Hoće li sudovi u zemljama bivše Jugoslavije osuditi nekog novinara koji je – izravno ili posredno – poticao na zločin?  

Nekoliko novinara s područja bivše Jugoslavije našlo se pred Haškim sudom, no ni jedan od njih nije odgovarao za ratno huškanje, poticanje na ubojstva ili pozivanje na istrebljenje cijelih naroda. Novinari su se pred Tribunalom našli zbog nepoštivanja suda, uglavnom zbog objavljivanja dokumenata s oznakom tajnosti, ili otkrivanja imena zaštićenih svjedoka.

No, rašireno je mišljenje da je dio novinara u svim novonastalim državama bivše Jugoslavije koje su bile zahvaćene ratnim sukobom, u manjoj ili većoj mjeri odgovoran za širenje mržnje i poticanje na rat. Svojim prilozima, naročito onima objavljenim na najutjecajnijem mediju, televiziji, oni su pridonijeli da rat na prostorima bivše Jugoslavije bude još krvaviji i okrutniji i da zbog toga strada još više ljudi.

Nitko od novinara, međutim, za to nije odgovarao. Ne samo pred Haškim sudom, već ni pred pravosuđem vlastitih država, koja su – u skladu s izlaznom strategijom ICTYja – preuzela neke haške slučajeve, ali se i obvezala da će procesuirati ratne zločine koji nisu obuhvaćeni tamošnjim istragama. Ni strukovna novinarska udruženja, ni u jednoj od zemalja koje su bile umiješane u ratove nastale raspadom Jugoslavije, nisu ispitala odgovornost i ulogu svojih članova u ratnom izvještavanju.

Tek u lipnju ove godine Tužiteljstvo za ratne zločine Republike Srbije objavilo je vijest o pokretanju istrage o mogućoj umiješanosti pojedinih medija i novinara u poticanju na zločine. Moglo bi se, dakle, ipak dogoditi da se bar neki novinari koji su grubo zanemarili pravila profesije i na valovima nacionalističke i ratnohuškačke euforije svjesno i strasno poticali na ratno nasilje, nađu pred sudom.

U povijesti nema mnogo primjera u kojima se sudilo novinarima zbog huškanja na rat i poticanja na zločin. Nakon Drugog svjetskog rata, na procesu nacistima u Nürnbergu sudilo se uredniku časopisa "Der Strurmer", Juliusu Streicheru za poticanje na zločin i genocid. Sudilo se i Hansu Fritzscheu, dužnosniku Hitlerovog Ministarstva narodnog prosvjetljenja i propagande, za poticanje na izvršenje ratnih zločina, zbog čega je osuđen na zatvorsku kaznu od devet godina. Otto Dietrich, šef Odjela za tisak III. Rajha, zbog antisemitske propagande, osuđen je za zločine protiv čovječnosti.

Međunarodni kazneni sud za Ruandu (ICTR) početkom lipnja (juna) 2000. godine osudio je belgijskog novinara Georgesa Ruggiu zbog zločina protiv čovječnosti na 12 godina zatvora. Ruggiuu je bio novinar ruandske radiotelevizijske kuće TRLM (Radio Television Libre des Milles Collines) i u tromjesečnom krvavom ratu u toj zemlji, 1994. godine, u kojem su pripadnici plemena Hutu ubili više od 800 tisuća pripadnika plemena Tutsi, javno je poticao na nasilje, smaknuća i genocid. Svoju je krivicu priznao, ne poričući da je na "radiju mržnje", kako su zvali stanicu u kojoj je radio, ne samo teško pogazio zakone novinarske profesije, već i humanitarno pravo.

Uz njega, sudilo se još trojici novinara - Ferdinandu Nahimanu,  Jean-Boscou Barayagwizu i Hassanu Ngezeu. Optužnica im je stavljala na teret da su javno objavljivali položaje na kojima su utočište potražile izbjeglice, te putem medija u kojima su radili, pozivali na njihovo pronalaženje i likvidaciju.

Hoće li se dogoditi da neki od sudova u zemljama ex-Yugoslavije, kad to već nije učinio Haški sud, osudi nekog novinara koji je svojim tekstovima, radijskim ili televizijskim izvještajima, također – izravno ili posredno – poticao na zločin?

Postoji bezbroj primjera o nečasnoj ulozi novinara tokom krvavih ratnih sukoba na području Jugoslavije. U odlično dokumentiranoj knjizi "Zločin u devetnaest i trideset" o balkanskim medijima u ratu i miru objavljenoj 2003. godine, ugledni bosanski novinar Kemal Kurspahić naveo je niz primjera ratnog huškanja i poticanja na zločin. Posljednjih godina održano je više okruglih stolova, konferencija i skupova na kojima se raspravljalo o toj temi. Objavljeni su brojni tekstovi s konkretnim primjerima.

U spomenutoj knjizi Kemala Kusparhića "Zločin u devetnaest i trideset" iznesen je primjer iz zagrebačkog Vjesnika, koji je 9. kolovoza (augusta) 1993. donio tekst svog stalnog dopisnika iz Mostara pod naslovom "U Zenici obješeno 35 Hrvata". Novinar piše kako je u Zenici, "prema svjedočenju izbjeglica" na trgu ispred katoličke crkve obješeno 35 Hrvata zato što su odbili obući uniformu bošnjačke vojske. Takvo što, međutim, nikada se nije dogodilo, a novinar je, kao i uredništvo, bez ikakve provjere objavilo tu glasinu. Valja zamisliti kakav je učinak u ratnim okolnostima proizvela ta vijest među Hrvatima u BiH i kako se ona odrazila na položaj Bošnjaka u mjestima gdje su u većini bili Hrvati.

Postoje nažalost i novinski tekstovi koji su izravno uzrokovali smrt neke osobe. U predvečerje rata, u Hrvatskoj je počeo izlaziti Slobodni tjednik, list koji je ubrzo postao rodonačelnikom i promotorom govora mržnje, ratnog huškanja i poticanja na zločin.

U tom listu, od 5. rujna 1991. novinar koji je pisao pod pseudonimom Zvonimir Hrpka objavio je tekst  "Imena i adrese armijske bagre: Svi ljudi Bore Ivanovića" (Boro Ivanović bio je zapovjednik garnizona JNA u Osijeku, op. a.). Tekst je sadržavao i "ekskluzivni popis operativaca KOS-a", s imenima i adresama, opsega manjeg telefonskog imenika. Među njima spominjao se i pukovnik JNA, Stjepan Vičević, za kojeg je novinar Hrpka tvrdio kako je "zadužen za rad" nekoliko KOS-ovih obavještajaca.

"Kontraobavještajci su dobro povezani sa svojim krticama u osječkoj policiji i narodnoj gardi, pa redovito njihovi ljudi u tim strukturama šalju zanimljive podatke o identitetu službenih osoba zaposlenih na važnijim funkcijama i poslovima kojima se bave, te planovima do kojih uspiju doći", stoji u tekstu.

Međutim, u vrijeme kad se tekst pojavio u Slobodnom tjedniku, pukovnik JNA Vičević već se nalazio u vojnom istražnom zatvoru u Beogradu. Vičevića je 1. kolovoza 1991. uhitila kontraobavještajna služba JNA i iz Osijeka, gdje je službovao, prebacila u Tuzlu. Otkrili su njegove kontakte s pripadnicima hrvatskih oružanih snaga, kojima se, kao i mnogi drugi časnici JNA, Hrvati, u to vrijeme, želio priključiti. Vičević je u Tuzli neko vrijeme ispitivan, a potom upućen u istražni zatvor u Beograd. Ondje je, na Vojnim sudu, 16. siječnja (januara) 1992. osuđen na dvije godine i dva mjeseca zatvora zbog odavanja vojne tajne, te je upućen na izdržavanje kazne u Niš.

Kad se u Slobodnom tjedniku pojavio spomenuti tekst, Vičevićev otac Zdravko, koji je živio u Valpovu, gradiću nadomak Osijeka, bio je izložen stalnom uznemiravanju i snažnim pritiscima svojih sumještana. Dolazili su mu pred kuću, prijeteći pokazivali Slobodni tjednik, pa se čovjek, ne mogavši izdržati pritisak, ustrijelio u svom domu, 17. rujna 1991. godine. Postao je dakle izravna žrtva novinarskog teksta, zbog čega, dakako, nitko nije odgovarao.

Srpski mediji, u čemu je prednjačila TV Beograd, nakon pada hrvatskog grada Vukovara 18. studenoga (novembra) 1991., donosili su izvještaje u kojima su novinari tvrdili kako su u pećnicama tamošnjih kuća pronađena pečena srpska djeca, te kako su pojedini hrvatski vojnici pravili ogrlice od dječjih prstiju. Te užasne izmišljotine koje nikada nisu bile potkrijepljene dokazima, imale su razorno djelovanje na osvetu i želju za odmazdom srpskih snaga koje su nakon višemjesečne opsade ušle u Vukovar. Autori takvih potpuno izmišljenih događaja, nikada nisu odgovarali.

"U ratnim situacijama može se govoriti o sudioništvu u brutalizaciji rata i proizvodnji 'motiva' za osvetu lažima. Laži su također nešto što je kažnjivo i u mirnodopskim situacijama, i ne mogu da se sjetim da je netko bio osuđen zbog širenja laži koje je imalo za posljedicu sijanje mržnje. Upravo obrnuto - elita je (poput Brane Crnčevića) opravdavala širenje laži, floskulom "za Srbiju je opravdano i lagati", kaže za Media.ba Veran Matić, urednik i direktor beogradske televizijske kuće B92, koja je mnogo učinila na rasvjetljavanju ratnih zločina i suprotstavljala se govoru mržnje i ratnom huškanju.

Matić smatra da bi novinarske organizacije trebalo da budu te koje će iz svojih redova isključiti ratne huškače, no da na tome ne bi trebalo stati, već takove novinare valja i procesuirati.

"Kada je riječ o ratnohuškačkoj ulozi, naše zakonodavstvo ima instrumente za sankcioniranje širenja vjerske, nacionalne, rasne mržnje, i već je moralo da se dogodi da budu procesuirani svi oni koji su to radili i dalje rade. Napravljeni su nedopustivi propusti sistema koji su doveli do toga da se danas pitamo je li moguće pod ratni zločin podvuci ova djela. Svakako da u ratovima širenje mržnje i poticanje na zločine, ima potpuno drugačiju dimenziju nego kada se to radi u mirnodopsko vrijeme, jer su u ratovima uglavnom suspendirane sve regularne institucije koje bi mogle predstavljati oblik zaštite i prepreke od direktne fizičke ugroženosti onih koji su meta sirenja mržnje", kaže Matić.

"Kada je o širenju mržnje riječ, u nas je sloboda govora apsolutna. U ratnim uvjetima to je vrijedilo još i više. Je li u Hrvatskoj ikada itko, bio novinar ili ne, osuđen zbog govora mržnje? Ali kada novinari pišu o kriminalu ili govoru mržnje političara, sloboda govora naglo se sužava: možemo ispisati debelu knjigu o tužbama koje su novinari izgubili 'narušavajući' čast jednog od hrvatskih ratnih zapovjednika, Tomislava Merčepa, na primjer. Držim da su novinari huškači zaslužili suđenja, huškali u ratu, huškali u miru. Zakoni postoje, i treba ih samo provoditi", kaže Boris Pavelić, novinar riječkog Novog lista s dugim iskustvom ratnog izvještavanja.

Viktor Ivančić, ugledni hrvatski novinar i dugogodišnji urednik prošle godine ugaslog tjednika Feral Tribune, novina koje su otkrile mnoge ratne zločine i koje su zaslužne što se u velikom dijelu hrvatske javnosti prestalo vjerovati u službeno promoviranu političku doktrinu kako Hrvati, budući da su vodili obrambeni rat, nisu mogli počiniti ratni zločin, upozorava da samo suđenje novinarima koji su poticali na zločine, ne bi bilo dovoljno.

"Da se razumijemo," kaže Ivančić za Media.ba, "svakako se zalažem za procesuiranje onih koji su ratnohuškačkim tekstovima i poticanjem na nasilje i zločin doveli do stradavanja i smrti nevinih ljudi. No, na žalost, samo suđenje nije dovoljno. Potrebna je i promjena društvenog okruženja (koje su također stvarali novinari), jer bi se moglo dogoditi da osuđeni novinari postanu neka vrsta nacionalnih heroja, kao što se to već dogodilo i s nekim osuđenim ratnim zločincima", zaključuje Ivančić.

-----------------------------------------------------------------------------------------------------------
Autor je dugogodišnji novinar i urednik, sa velikim iskustvom ratnom izvještavanju, i predsjednik Vijeća časti Hrvatskog novinarskog društva.