Kako saznati i ispričati najintimnije životne priče

24/10/2006

Kako dobiti i, ispravno i efikasno sprovesti intervju o nečijim intimnim, osjetljivim događajima i iskustvima? Kako napisati tu priču? Ovo su pravila koja će vam pomoći da budete bolji novinar i čovjek u procesu prenošenja teških iskustava širokom čitateljstvu.

Neke priče zahtijevaju da se za njih sa posebnom pažnjom pronađu izvori i organizuju i urade intervjui. Ima ljudi koji osjećaju veliku odbojnost prema pričanju fascinantnih priča o tako intimnim ili traumatičnim ličnim događajima, poput silovanja, abortusa, nasilja u porodici, incesta, vjere, seksualne orijentacije, društvene hipokrizije, bolesti, izdaje, zločina, razvoda, korupcije, porodičnih potresa, rata, nesreća, iseljeništva, zloupotrebe droga ili smrti voljene osobe. Ove priče postavljaju prepreke, ali te prepreke nisu nepremostive. Izazovi se često nalaze u sljedeća tri područja: dobiti intervju, uspješno ga sprovesti i ispričati priču.

DOBITI PRISTANAK ZA INTERVJU

Saznajte o čemu se radi. Saznajte o svojoj temi sve što možete prije nego što uopšte pokušate uraditi neki važan intervju. Pripreme će vam pomoći da odredite prave izvore kojima ćete se obratiti i pravi način obraćanja. Vaše pripreme vam mogu pribaviti nešto povjerenja kod treće strane, koja će vam pomoći da uspostavite kontakt sa ključnim izvorima. Nakon što dobijete pristanak na intervju, vaše razumijevanje teme će vam omogućiti da budete saosjećajni, izbjegnete uvredljiva i nepotrebna pitanja i postavite ona koja su osjetljiva i neophodna.

Koristite treću stranu. Često će vam biti potrebna pomoć da se približite, a ponekad čak i da odredite ljude čije su priče zanimljive. Zatražite pomoć od savjetnika, socijalnih radnika, oficira zaduženih za kontrolu osoba na uslovnoj kazni, klinika za pobačaj, skloništa za žrtve nasilja u porodici, susjeda, kolega, rođaka, prijatelja, zagovorničkih grupa, direktora pogrebnih preduzeća i sveštenika. Pokušajte koristiti više od jednog posredovanja, ako morate. Neki će vam reći da će vam pomoći, ali neće učiniti ništa. Ili, ako i proslijede vašu poruku na odgovarajuće mjesto, možda će ispustiti neki važan podatak, čitavu stvar predstaviti neadekvatno ili obeshrabriti dotičnu osobu da reaguje. Ako treća strana nije djelotvorna i ako i sami možete prepoznati sagovornika, potražite pravo vrijeme i način da sami uspostavite kontakt. Ako vam izvor ukaže na svog prijatelja ili saradnika, kojem je teško prići, zamolite prvi izvor da vam pomogne da uspostavite kontakt. Ponekad ljudima neće biti ugodno dati ime ili broj telefona. Zamolite ih da kontaktiraju tu osobu i prenesu joj vašu molbu i informacije o tome kako da stupe u kontakt sa vama.

Ne raspravljajte o razlozima odbijanja. Ljudi mogu imati jake razloge da odbiju razgovor s vama. Ako pokušate raspravljati o njima, sigurno je da ćete biti na gubitku. Primite ih na znanje i ponudite ono što smatrate dobrim razlozima da se govori sa vama. Recite toj osobi da želite ispričati njenu priču. Protivljenje nećete prevazići raspravom, nego voljnošću da saslušate.

Recite osobi šta su vam drugi ispričali. Ovo joj može dati izvjesni osjećaj sigurnosti u masi. Može je uvjeriti da ste na pravom putu. Može joj pokazati da je potrebno da govori zato što nemate potpunu priču ili zato što vam je neko dao pogrešne informacije.

Recite da želite balansiranu priču. Ako je ta osoba u sukobu sa drugom osobom, koja je pristala na razgovor, recite da će vaša priča možda biti jednostrana ako ne pristane na razgovor (ako je to tačno).

Počnite intervju bez obzira na sve. Ako izvor kaže da ne želi s vama govoriti, prihvatite to ali pokušajte postaviti “još samo jedno pitanje”. Ako na njega odgovori, to pitanje može voditi drugom, a ono sljedećem.

Tražite potvrdu, a ne izjavu. Ako izvor odbije intervju, prihvatite ne kao odgovor, ali ga pitajte da li bi vam samo htio potvrditi par stvari. Ova potvrda će pomoći, a razgovor će vam pružiti priliku da uspostavite povjerljiv odnos koji bi mogao dovesti do pravog intervjua.

Pitajte zašto je tako, a ne da li je tako. Ako izvor misli da ne znate ništa, veća je vjerovatnost da će vas blokirati. Kao što kaže Eric Nalder, pitati zašto “podrazumijeva da već znate, mada nemate potvrdu. Počeće da objašnjavaju, a ne da negiraju”. Kasnije, tokom intervjua, ipak se pobrinite da dobijete potvrde za pretpostavke. Pretpostavke su dobre za početak intervjua, ali nećete poželjeti da ih štampate. Nakon što dobijete odgovor na pitanje “zašto”, moći ćete jasno razabrati “da li”, tako što ćete zamoliti tu osobu da predstavi hronologiju događaja.

Pokušajte dobiti što više zvaničnih izjava. Čak i ako morate obećati anonimnost da bi dobili intervju, kasnije pokušajte od izvora dobiti dozvolu da uz tekst objavite i njegovo ime. Nalder daje sljedeći savjet o tehnici koju naziva ‘radom zupčastog mehanizma’: “Ako subjekt insistira na tome da govori ‘o opštim pojmovima’, vi ipak bilježite što kaže. Na kraju intervjua, izaberite iz bilješki neki dobar citat koji nije suviše optužujući i recite: “A, šta je sa ovim što ste ovdje pomenuli? Zašto se to ne bi moglo zapisati?” Ako se saglase da se taj komentar zvanično unese u priču, pređite na drugi i recite: “Pa, ako se to može zapisati, zašto se isto ne bi moglo uraditi i sa ovim?” I tako dalje. Na ovaj način sam ispunio čitavu teku zvaničnim izjavama. Ako insistiraju na anonimnosti, međutim, morate to poštovati”.

Vjerujte. Bez obzira koliko je težak neki intervju, vi morate vjerovati da ćete dobiti intervju i da će vam ta osoba reći ono što želite saznati. Nalder primjećuje: “Reporteri koji ne vjeruju da će dobiti neki intervju ili informacije, obično ih i ne dobiju. Što se mene tiče, niko nikada ne bi smio odbiti da govori sa mnom. Ovo djeluje”.

Obradite rubove. Daniel Finney, koji je nekada radio za Omaha World-Herald, daje ovaj savjet kada ne uspijete sa svojim primarnim izvorom: “Činjenica da se ne možete odmah, poput topovskog đuleta probiti do kraja, ne znači da treba da dignete ruke od svega. Ko ih poznaje? Razgovarajte sa susjedima, saradnicima, prijateljima, bilo kim. Neko je poznavao osobu ili situaciju o kojima pišete. Pribavite što više možete informacija iz pouzdanih izvora. Možda vam, ako ovo dobro uradite, neki od prijatelja ili saradnika omogući da uradite dobar posao. “Onaj uvrnuti reporter iz Harolda je dobar”, može se dogoditi da izvor kaže uplakanoj centralnoj ličnosti. “Trebalo bi da porazgovaraš s njim”.

Ne odustajte od izvora. Možda je u početku vašeg izvještavanja neko odbio da razgovara sa vama. Ne odustajte. Pitajte ponovo. Pokušajte sa drukčijim pristupom. Poštujte odluku te ličnosti da ne govori, ali joj ljubazno ponudite da sasluša nacrt priče nego što se ona pojavi u novinama, tako da je ništa iz priče ne zatekne nespremnu. Teško je odoljeti takvoj ponudi. Kada se izvor već nađe na telefonu da čuje priču, teško je suzdržati se i ne reći: “Nije se tako dogodilo,” ili “To nije čitava priča”. Neće proći dugo, a vi ćete dobiti potpun, zvanični intervju.

Uvijek pitajte. Nikad ne polazite od pretpostavke da će vas odbiti. Možda mislite da vi ne biste željeli pričati da ste u sličnoj situaciji. Prepustite ovu odluku izvoru. Finney prenosi sljedeći savjet jednog starog reportera koji je radio na policijskim slučajevima u Des Moinesu: “Uvijek je bolje pitati i dati im priliku da vam kažu da se nosite do vraga, nego ne pitati, a sutradan primiti njihov poziv u kojem vam kažu: “Kako ste samo mogli ono napisati o mom sinu/kćerki/prijatelju, a da prvo niste razgovarali sa mnom?”

Budite strpljivi i uporni. Ponekad osoba neće biti spremna da govori onda kada vama to odgovara. Možda ćete morati da napišete prilog bez komentara glavne ličnosti. Obratite joj se kasnije. Dajte joj do znanja, pismom ili preko treće strane, da vas interesuje da saslušate njezinu priču kad god je ona spremna da vam je ispriča. Ako ta ličnost nije na vašem čitalačkom području, pošaljite joj isječke sa prilozima koje ste napisali na tu temu. Predložite da se sastanete nezvanično, tako da može steći izvjesno povjerenje u vas prije nego što odluči hoće li dati intervju. Važan intervju može biti vrijedan čekanja godinu dana, čak i duže.

USPJEŠNO VOĐENJE INTERVJUA

Težite privatnom okruženju. Pokušajte obaviti intervju u privatnom okruženju subjekta: kod kuće, u uredu, na radnom mjestu. Potražite u okruženju elemente koji će odražavati njegovu ličnost i pomoći mu da ispriča svoju priču. Kada je moguć, najbolji je dugi intervju sa višestrukim okruženjem. Obratite pažnju na okruženje i postavite par pitanja o tome. Pitajte za nagrade ili fotografije koje vidite na zidovima. Pitajte ga ima li odgovarajuće albume sa zapisima, fotografijama, pismima itd. Ako vam želi pokazati takve predmete, pogledajte i njih i postavite odgovarajuća pitanja. Pažljivo pribilježite pojedinosti iz okruženja. Pribilježite utiske iz okruženja. Kakvi su vidici, zvuci i mirisi?

Neka se subjekt osjeća ugodno. U posebno teškim situacijama, preduzmite posebne mjere kojima ćete osigurati da se subjekt osjeća ugodno: dozvolite mu da poslije intervjua odluči hoće li govoriti za objavljivanje, hoće li dozvoliti upotrebu imena itd. (Pobrinite se da urednici odobre ove aranžmane unaprijed). Osoba pogođena nekom nevoljom, često će željeti da za vrijeme intervjua bude prisutan i neki prijatelj, rođak ili savjetnik koji će joj biti potpora. Opuštenost je važnija od gore opisanog okruženja. Ako bi se ta osoba najradije sastala s vama, bar prvi put, u vašem uredu ili nekom neutralnom mjestu, ne insistirajte na drugom.

Ne žurite. Prvo postavljajte opšta pitanja, o opštim stvarima, porodici itd. Dajte osobi vremena da se opusti i stekne povjerenje, prije nego što pređete na tešku, ličnu priču. Kada pređete na teži dio, ne idite odmah pravo na kulminaciju. Raspitujte se o kontekstu, okolnostima koje su dovele do kritičnih događaja.

Intervjuišite sporim tempom. Nalder daje ovaj savjet: “Kada ljudi dođu do važnog dijela priče, usporite ih da biste dobili vjernu sliku. Pitajte gdje su stajali, šta su radili, šta su imali na sebi, kolika je bila temperatura i kakvi zvuci su se čuli. Zatim se prebacite u sadašnje vrijeme i postavljajte pitanja poput: šta sada radite? Šta vam kaže prijatelj? Tako ćete vi i vaš sagovornik ponovo stupiti na mjesto događaja i zajedno proći kroz njega. Ako vam to ne uspije, recite im to. ‘Pokušavam, ali jednostavno ne uspijevam steći predstavu o tome. Kako je to izgledalo?’ Na taj način ćete dobiti priču, a ne samo gomilu činjenica”. Ovo je najefikasnije kada ste u prilici intervjuisati na mjestu događaja. Pitajte ko je bio tu. Zamolite osobu da vam pokaže kako je nešto uradila. Pitajte kakvo je bilo vrijeme. Pitajte ko je šta rekao. Pitajte kojim redosljedom su tekli događaji. Ponovite to, da biste se uvjerili da ste sve dobro shvatili, i da biste osvježili sjećanje svog sagovornika.

Podijelite kontrolu. Prepustite sagovorniku što je moguće više kontrole nad intervjuom. Neka naširoko priča o naizgled nevažnim stvarima. Moguće je da ćete na kraju morati da usmjerite intervju u pravcu teške teme, ali najprije dajte sagovorniku priliku da to sam uradi. Postavljajte pitanja koja ne ograničavaju, i koja pozivaju na priču: “Ispričajte mi o tome.” “Šta se dogodilo?” “Kako ste reagovali?” Ako morate, postavljajte konkretna pitanja, ali počnite sa opštim, koja će sagovorniku dati više kontrole.

Izbjegavajte netaktične uvrede. Nemojte reći da nešto razumijete, ako to nije tačno. Dobronamjerni odgovor kao: “Shvatam,” ili: “Znam na šta mislite,” može izgledati netaktičan, a ne saosjećajan. Mnogo je efikasnije i saosjećajnije da iskreno kažete: “Ne mogu to zamisliti”. Ako spadate u ljude koji nikad nisu bili zloupotrijebljeni ili trudni, ne možete shvatiti iskustvo žrtve silovanja ili pacijenta nad kojim je izvršen pobačaj, pa možete uvrijediti svog sagovornika ako kažete da možete. Bolje je da ga zamolite da vam pomogne da to shvatite.

Uspostavite ličnu vezu. Veza mora biti autentična. Ako ste išli u istu školu kao i vaš sagovornik, ili živite u istom gradu, napomenite to i ukratko porazgovarajte o tome. Ako ugledate fotografije djece koja su istih godina kao vaša djeca, napravite o tome kraću napomenu i našalite se na račun automobilskih sjedišta ili auto-osiguranja. Vašem sagovorniku će biti lakše razgovarati sa vama ako osjeća tu vezu. Ako nemate mnogo zajedničkog, nemojte vezu falsifikovati. Ponekad ćete ličnu vezu morati da uspostavite samo uz pomoć znatiželje i empatije. “Upotrijebite sve što je moguće da bi razgovor tekao glatko”, kaže Finney. “Dijete nosi Yankee kapu. Govorite o baseballu. Ako imaju dobroćudnog psa, malo se poigrajte s njim. Bilo šta. Dajte svom izvoru priliku da vas prihvati kao stvarnu ličnost, a ne kao člana velikog, zlog i zastrašujućeg informativnog medija. Ti ljudi tamo su loši. Aki vi, kao osoba, možete biti dobri”.

Ne uzmičite. U nekim slučajevima može biti prikladno otkriti nešto lično i pomalo neugodno o samome sebi. Vi ćete sagovorniku postavljati pitanja koja otkrivaju intimne i možda bolne pojedinosti iz njegovog života. Možda će slobodnije razgovarati sa vama ako vas shvati više kao ličnost, a manje kao inkvizitora. U ovome morate biti veoma pažljivi. Nije vam namjera prebaciti fokus sa sagovornika na samoga sebe. Ne želite omalovažiti patnju tog čovjeka time što ćete reći: “I ja imam svoju patnju.” Isto tako, ne želite da to bude uzvratna usluga: “Ispričao sam vam da imam rak, a sada vi meni pričajte o svom AIDS-u”. Međutim, ako je prikladno, izvjesni nivo otkrivanja ličnih pojedinosti može pomoći sagovorniku da se osjeća ugodnije. Poznajem jednog reportera koji pati od Tourette-ovog sindroma. Od toga često ima trzaje vrata. On ovo obično objasni na početku intervjua, jer trzaj može odvratiti pažnju. On tvrdi da njegova otvorenost u vezi sa njegovim sopstvenim stanjem često pomaže da se probije led i dođe do iskrenog intervjua. Finney kaže: “U slučajevima u kojima sam morao pisati o nekoj tragediji, ubistvu, utapanju i slično, ja bih se sasvim ukratko osvrnuo na neki bolni gubitak iz sopstvenog života, ili iz svojih ranijih priloga. Ne radim to zato da bi me izvor žalio. Radim to da im dam do znanja da sam iskusio takve stvari, da imam osjećanja i da ću voditi računa o njihovim osjećanjima dok budem pisao i izvještavao o tome”. Kada se radi o pisanju o najličnijim stvarima, uvijek je bolje biti pretjerano oprezan nego neoprezan. Međutim, kada se čini prikladnim, otkrivanje ličnih stvari može pomoći.

Ne pretvarajte se da možete biti objektivni. Vi niste objekat. Vi ste ljudsko biće. Vaše ljudske osobine su neophodne za pričanje ličnih priča. Vi morate biti u stanju osjetiti emocionalni utisak priče koju slušate, ili je nikada nećete biti u stanju ispričati. Robert Frost je rekao: “Ako pisac ne plače, neće plakati ni čitalac”.

Ne dozvolite da vas savladaju osjećanja. Bez obzira što ne možete biti objektivni, niti je to potrebno, vi možete i morate biti pošteni, balansirani i sistematični. Pripazite se svega što ne zvuči istinito. Ovo ne mora značiti da vam sagovornik laže. Um blokira sjećanje na izvjesne traumatične situacije, i svima nam sjećanje prolazi kroz prizmu ličnih iskustava. Zabilježite čitavu priču onako kako je se sjeća vaš sagovornik. Zatim potražite ljude ili dokumente koji to mogu potkrijepiti, negirati ili proširiti.

Ne zaboravljajte svoju ulogu. Vi ste pripovjedač, a ne osoba zadužena za rješavanje problema. Vi možete, i treba da saosjećate sa svojim sagovornikom. Ako ne budete takvi, nećete moći da ispričate njegovu priču. Isto tako, nećete moći da je ispričate ako mu priđete preblizu. Morate izbjeći pretjerano uplitanje sa sagovornikom, koje prevazilazi potrebe pripovijedanja. Koristite svoj zdrav razum pri određivanju ove granice. U nekim slučajevima može biti sasvim prikladno plakati zajedno sa tim čovjekom (ili čak, može biti nemoguće to ne učiniti). U nekim slučajevima, možda ćete moći dati sagovorniku informacije koje mu mogu pomoći.

Ne obećavajte previše. Ispričati vam svoju priču, može imati efekat terapije ili katarze za subjekta. Međutim, to isto tako može uzrokovati košmar. Objavljivanje priče može toj ličnosti donijeti pomoć javnosti, ili izvjesnu ličnu satisfakciju. Ali, može joj donijeti i šikaniranje ili razočarenje. Ne znate šta će izaći iz intervjua ili priče, zato ne pravite predviđanja. Samo recite toj ličnosti da želite ispričati njenu priču.

Dajte sagovorniku vremena da odgovori na vaša pitanja. Ovi odgovori neće biti laki. Neka vas ne uznemire periodi tišine dok se sagovornik trudi da pronađe najbolji odgovor. Ova tišina može i vašem sagovorniku biti jednako neprijatna kao i vama. Vi želite promišljene odgovore. Zato budite strpljivi i sačekajte ih.

Intervjuišite drugi i treći put, ako možete. Kada kasnije budete razmišljali o intervjuu, sjetićete se pitanja koja je trebalo postaviti. Slično će razmišljati i vaš sagovornik. Dajte mu priliku da vam da odgovore i kaže anegdote kojih se sjetio nakon prvog intervjua.

Intervjuišite druge. Ostali ljudi će imati važna mišljenja o toj istoj priči, bez obzira koliko je ona intimna. Razgovarajte i sa njima (možete pitati glavnu ličnost da li je u redu da o tome raspravljate s njima). Oni se možda sjećaju pojedinosti koje je glavni lik zaboravio. Možda mogu ispričati ponešto što je glavnom liku bilo previše bolno da bi o tome govorio. Sigurno je da će imati i drukčiji ugao gledanja. Možda će biti potrebno da ponovo intervjuišete glavnu ličnost, nakon razgovora sa nekim drugim ljudima.

Tražite dokumentaciju. Vaš sagovornik možda posjeduje sudske zapise, dnevnike, video filmove, magazine, istraživačke izvještaje, almanahe, knjige rođenih, zdravstvene izvještaje ili finansijske dokumente koji se mogu odnositi na vašu priču. Oni mogu potvrditi ili negirati ono što vam je sagovornik rekao. U njima se gotovo uvijek mogu naći pojedinosti koje je on zaboravio, ili drugi izvori koje biste možda željeli intervjuisati. Ne tražite ih optuživačkim tonom: možete li dokazati to što govorite? Recite izvoru da ćete pokušati da ispričate priču što je moguće iscrpnije, a dokumenti u tome mogu mnogo pomoći. Ako se u priči radi o sukobu između sagovornika i drugih, recite mu da će dokumentacija dati veću vjerodostojnost njegovoj priči. Sami potražite onu dokumentaciju koju sagovornik možda nema (ili vam je nije dao), a koja se može naći u javnim registrima ili među privatnim dokumentima nekih drugih ličnosti.

PRIČANJE PRIČE

Pišite bez bilješki. Odložite svoju bilježnicu na stranu i počnite pisati. Ako ste dobro uradili intervju, trebalo bi da već imate priču u umu. Bolje ćete je pisati bez prekida da biste pogledali u bilješke. Napišite priču, navodeći što bolje umijete sve čega se možete sjetiti, stavljajući u zagrade sve brojeve, datume i slične pojedinosti za kasniju provjeru. Kada završite, pogledajte u bilježnicu i prekontrolišite ima li eventualnih grešaka.

Pišite dok istražujete. Počnite sa pisanjem odmah nakon dobrog intervjua. Možda još morate uraditi mnogo istraživanja, i možda ne znate u kojem pravcu će poteći priča, ali ovaj dio priče treba uraditi dok su osjećanja i sjećanje još svježi.

Budite pažljivi sa neprovjerenim metodama. Možda ste dobili inspiraciju da pokušate neki inovativni ili kreativni pristup priči. Moguće je da je to sasvim prikladno za ovu priču, ali održavajte ga na visokim standardima. Već imate jaku priču, a ponekad su jednostavnost i direktnost najbolji način da se ona ispriča. Nemojte stati na put dobroj priči.

Razmislite o narativnoj priči. Ponekad su ove lične priče pogodne za naraciju. Imate li dovoljno činjenica i pojedinosti da ovu priču ispričate narativno? Planirajte priču pažljivo, utvrđujući ko su njeni glavni protagonisti i ostale ličnosti, koje je okruženje, u čemu je centralni sukob, rasplet, bitne tačke zapleta, kulminacija. Polagano izložite bitne stvari, da bi se čitalac osjećao kao da gleda ili sluša događaj. Na najmanju moguću mjeru svedite navođenje izvora, ili to smjestite u posebnu rubriku uz tekst.

Pročitajte priču naglas. Ovo je uvijek dobra ideja, naročito kada se radi o izrazito ličnim pričama.

Suzdržite se od nepotrebnog izlaganja. Još jedan savjet Finneya: “Ako imate izvor koji je dovoljno ljubazan da vam ispriča nešto jako lično, vi biste trebali biti dovoljno ljubazni da ga zaštitite od samoga sebe. Naravno, vi želite pričati o onome što ta osoba govori, čak i bolni dio toga. Međutim, ima detalja koji su zaista nepotrebni. Evo jednog primjera: pisao sam o utapanju dvojice malih dječaka 1996. Njihova majka je pristala na intervju. Tokom priče, misli su je odvele do stanja u kojima su bila njihova tijela kada su ih pronašli i izvukli iz rijeke. Nadugačko je govorila o izgledu lica i tijela jednoga od njih. Ništa od toga nisam objavio. Dijelom sam to izostavio jer se radilo više o anatomiji tkiva i nije u stvari imalo veze sa pričom. Izostavio sam to i zato što je majka očito još uvijek bila u šoku. Objaviti takve pojedinosti značilo bi zloupotrijebiti to.” Ako mislite da takve pojedinosti spadaju u priču, ponovo kontaktirajte izvor i razgovarajte s njim, da ne bi kasnije bio iznenađen i da mu se da prilika da se usprotivi i pojasni.

Suočite se sa eventualno neugodnim posljedicama svog djela. Uspostavite komunikaciju sa svojim sagovornikom nakon objavljivanja priče. Ne morate ga pitati šta o njoj misli, mada je to sasvim u redu. Ako vam to liči na izvlačenje komplimenata, pitajte ga jednostavno kako je. Čak i ako misli da ste priču uradili dobro, njeno objavljivanje mu je možda teško. Pitajte za mogućnost kasnijih novih priča na osnovu ove. Dajte mu priliku da kaže svoje mišljenje ako mu se nešto nije svidjelo, ili ako mu je čitanje bilo previše bolno. Finney kaže: “Ponovo im dajte do znanja koliko cijenite što su svoju priču podijelili sa vama. Ako ih ponovo ne kontaktirate, neki ljudi će imati osjećaj da su poniženi i iskorišteni. Spriječite to tako što ćete se zahvaliti svome izvoru.”

Originalni tekst na engleskom pročitajte na:

http://www.notrain-nogain.org/train/res/reparc/personal.asp

Ostali izvori na ovu temu:

Providence Journal's "Power of Words" site:

http://www.projo.com/words/past.htm#profiles

Bob Baker's "Newsthinking" site:

http://www.newsthinking.com/story.cfm?SID=120

http://www.newsthinking.com/story.cfm?SID=106

http://www.newsthinking.com/story.cfm?SID=159

Matt Baron's "Getting and Telling the Crisis Story":

http://www.notrain-nogain.com/Train/Res/Report/matt.asp

Laurie Hertzel's "The Good Interview":