«Pristup medija izvještavanju o narkomaniji ima vodeću ulogu u skidanju stigme sa ove populacije», naglašava ugledni sarajevski psihijatar i univerzitetski profesor dr. Boro Đukanović u interview-u za MCOnline.

MC: Koje su, po vama, ključne pogreške koje mediji prave izvještavajući o narkomaniji u BiH? Koje stvari se potenciraju, a koje prešućuju? Da li su vršena neka istraživanja ona ovu temu u BiH ili regionu?

Đukanović: U našim medijima još uvijek, nažalost, preovladavaju nerealna i netačna izvještavanja o narkomaniji u BiH. Prezentacija problema „droge i mladi“, taj govor o psihosocijalnom košmaru kroz koji prolazi mladost često je pun senzacionalizma, mistifikacije, laži, neobjektivnosti i neznanja. Rekao bih da se često ide na „šok informaciju“ koja odrasle plaši i zbunjuje, a djecu fascinira i razbuktava im maštu.

Znam da su teme dilera, narkomana, njihovih života i umiranja uvijek smješteni u Crne hronike pa je teško izbjeći senzacionalizam. Znam i za pravila uređivačke politike sa težnjom ka što većem tiražu, gledanosti, slušanosti, ali dobro bi bilo ponekad odstupiti od ovih pravila.

Suštinu rogobatnosti prezentacije ovog problema u svim našim medijima vidim u tvrdokornoj needuciranosti (naravno u ovoj oblasti) svih medijskih poslenika. Mediji kod nas vrlo malo sarađuju sa ovom vrstom stručnjaka.

Kad smo kod edukacije novinara iz narkologije prisjetih se nastojanja Interresornog tima pri Opštini Novi Grad da u svoj tim uključe nekog od novinara, njihovih uzaludnih poziva novinarima da se uključe u njihove već tradicionalne edukativne seminare, itd. Odaziv novinara je uvijek bio apsolutno negativan.

Mediji često plasiraju ordinarne izmišljotine, besmislice i gluposti koje iz temelja ruše sva saznanja savremene naučne discipline (narkologije) o kojoj ovi poslenici vrlo malo znaju ili ništa, a neće ni da nauče.

Mediji često plasiraju ordinarne izmišljotine, besmislice i gluposti koje iz temelja ruše sva saznanja savremene naučne discipline (narkologije) o kojoj ovi poslenici vrlo malo znaju ili ništa, a neće ni da nauče.

MC: Koje su najčešće karakterizacije ovisnika o drogama u BiH koje nalazimo u bh. medijima? Kako društvo i mediji vide narkomana?

Đukanović: Bojim se da mediji često vide narkomana na isti način kao i društvo u kojem ti mediji djeluju.

Moglo bi se reći da oni na neki način uobličavaju i podržavaju predrasude šire društvene zajednice koje ova gaji naspram populacije narkomana. Narkoman, kao nosilac socijalne patologije, jeste za svako društvo pa i naše ružan, prljav i zao. Da li se mediji kod nas dovoljno bore za svoj kritički stav kojim će prevazići i korigovati ovakvo viđenje kolektiviteta.

Mediji treba da govore o narkomanima kao usamljenim, bolesnim, nesretnim, preplašenim i izgubljenim mladim ljudima koji lutaju po mentalnom getu u koji ih je društvo stavilo.
Mislim da se u posljednje vrijeme javlja sve više ovako intoniranih medijskih prezentacija ličnosti narkomana, što je, dakako, vrlo ohrabrujuće.

MC: Da li stigma koju mediji reproduciraju otežava borbu protiv narkomanije u društvima poput bosanskohercegovačkog?

Đukanović: Mediji često nesvjesno „ukrašavaju“ stigmu pripadnosti narkomanskoj populaciji. Kao što sam već rekao narkoman je čovjek bez domovine i njega niko neće. Marginalizacija tj. stigmatizacija narkomana je plod predrasuda koje mediji dijele sa populacijom građana.

Svima njima je zajednička percepcija narkomanije kao bezobrazluka, hira, pokvarenjaštva.
Ako već narkomaniju prihvatimo kao bolest onda je to bolest „koju smo sami izabrali“ ili  je to bolest „koja stoji na stolu“, pa ko nam je sad kriv. Znači da u ovakvom kontekstu ne doživljavamo narkomaniju kao bolest poput svih ostalih somatskih bolestiti te ova užarena stigmatizacija radikalno otežava borbu protiv narkomanije. Zamislite da društvo stigmatizira kardiološke bolesnike.

Mediji treba da govore o narkomanima kao usamljenim, bolesnim, nesretnim, preplašenim i izgubljenim mladim ljudima koji lutaju po mentalnom getu u koji ih je društvo stavilo.
Mislim da se u posljednje vrijeme javlja sve više ovako intoniranih medijskih prezentacija ličnosti narkomana, što je, dakako, vrlo ohrabrujuće.

MC: Da li bi drugačiji pristup medija izvještavanju o narkomaniji mogao doprinijeti postepenom skidanju stigme sa ove populacije i ubrzati put prema nekim konkretnim rješenjima koji situaciju mogu poboljšati?

Đukanović: Isto onoliko koliko mediji nesvjesno popularišu stigmu isto toliko mogu uraditi na destigmatizaciji ovih mladih i bolesnih ljudi. Mediji moraju da ruše i razbijaju predrasude o narkomaniji,  a da bi to uspješno činili moraju se osloboditi sopstvenih predrasuda o „drogerašima“. Znamo da su mediji moćni u stvaranju pozitivne ili negativne slike o bilo kojem pojedincu ili grupi, kako kulturnim tako i subkulturnim, zvaničnim ili alternativnim.
Svaka naša pripadnost može kroz medijske prostore biti afirmisana ili derogirana, prokazana i osporena. Pristup medija izvještavanju o narkomaniji ima vodeću ulogu u skidanju stigme sa ove populacije.

MC: Kako ocjenjujete učinak različitih medijskih kampanja koje su se posljednjih godina vodile u BiH (kampanje tipa “Reci drogi NE” gdje se lecima, plaćenim oglasima, posterima i koncertima odašiljaju simplificirane i banalne poruke koje zaobilaze kompleksnost problema narkomanije)? Da li se medijski prostor može bolje iskoristiti i kako?

Đukanović:  Učinak svih ovih kampanja je vrlo mali jer ne pogađa metodološku suštinu uticaja na mlade ljude da donesu lični i trajan stav po pitanju uzimati droge ili ne. Apsurdnost i često besmislenost plakatiranog slogana sa sa krucijalnom porukom „reci drogi ne“ vidljiva je i u grafitima, koje očito su pisali narkomani, tipa „doktore rekao sam drogi ne, ali ona ne sluša“. Ja lično ne vidim veliki smisao i korist u akcijama trčanja, pjevanja, igranja protiv droge. Dobro ste primjetili da su poruke simplificirane i banalne i kao takve daleko su od toga da efikasno zahvate suštinu problema narkomanije.

MC: Koliko negativno medijsko izvještavanje otežavaju resocijalizaciju liječenih narkomana? Da li pozitivne priče nekadašnjih narkomana ikada dođu na naslovnice?

Đukanović: Mediji se u prvom redu obraćaju rizičnoj populaciji i njihovim roditeljima. Oni uglavnom govore o drogama, a vrlo malo o zlosrećnoj strukturi adikta i još zlosrećnijem njegovom socijetetu, okruženju, dakle društvenom kontekstu kao generatoru i moderatoru poriva koji djecu odvode u susret psihoaktivnim supstancama.

Kraće rečeno, lakše je i bezopasnije baviti se drogama nego konzumentima i formativnim uticajem društva ili, ako hoćete, patogenim konotacijama porodice u kristalisanju preadiktne ličnosti.

Negativno medijsko izvještavanje ne otežava samo resocijalizaciju liječenih narkomana, već i otežava gašenje fascinacije, znatiželje, mitizacije narko- scene gdje se narkomanija ukazuje skoro kao neminovnost savremenog svijeta. I kada se u medijima pojave, kako vi kažete, pozitivne priče o bivšim narkomanima vidimo da su one često rogobatno plasirane. Ja sam protivnik tog pomodnog objavljivanja ispovjesti bivših narkomana, vodanja po školama i tv emisijama bivših narkomana koji  nam govore kome i čemu treba da zahvale što su se izvukli iz  „pakla droga“. Mnogi smatraju ovu melodramatičnu estradizaciju „života narkomana“ i njenu poučnost, udarnom pesnicom u sveukupnim primarno preventivnim nastojanjima društva. Ja nemam takvo mišljenje i ova sapunica varijanta sa sretnim krajem (čitaj apstinencijom) meni se ne čini efikasnom metodom. Naravno da treba stalno govoriti o drogama i djeci davati ove informacije još u preadolescenciji, ali je vrlo teško i opasno činiti to pred dvanaestogodišnjom djecom jer se naš govor protiv konzumiranja droga može pretvoriti u svoju suprotnost tj. afirmaciju droga. Sve ove naše priče ponekad mogu čak da instruiraju djecu, da duvaju pod krila njihove znatiželje u kojoj je centrirano pitanje: Ja i droge – da ili ne? Bojim se da ponekad u ovoj avanturi ima dosta elemenata kontraproduktivnosti za naše čiste namjere.

MC: Da li mistifikacija i glorifikacija kriminalaca i opasnih momaka različitih profila koja nerijetko provejava domaćim medijskim napisima stvara pogrešne idole mladim ljudima i zapravo im olakšavaju ulazak u zabranjeni svijet droge?

Đukanović: Mediji često osciliraju između afirmacije i negacije ovog pojavnog oblika socijalne patologije. Detekcija zloupotrebe droga (a ponekad i narkomanije) među „žestokim momcima“, estradnim zvjezdama, sportistima, političarima, itd. stvara oreol oko ove privlačne slike narkofila i narkomana. Medijsko izgrađivanje negativnog heroja, junaka narko scene, u svakom društvu jeste pogubno i direktno uplitanje u identifikacione procese mladih, nezrelih pojedinaca. Jedno medijsko idealizovanje narkomana (češće narkofila) koji je istovremeno poznata i slavna ličnost je na neki način insistiranje na razlikovanju, distingviranju ove narkomanije od narkomanije nekog provincijskog srednjoškolca. To je neprihvatljivo i reklamersko uticanje na mlade. Jasno je da se radi o istom fenomenu i ne treba ga vještački razdvajati na atraktivan i neatraktivan lik narkomana. A jedan od osnovnih zadataka medija je upravo suprotan. Naime, oni moraju stalno da mladim ljudima image osoba sklonih psihoaktivnim supstancama plasiraju kao neatraktivan, pogrešan i neizvjesan izbor.

MC: Kako ocjenjujete izvještavanje medija o akcijama policije protiv zloupotrebe droge? Utisak je da se medijski napisi svode isključivo na nekritičko prenošenje press saopštenja policije, bez dublje analize njene efikasnosti.

Đukanović: Moj je utisak, stečen za ovih trideset godina koliko se bavim ovom problematikom, da policija još najbolje obavlja svoj dio posla. Za sve ove decenije bio sam mnogo puta u prilici da čestitam pripadnicima policije na uspješno obavljenom poslu, na njihovoj participaciji u primarnoj prevenciji narkomanije. Nažalost nisam nikad bio u prilici da iste čestitke uputim nekom od bh. medija. Ponekad sam im skretao  pažnju da u svojim dvosatnim emisijama na TV-u posvećenim drogama i narkomaniji ne odvajaju blokove emisije reklamnim džinglovima FDS. Tačno je, što ističete u vašem pitanju, da se medijski napisi  svode na nekritično prenošenje press saopštenja policije. Iz tih napisa vidimo koliko mediji uopšte poznaju domen i ulogu policije u sveobuhvatnoj društvenoj akciji primarne prevencije zloupotrebe droga među mladima. Na primjer, mediji nedovoljno ukazuju na taj uobičajni raskorak u djelovanju policije i pravosuđa. Kada policija uspješno i efektno izvede neku od svojih prohibicionih akcija, predaje slučaj pravosuđu. Pravosuđe najčešće zataji. Tom ološu kojeg je policija uhapsila sa trideset kilograma marihuane u gepeku sopstvenih kola, sud odredi kaznu od 8 mjeseci zatvora. Za isto zlodjelo, hajmo reći u Egiptu, dobio bi l5 do 20 godina robije.

Medijsko izgrađivanje negativnog heroja, junaka narko scene, u svakom društvu jeste pogubno i direktno uplitanje u identifikacione procese mladih, nezrelih pojedinaca. Jedno medijsko idealizovanje narkomana (češće narkofila) koji je istovremeno poznata i slavna ličnost je na neki način insistiranje na razlikovanju, distingviranju ove narkomanije od narkomanije nekog provincijskog srednjoškolca. To je neprihvatljivo i reklamersko uticanje na mlade.

Dakle, ja bih preporučio da se mediji, neskloni dubljoj analizi policijske efikasnosti, češće osvrnu na analizu neefikasnosti pravosuđa.

MC: Šta bi, po vama, mediji mogli promijeniti/popraviti u izvještavanju o narkomaniji? Vaš savjet?

Đukanović: Već godinama se zalažem, kao što se zalažem za uvođenje predmeta narkologije u  osmogodišnjim školama, za osnivanje redakcija u svim medijima, redakcija koje će kreirati i uređivati medijske prezentacije svih pojavnih oblika socijalne patologije među mladima kao što su alkoholizam, sektna adikcija, kriminal, kocka, suicid, maloljetnička delinkvencija, prostitucija.

Znam da ovo zalaganje za formiranje ovakvih redakcija možda zvuči utopijski naivno, ali ja tu vidim način da se adekvatno prati i prezentuje problematična eskalacija svih pojavnih oblika socijalne patologije, gdje narkomanija apsolutno prednjači među mladim ljudima.
Mislim da bi to značajno popravilo i promjenilo izvještavanje svih naših medija, ne samo o narkomaniji, već i o svim drugim sociozama, trpnjama i patologijama kojima su mladi ljudi izloženi u ovom našem krajnje dezorganizovanom društvenom sistemu.

To prezentiranje problematike iz ovog domena kreirali bi vrlo educirani i upućeni novinari, modernih i realnih shvatanja, te bi na taj način doprinjeli meritornosti informacija koje dolaze iz njihovih medijskih kuća. Dodao bih da medijske informacije moraju biti takve da provociraju na dijalog i dovode do negativnog stava o drogama među mladima. Ove informacije bi morale da dovedu do motivisanja, integrisanja i adaptacije mladih ljudi  u sistem  socijalnih vrijednosti.

Mladima ove informacije treba plasirati kroz jedan spontan, neposredan, relaksirajući dijalog, pun objektivnosti i istine, razumjevanja, tolerancije, dakle, kroz stručan i realan pristup. Nažalost BiH nema strategiju u borbi protiv narkomanije na koju bi se mediji oslonili i kojom bi se rukovodili (u kojoj bi pronašli svoje mjesto i ulogu) što bi opet, siguran sam, doprinjelo konstruktivnijem uključivanju medija u sveukupnu društvenu aktivnost na ovom planu.