Odgovarajući na pitanja u anketi povodom 3.maja Međunarodnog dana slobode medija,  Tanja Miletić Oručević teatarska redateljka i publicistkinja lucidno opaža da je dihotomija između tržišnog i političkog pritiska na medije zapravo lažna. Tržišni mehanizmi nipošto nisu politički neutralni.

1. Kako danas tržište utiče na koncept zastupanja interesa javnosti u bh. medijima? Na koji način tržišni imperativi danas guraju na marginu društveno- relevantne teme iz bh. medija? Ključne tendencije?

Na početku bih htjela primijetiti da u današnjoj Bosni i Hercegovini pojmovi javnosti i tržišta nemaju isto značenje kakvo im se standardno pripisuje u okviru demokratskih i liberalno-kapitalističkih društava; iz tog razloga je i njihov suodnos sa medijima specifičan. Umjesto javnosti, ono što se u bosanskohercegovačkim medijima danas zastupa su partikularne skupine; kao što na političkom nivou imamo umjesto opće demokracije sistem „zastupničke” demokacije, u kojoj je najmanja jedinica zastupanja „narod”, a operativni minimum „nacionalni interes”, tako se u ulozi javnosti, odnosno, cjeline društva koju bi ta javnost trebala reflektirati, pojavljuju grupe uticaja. Nekad su te grupe vlasnici kapitala, nekad nosioci određenih političkih interesa, nekad samo predstavnici grupa koje su jednostavno medijima bliže na ovaj ili onaj način. Na primjer, jako je simptomatično da je reprezentacija osoba i događaja iz Sarajeva u bh. medijima uvijek nad-reprezentacija, dok su osobe i zbivanja iz svih drugih gradova i sela u zemlji reprezentacijski u daleko podređenom položaju.

Tržište u ovom kontekstu također ne funkcionira kao otvorena tržnica– mašina za proizvodnju profita; uzmemo li u obzir prostu činjenicu da većina pisanih i elektronskih medija u BiH realno ne živi od tiraža niti od pretplate, nego se zapravo financira jednim drugim sistemom političkih uticaja, koji se onda vežu s financijskom potporom politički bliskih subjekata, jasno je da to nisu imperativi tržišta u smislu ekonomije, nego jedna sasvim osobena forma političke ekonomije.
Dakle, mislim da je dihotomija sadržana u pitanju lažna. Generalno, ne mislim da je tržište ono što ugrožava političku funkciju medija, ne mislim da se velike korporacije upuštaju u preuzimanje medija isključivo zbog profita; sigurna sam da je i to oblik političkog djelovanja, makar ta politička formacija bila „idiokracija”, no ni ona nipošto nije politički neutralna. Javnost Bosne i Hercegovine, opet, ima mnoštvo čisto političkih problema, koje ne proizilaze iz medija, nego se u njima samo ogledaju.

2. Kako mediji u BiH, privatni i javni, mogu danas zastupati interese javnosti? Postoji li javna odgovornost privatnih medija?

Po mom mišljenju, odgovornost medija morala bi proizilaziti iz njegove suštine, tj. prirode medijalnosti, a ne iz oblika vlasništva nad medijem. Besmisleno je zamišljati da medij služi širenju pogleda svog vlasnika, bio to pojedinačni privatni poduzetnik ili država, društvo; pogledi privatnog poduzetnika jednostavno nisu dovoljno atraktivno i zanimljivo štivo da bi publika konzumirala taj medij (naravno, u te svrhe može se voditi blog, ali to je sasvim drugi oblik medija od ovog na koji se odnosi pitanje) dok društvo kao takvo, naravno, nema jedinstvenih pogleda i interesa. Kvalitet medijskog sadržaja, u koji u demokratskom društvu ulazi objektivnost  i profesionalnost sadržaja, jedina je stvarna roba koju medij, bez obzira na formu vlasništva, može publici ponuditi.

U tom smislu je očito da se odgovornost, u smislu na primjer kažnjivosti za širenje, recimo, fašističkih, rasističkih, antisemitskih, homofobnih i sličnih nedopustivih sadržaja, mora odnositi jednako za sve i u tom pogledu bih podržala zakone koji bi kažnjavali svaki medij za takve sadržaje.

Odgovornost medija je također povezana i s ličnom, pojedinačnom odgovornošću ne samo urednika, nego i novinara i autora koji čine te medije. Bojim se da u BiH s tim ima puno problema. Ne možete očekivati da odgovoran, pouzdan i vjerodostojan medij čine ljudi koji svojim javnim djelovanjem nisu pokazali da su odgovorni, pouzdani i vjerodostojni; ne možete očekivati da se za prave vrijednosti i autentični preporod društva zalažu medijski ljudi koji su javni primjer cinizma, materijalizma, pragmatizma u sitnošićardžijskom obliku, prelivode u službi nekoliko režima, od socijalističkog, preko nacističkog, do kvazidemokratskog; a većina uticajnih novinara u bosanskohercegovačkim medijima su, nažalost, takvi. Najzad, medije velikog formata u teškom vremenu u kakvom je BiH danas mogu praviti samo autori velikog formata, vrhunski kvalitetni, beskompromisni i zaista nezavisni novinari; čini mi se da ih je u zemlji daleko premalo.

3. Kako zahtjev za profitabilnošću medija na tržištu danas utiče na novinarsku profesiju u BiH? Koliko je danas informacija u bh. medijima roba, a koliko javno dobro? Da li profitabilno novinarstvo automatski znaci i loše novinarstvo?

Nešto sam o ovome rekla u odgovoru na prethodno pitanje; ne mogu dati podrobniji odgovor o profitablnosti novinarstva, jer zaista ne znam te prilike. Ja ne znam da li novinari zarađuju bolje ako pišu kriptoreklamne tekstove u kojima hvale neke firme i proizvode; znam samo da u razvijenim zemljama postoje razrađeni kodeksi koji brane i regulišu tu vrstu nepoštene ekonomije medija. Ne znam, također, ko živi bolje zbog poplave ovih debilnih reality show programa na raznim televizijama, ali mogu samo u svoje ime reći da – ako je to budućnost televizijskog medija, onda za mene lično to znači kraj televizijskog medija. Uostalom, ja sam zaista prestala gledati TV i više nemam televizor, što vatreno savjetujem svim dragim ljudima.

4. Kakva može biti uloga javnog servisa u BiH u odbrani interesa javnosti i profesionalnog novinarstva pred imperativom profitabilnosti?

U ovom pitanju sadržan je odgovor, a to je već dobro poznata stvar o funkciji javnog servisa kao informativne, obrazovne itd. kuće, koju ne moram ovdje ponavljati.
Međutim, po mom mišljenju, glavni neprijatelj javnog servisa u BiH nije imperativ profitabinosti, odnosno JOŠ nije došla do izražaja ta radikalna dihotomija koja se dešava u zemljama EU, recimo.

Inače, za taj problem bih svakako uputila na rješenja koja u toj oblasti već nekoliko godina pronalaze poljska državna televizija TVP i češka državna televizija ČT koje, mada ne bez velikih problema, uspijevaju opstati kao javni servisi u punom kapacitetu.

Ali, mislim da je glavni neprijatelj javnog servisa u BiH politikantstvo, odnosno pogrešna i katastrofalna politika, koja, na primjer, postavlja rukovodioce kuće po nacionalnom ključu i partijskoj podobnosti, a ne po stručnosti; koja pred TV postavlja nemoguće zahtjeve i konstantno narušava nezavisnost uređivačke politike; koja nedovoljno financira TV, tako da je ona produkcijski, tehnički i financijski konstantno u bijednom stanju; najzad, i ne najmanje važno, ne motivira, financijski i profesionalno, dobre kadrove koji bi činili tu televiziju. U normalnim zemljama najkvalitetniji ljudi hrle raditi na televiziji. U našoj zemlji na TV se prebacuju početnici iz lokalnih podružnica, jer zadovoljavaju nacionalni ključ, a i spremni su raditi za skromne i neredovne plate. Uz dužno poštovanje prema njihovom entuzijazmu, ti ljudi ne mogu biti branitelji interesa javnosti u zemlji tako kompliciranoj kao što je Bosna i Hercegovina danas.