansi jesu fašističke priredbe na kojima se pokušava reproducirati, pod uticajem selektivne empatije, ona slavna mi smo se samo branili, najčešće goloruki, a oni drugi su krvoloci, monstrumi i aždaje. Naravno, ljudi koji izgovaraju takve simplifikacije najčešće nisu ni svjesni sopstvenog nacionalizma, upravo zato što su im društva u kojima žive omogućila da taj nacionalizam oprirodne i internaliziraju u percepciju sopstvenog identiteta.

 

Ivančić ne smatra da je učinio nešto osobito hrabro. Sama ’heroizacija’ tog čina, također prisutna u medijima,  i nije toliko bitna, jer ’incident’ prvenstveno ukazuje na tri elementarne stvari, znatno bitnije, koje Ivančićev nastup iz pozicija borca za ljudska prava ali i etničkog Hrvata sugerira. Prva je da je zaista potrebno agresivno narušavati trajektorij normalizacije ratnih zločina ovakvim i sličnim aktivističkim djelovanjem, jer balkanska društva postaju sve otupljenija u svom kritičkom odnosu prema kompliciranim prošlostima. Druga, podjednako bitna, je opet jedna stara, da akcija povlači neku vrstu reakcije. Reakcija na Ivančićevu subverziju je ovog puta došla iz istog ideološkog okvira i može se promatrati kao proširenje i produbljenje Ivančićevog čina. Pred Zagrebačkom katedralom su se, naime u organizaciji Kuće ljudskih prava, Antifašističke lige Hrvatske te Platforme 112, okupili aktivisti i građani koji su nosili papire sa imenima ubijenih u Ahmićima.

 

 

Protest pojedinca protiv dominantne nacionalističke paradigme je, dakle, pokrenuo niz organizacija da uobliče protest koji će, ipak, igrati određenu ulogu u borbi za kolektivna sjećanja. Povik sa margine, usamljen i možda jedva čujan, se pomjerio za jedan korak prema centru, što je, realno gledano, jedini način na koji balkanska društva mogu jednog dana doseći neku vrstu istinskog suočavanja sa prošlošću. To suočavanje, kakve god kakvoće bude, mora biti kolektivno po svom karakteru, što se, sa ovim političkim i medijskim faktorima na sceni neće desiti. Dotad, Ivančićeva akcija ukazuje na to da individualne i slične subverzije mogu biti dio procesa edukacije šireg pučanstva. Ne onog koji upoređuje Kordića sa Isusom Kristom, njima spasa nema, već, nadajmo se, onog koji danas odrasta na Balkanu. Treća bitna stavka Ivančićevog protesta je ponajviše vezana za medijsku reprezentaciju. Na ovaj način je ovaj mirovni aktivist ukrao jedan dobar dio medijske pažnje od samog ratnog zločinca o kojem bi se svakako pisalo u medijima. Ovako, Ivančić je bar nekoliko dana bio posvuda, davao intervjue, konstruirao jedan novi aktivistički prostor iz kojeg se može dalje djelovati kroz same novinske naslove. U tom djelovanju, koje, da bi se došlo do značajnih efekata podrazumijeva nastanak veće kritičke mase od one koju obično vidimo, je upravo aproprijacija medijskog prostora kao jedna od strategija koje se moraju pažljivo i konstantno njegovati. 

 

Ivančiću je, nakon svega, uručen i papir u kojem stoji da ga se tereti za narušavanje javnog reda i mira. Pravednosti pravorijeka ipak neće biti jer je ustanovljeno da ipak, i pored najbolje volje, nema osnova za podnošenje optužnog prijedloga protiv aktiviste. Incident će ostati da svijetli u inače ’normalnim’ životnim okolnostima u kojima se Dario Kordić izjednačava sa Isusom. Nekako ne vjerujem da bi Isusu bilo osobito drago da to čuje. Iako je i Bog Hrvat.