Kako pomiriti poštovanje prava uhapšenih lica i objavljivanje njihovih slika i dostupnih informacija u interesu javnosti? Da li se na njih odnosi princip pretpostavke nevinosti?

Polumračno je, tek što nije svanulo... Na mjestu događaja specijalci s navučenim maskama na glavama. Čekaju komandu za početak akcije. Planirano je hapšenje lica osumnjičenih za teški kriminal.

Sve je, dakle, spremno za novo spektakularno hapšenje, ali još nema komande. A minute teku li teku...
- Šta se čeka?
- Čekamo televiziju!
- Tu je televizija, tiho odgovara prvi glas.
- Još jedna treba da stigne, odgovara starješina jednako tihim ali nešto
odlučnijim glasom. Ne možemo samo jednoj kući omogućiti monopol!
 
Legende iza rešetaka i na stubu srama

Vjerujete li u autentičnost ovakve scene? Važno hapšenje koje čeka na televiziju, pa još i da policija pokazuje koliko je korektna prema medijima?

Autor nije prisustvovao ovakvoj sceni i ne može vam o tome svjedočiti. Nije čak siguran ni da li se ona ikada dogodila, kao što nije siguran da li će se ipak jednog dana dogoditi.

Ali, gledajući sve češće novinske slike i televizijske snimke hapšenja kakvo je gore opisano, nemam razloga da ne vjerujem i u takvu mogućnost, ma kako ona izgledala apsurdna. Vjerujem u nju ne zato što vjerujem u opisanu profesionalnu korektnost policije i njen jednak odnos prema svim medijima (iskustvo nas uči da u tom pogledu stvari stoje upravo suprotno), već zato što je sve očiglednije da nijedno značajnije hapšenje ne prolazi bez kamera. Najčešće policijskih kamera, čiji se snimci poslije ustupaju zainteresiranim (mahom samo odabranim) medijima, ali nerijetko i televizijskih i novinskih kamera.

Upotreba kamera ima i dobre, ali i loše strane, kao što se manje-više zna. To se, uostalom, moglo vidjeti i na nekim novijim primjerima.

Pođimo od najnovijeg. Nedavno je (3.10.2008) na spektakularan način, pred televizijskim kamerama, u sarajevskom naselju Ilidža uhapšen ratni komandant lokalne jedinice Armije Bosne i Hercegovine Naser Orić. Saopšteno je da je osumnjičen za «kamatarenje» i da je uhvaćen na djelu. Zajedno sa njim je uhapšeno još nekoliko osoba, čija su imena objavljena i lica takođe jasno pokazana. Dvije osobe su puštene na slobodu nakon nekoliko sati, dok je jedna zadržana u pritvoru nekoliko sedmica i potom puštena. Vidjeli smo kako su uhapšeni, nismo vidjeli kad su oslobođeni. Nije dovoljno zanimljiva vijest? 

Još je spektakularnije bilo na tv ekranima gledati hapšenje velike grupe profesora i nastavnog osoblja i studenata Sveučilišta u Zagrebu osumnjičenih za davanje i primanje mita (18.9.2008). U akciji pod kodnim nazivom «Index» uhapšeno je na desetine profesora, koji su – svi smo to mogli da vidimo, a ne samo gledaoci u Hrvatskoj - pokušavali na svaki način, neki rukama a drugi jaknama namaknutim na glavu, da zaštite svoja lica pred kamerama. Svi su manje-više naknadno pušteni kućama, samo su dva studenta uvjetno kažnjena.

I, konačno treća, idući od najnovijeg ka ranijim primjerima, ništa manje spektakularna policijska akcija, provedena je u Beogradu 5.2.2008. Tada je pred televizijskim i novinskim kamerama uhapšen i s lisicama na rukama odveden u istražni zatvor fudbalski mag i sportska legenda bivše Jugoslavije Dragan Džajić, zajedno s čelnim ljudima «Zvezde» Vladimirom Cvetkovićem i Milošem Marinkovićem. Osumnjičeni su za prisvajanje novca od prodaje igrača. Ali, iako je od tada proteklo blizu osam mjeseci i oni su u pritvoru držani polovicu tog vremena, a potom pušteni, optužnica do danas nije podignuta.

Lice i naličje saradnje s policijom

Ovo su samo tri ovogodišnja spektakularna hapšenja čije su autentične slike obišle ne samo ove tri zemlje i region, već i dobar dio svijeta. Hapšenje armijskog komandanta i fudbalskih zvijezda ipak nije svakodnevna pojava. Još manje je to masovno hapšenje univerzitetskih profesora kakvo je bilo u Zagrebu.

Hapšenja pred kamerama bilo je i ranije. Najviše ih je u posljednje dvije godine bilo u Srbiji: s lisicama na rukama i pred tv kamerama hapšene su sudije, tužioci, bivši policajci i fudbaleri... Najspektakularnije hapšenje viđeno je u januaru 2008. kada su policajci predsjednika FK «Vojvodina» Ratka Buturovića zatekli kod kuće u pidžami, okrenuli ga licem ka podu i stavljali mu lisice (vidi vijest na B92.net)

Ali zato neka druga hapšenja, jednako spektakularna i čak značajnija od navedenih, nismo vidjeli. Kao što je, recimo, ljetošnje hapšenje negdje na periferiji Beograda «dobrog starog iscjelitelja Dragana Dabića», zapravo Radovana Karadžića, najtraženije osobe u svijetu optužene za ratne zločine. Šta više, danima nismo vidjeli ni kako izgleda obrijani i podšišani «Dragan Dabić» sve dok taj snimak nije prošvercovan iz zatvorske uprave pod dosad neobjašnjenim okolnostima.

Ipak, vratimo se našim primjerima. Hapšenje Nasera Orića i grupe pratile su i snimale, prema izjavi njegove braniteljice, «najmanje tri televizijske kamere» («Dnevni avaz», 9. strana, objavljeno 6.10.2008). Nikad nije objašnjeno čije su to bile kamere – policijske ili televizijske. Uglavnom, snimke su dobili i objavili svi koji su to htjeli.

Hapšenje više desetina profesora i pomoćnog osoblja u ranim jutarnjim satima u Zagrebu pratile su takođe televizijske i novinske kamere. Ministarstvo unutarnjih poslova Hrvatske tvrdi da nije zvalo novinare i indirektno je optužilo Županijski sud u Zagrebu za «curenje informacija». Sud bar javno nije reagirao, već samo sudski izvještači koji su branili i sud i sebe («Slobodna Dalmacija», 21.9.2008). Bilo kako, zna se da su samo kamere jedne novine («Jutarnjeg lista») došle na vrijeme kad je operacija «Index» počela, da su snimale cijeli tok hapšenja i da su snimci ustupljeni i drugima.

Ko je snimao hapšenje Dragana Džajića i drugova, nije utvrđeno. Sudeći po tehničkom kvalitetu napravljenih snimaka, vjerovatno je to radio neko iz policije. Na osnovu ovog i drugih primjera, lako je utvrditi da policija, naročito u Srbiji, izgleda rado snima za medije (osim kada se radi o najtraženijem bjeguncu u svijetu). Doduše, ona zna i da iskaže zahvalnost («solidarnost», kako je navedeno u vijesti o tome), pa je nedavno ustanovila godišnju nagradu za novinare pod imenom «Hrabro srce», koja će prvi put biti dodijeljena u decembru 2008. (prema beogradskom «Danasu», strana 7, objavljeno 20.10.2008). Još samo da i novinari ustanove i počnu davati svoju nagradu policiji pa da «solidarnost» bude obostrana i potpuna...

Ovdje se, međutim, nećemo baviti ni kvalitetom a ni autorstvom napravljenih i objavljenih snimaka. Kao ni eventualnim dobrim stranama snimanja ovakvih hapšenja za samu policiju i za javnost (interna kontrola u samoj policiji, javni nadzor preduzimanih mjera, provjera da li je policija prekoračila službena ovlaštenja u eventualnim sudskim postupcima itd), što nije sporno. Nećemo ni o eventualnim efektima obnarodavane «solidarnosti» između policije i novinara, što može biti vrlo sporno. Ko tu za koga radi?

Pretpostavka nevinosti ili pretpostavka krivnje

Kao i svaka medalja, naime, i ova s objavljivanjem takvih snimaka ima dvije strane. Naličje u ovoj priči su prava osoba koje policija hapsi, a mi (ili policija) snimamo i njihova lica i njihovu dramu pokazujemo.

Šta ćemo s njihovim ljudskim pravima? Jesu li ona nevažna kada se radi o osobama za koje mislimo, ili čak vjerujemo, da su s onu stranu zakona i da ih policija hapsi da bi ih dovela pred sud? Da li se i na njih odnosi pravo po kojem se vladaju sva civilizirana društva i sva pravosuđa svijeta – princip pretpostavke nevinosti – ili to za nih ne važi? Opravdava li borba protiv kriminala gaženje bilo čijih ljudskih prava?

Kada se vode načelne rasprave, vjerovatno nikog ne treba ubjeđivati da i ova lica imaju zagarantovana ljudska prava i da se i na njih odnosi princip pretpostavke nevinosti. Kao što se odnosi i na sva lica protiv kojih se vodi sudski postupak – sve dok se u sudu ne dokaže suprotno i ne donese pravosnažna osuđujuća presuda. Na ovome je zasnovan cijeli koncept pravednog suđenja u krivičnim predmetima, a on se smatra temeljem ljudskih prava koja štite i Evropska konvencija o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda i Evropski sud za zaštitu ljudskih prava, kao i ustavi i zakoni o krivičnom postupku zemalja regiona.

Vratimo se još jednom navedenim primjerima. U trenutku hapšenja nikome od njih, ni Naseru Oriću i njegovoj grupi, ni zagrebačkim profesorima i studentima, a ni Draganu Džajiću i njegovim drugovima, nije ni suđeno, niti su osuđeni za teška krivična djela. Čak nisu ni optuženi. Svi su oni u trenutku kad je izdat sudski nalog za hapšenje tek – osumnjičeni. Što je dovoljno da pravosudni organi i policija preduzimaju akcije kakve su im u opisu posla - da hapse, da snimaju (samo za vlastite potrebe), da ispituju (opet, samo za vlastite potrebe)...

Ključna je karika u ovoj priči, dakle, policija. Ona hapsi, snima, često i poziva (medije), ustupa snimke, a nerijetko i izjave uhapšenih lica... Zašto? Bivši ministar policije u Srbiji i advokat Boža Prelević kaže da «policija i tužilaštvo imaju želju da na taj način dokažu kvalitet svog rada». «Ona [policija] sama poziva novinare i snimatelje», kaže on, «i «poslije se skriva na ružan način, tvrdeći da su mediji bili slučajno tu, što je potpuno nemoguće» (više u vijesti na B92.net)

Advokat Milan Vujin (u izjavi novosadskom «Dnevniku», objavljeno 16.2.2008) tvrdi da se «stiče utisak da se hapšenje i izvodi tako da bi se javnost usmjerila na to da su ta lica kriva i prije nego što se protiv njih pokrene sudski postupak». Ocjenjujući dostavljanje snimaka medijima grubom zloupotrebom, on dodaje da «kad god policija objavljuje da je uhapšen izvršilac krivičnog djela, to je povreda Konvencije, pretpostavke nevinosti i svojevrsni pritisak na javno mnjenje».

Iako je policija ključna karika, to novinare i medije ne amnestira ni pred zakonom, a ni pred javnošću i profesijom - kada objavljuju dostavljene snimke, jednako i onda kada sami kamerom love osumnjičene i sve snimljeno bez ograde objavljuju.

Savjet za štampu beogradskog Medija centra je u jednoj analizi ustvrdio da je samo u februaru 2007. godine, među brojnim kršenjima različitih standarda profesionalne etike novinara, kršenje pretpostavke nevinosti utvrđeno u 17 slučajeva (Dejan Milenković, «Nasilje novinara i nasilje nad novinarima»). Nema razloga ne vjerovati da je u nekim drugim mjesecima ova statistika bolja.

Do sličnih zaključaka, iako ne tako precizno brojčano iskazanih, došlo je i Vijeće za štampu BiH. U posebno pravljenoj analizi poštivanja etičkih normi, Vijeće je tokom više mjeseci 2004. i 2005. godine konkretno navelo desetine primjera u kojima su bosanskohercegovačke novine donosile preuranjene sudove i kršile pretpostavku nevinosti uhapšenih i lica osumnjičenih za kriminal (izvor: http://www.vzs.ba/ba/).

Surova medijska osuda

Nakon javnog hapšenja Dragana Džajića i drugova oglasile su se brojne organizacije i pojedinci i upozorili medije da objavljivanjem snimaka hapšenja krše njihova osnovna ljudska prava. Beogradski centar za ljudska prava saopštio je da medijske kuće moraju da poštuju prava, dostojanstvo i privatnost osumnjičenih ili okrivljenih, pozivajući ih da se uzdrže od emitovanja eksplicitnih snimaka hapšenja, «bez obzira na činjenicu što su ih dobili od policije» («Dnevnik», 15.2.2008, strana 8).

I nakon hapšenja profesora i studenata u Zagrebu uslijedili su brojni protesti hrvatskih nevladinih organizacija za zaštitu ljudskih prava.

Jedino nakon hapšenja u Sarajevu nije bilo protesta: da li to znači da je javnost već prihvatila neupitnost Orićeve odgovornosti? Pretpostavka nevisnosti je bar u jednom od ova tri slučaja u javnoj percepciji očigledno ustuknula pred pretpostavkom krivnje koju su i mediji stvarali.

Profesor beogradskog Pravnog fakulteta Milan Škulić je nakon hapšenja Džajića u autorskom tekstu («Politika», 19.2.2008, strana A10) napisao da «medijska osuda prije suda može biti veoma surova» i upozorio da «čovjeku koji je tako 'avansno stigmatizovan' često ni kasnija oslobađajuća presuda, pa ni naknada štete, nije puna moralna satisfakcija». Poput naknadnog skupljanja prosutog perja.

Primjere «avansnog stigmatizovanja» proizvode bezmalo sve policije i gotovo svi mediji. Takva veza godi oboma - policiji i medijima. Policiji da se u javnosti predstavlja u poželjnom svjetlu («odlučna», «efikasna», «nepotkupljiva», baš kao na snimljenim propagandnim pokaznim vježbama). A medijima da popravljaju svoje tiraže i procenat gledanosti. I da se, uz to, nezasluženo kite epitetima ekskluzivnosti, premda ih u najvećem broju slučajeva policija servisira.

Ako mediji i policija presuđuju, čemu sudovi?

Zalaganje za poštovanje ljudskih prava, uključujući i osobe koje su pod udarom zakona i za koje vrijedi princip pretpostavke nevinosti, mora se odnositi na sve ljude. Bez izuzetka. Ali, to zalaganje ne treba shvatiti kao odvraćanje medija od objavljivanja (i) ove vrste informacija i nastojanje da se mediji steriliziraju. Naprotiv.

Dakle, nisu sporne medijske informacije već - formulacije. Ne može nikako biti sporno objavljivanje vijesti o hapšenjima kada se radi o osobama iz javnog života i krivičnim djelima za koja u javnosti postoji veliko zanimanje. Poput Orićevog, Džajićevog ili hapšenja profesora u Zagrebu... Ali, ako u nekoj takvoj vijesti policija izjavi a mediji objave puna imena i još se navede da su uhapšene osobe «učinile krivično djelo...» - što se ne događa baš rijetko - onda i policija i mediji krše i zakonske i profesionalne norme.

Ako to policija i mediji već u tom času «znaju» i javno tvrde, čemu onda tužilaštva, sudovi i sav taj kasniji postupak?

Kad su u pitanju mediji, moglo bi se reći i da nisu sporne čak ni slike s hapšenja već - način njihove prezentacije. Televizije trebaju slike, a trebaju ih i novine. Ali ne mogu sve slike biti objavljene i ne mogu po svaku cijenu. U ovim slučajevima, ne po cijenu gaženja ljudskog dostojanstva i po cijenu javnog linča. Ne zaboravimo, i ti ljudi imaju svoju privatnost, svoje porodice i djecu. I svoja prava, ma šta mi mislili o njima. Napokon, zar nisu mnogi od uhapšenih i u ovdje navedenim slučajevima istog ili narednog dana pušteni iz pritvora i čak oslobođeni svake sumnje u umiješanost u kriminal?

Cilj – informacija ili senzacija?

Kako pomiriti taj naizgled protivrječni zahtjev objavljivanja i slika i dostupnih informacija u interesu javnosti i poštovanja prava uhapšenih lica? Profesionalci to znaju, ali rijetki to znanje primjenjuju. Znaju da je moguće, recimo, izbjeći da se objave jasni snimci lica uhapšenih, ili pak da se njihova lica na odgovarajući način zasjene ili prekriju...

Razmislimo šta time dobijamo i šta gubimo. Publika će dobiti informaciju, ali neće vidjeti dramu ili očaj i ko zna šta još na njihovim licima. Ako nam je cilj informacija, onda je to dovoljno. Ako nam je ovo drugo cilj, onda smo na krivom putu i – bolje mijenjajmo profesiju. Ako, naime, ne promijenimo profesiju i još u tome ustrajemo, onda bi nam se lako moglo dogoditi da i sami završimo na optuženičkoj klupi optuženi za klevetu, povredu privatnosti, pretpostavke nevinosti... Za što u zakonima postoje sve pretpostavke.

Konačno, onima koji misle da se nemaju čega plašiti «ni pred bogom, ni pred ljudima» (ni pred zakonima, ni pred profesijom) jer su snimke, informacije i tome slično «dobili od policije», preporučujem neka odgovore na samo jedno pitanje: ako će policija odlučivati šta ćemo i kako objaviti, čemu onda novinari i urednici?