Žrtvu treba razumjeti, ne sažaljevati. Ako bi priča mogla ugroziti žrtvu, obaveza novinara je da takvu priču ne objavi. Ponekad od postupaka novinara doslovno ovisi život te osobe.

Ovaj tekst prenesen je iz 2. izdanja publikacije ‘Trgovina ljudima – priručnik za novinare (2009)’, koju je objavila ASTRA, nevladina organizacija iz Beograda posvećena iskorenjivanju svih oblika trgovine ljudima, a naročito ženama i decom. Zahvaljujemo se ASTRA-i na dozvoli da objavimo tekst.

Pročitajte 1. deo teksta

Kako izbjeći pogreške?

Kada je riječ o bilo kakvoj video snimci, među važnim savjetima je i taj da žrtva, ukoliko je to izvedivo, pregleda materijal koji će biti emitiran kako joj niti slučajno ne bi bio otkriven identitet. Zatim je važno da se glas žrtve elektronski izmjeni, a žrtva  (posebno glava) snima s leđa ili da se snimka glave i ostalih karakterističnih pojedinosti elektronski učini neprepoznatljivom. Na kraju, važno je da žrtva niti nakon upoznavanja sa novinarima i snimanja priloga ne daje svoje pravo ime, niti podatke o boravištu.

Žrtvi treba objasniti koje su moguće loše strane objavljivanja priloga i svakako joj omogućiti stručan pravni i svaki drugi potreban savjet. Ukoliko žrtva iz bilo kojeg razloga nije u mogućnosti niti u tim uvjetima sama procjeniti moguće opasnosti od objavljivanja priloga, novinari i urednici dužni su učiniti sve da je zaštite.

Svakako najprofesionalnije se ponašaju one medijske kuće ili redakcije koje imaju razrađenu pisanu proceduru postupanja u svim osjetljivim slučajevima. Po iznimno visokim standardima i strogim kriterijima poznat je npr. BBC, ali svaka redakcija, pa i svaki novinarski tim može imati čvrst skup pravila kojih će se uvijek pridržavati. Rizik od pogreške automatski će biti drastično smanjen.

Očito je da kolege iz makedonske TV ekipe nisu imali pravila ponašanja kojih bi se strogo pridržavali, no navedeni primjer fatalne pogreške američke TV ekipe govori kako neprofesionalno ponašanje nije «privilegija» samo mladih, neiskusnih novinara iz loše organiziranih redakcija u siromašnim zemljama.

Koliko je važno dosljedno poštivanje pravila zaštite žrtava potvrđuje i primjer koji se, uz sve profesionalno iskustvo i temeljitu pripremu, dogodio autoru ovoga teksta.

Takođe 2002. godine objavio sam u novinama ispovijest žrtve trgovine ljudima koja je uspjela pobjeći iz zatočeništva. Identitet žrtve bio je maksimalno zaštićen. Vratila se u mjesto u šibenskom zaleđu, gdje je živjela sa obitelji. Nekoliko mjeseci kasnije jedna TV ekipa, pripremajući emisiju o trgovini ljudima, kontaktirala me je moleći da ih povežem sa tom žrtvom kako bi o njoj snimili prilog.

Osnovno je pravilo u takvim slučajevima da identitet žrtve, adresu ili brojeve telefona ne otkrivam nikome, pa tako ni kolegama novinarima. Ako žrtva pristane na susret, dam joj ime i broj novinara, savjetujem da nazove sa javne govornice iz mjesta daleko od onoga gdje živi, sa mobitela koji umjesto pretplatničkog broja koristi karticu i čijega vlasnika nije moguće identificirati. Jedna od mogućnosti je i da umjesto žrtve nazove netko u koga ona ima potpuno povjerenje, ali uz jednake mjere predostrožnosti.

Slijedeći savjet je da se eventualni razgovor dogovori na «neutralnom mjestu» - izvan boravišta žrtve, ali i izvan TV studija, odnosno novinske redakcije. Svaki svjedok je suvišan, a može postati i koban.

I u ovom slučaju učinio sam sve što propisuje ta stroga procedura. Osim jednoga: nisam računao da niti žrtva niti kolege neće poslušati savjete. Žrtva je zaboravila na oprez, imajući puno povjerenje u novinare, a TV ekipa nije se pridržavala osnovnih pravila.

Rezultat: prilog je snimljen u dvorištu kuće u kojoj je žrtva stanovala (sa širokim kadrovima kuće, okoline i grada), glas žrtve ostao je prepoznatljiv, a lik nije bio zamućen iako su snimljeni i kadrovi sa poluprofilom – dovoljno za prepoznavanje.

Nakon prikazivanja priloga, što je trebao biti poticaj drugim žrtvama koje su preživjele strahote da svjedoče protiv trgovaca ljudima, djevojka je morala otići iz mjesta u kojem je do tada živjela i, bez posla, ustrašena i razočarana, odseliti od obitelji koja joj je do tada bila jedina podrška.

Ova priča još jednom pokazuje koliko je osjetljiva i rizična svaka odluka da se o trgovini ljudima progovori kroz priču o žrtvi ili priču same žrtve.

No, upozoravanje na moguće pogreške sasvim sigurno neće spriječiti novinare i urednike da i dalje inzistiraju na pričama o žrtvi kao medijski najinteresantnijem pristupu temi trgovine ljudima.

Stoga bi svi koji pišu o žrtvama trebali imati na umu nekoliko važnih činjenica. Autor ovoga teksta sažeo ih je u deset savjeta i iznio na Svjetskoj konferenciji istraživačkoga novinarstva u Kopenhagenu (1.-4. svibnja 2003.), čija je jedna od tema bila trgovina ženama u svrhu seksualne eksploatacije.

Urednici nisu zainteresirani za priče o trgovini ženama?

Ponudite im priču žrtve.

Vlasti odbijaju priznati da problem trgovine ženama postoji?

Uvijek iznova ispričajte priču žrtve.

ALI…

Morate uvijek štititi žrtvu.

Ne otkrivajte nikome njen identitet.

Policija, pravosuđe, socijalne službe…žele kontaktirati «vašu» žrtvu?

Omogućite žrtvi da kontaktira njih ako želi, ali da tako ostane zaštićena.

Ostali novinari žele kontaktirati žrtvu?

Postupite jednako kao i sa ostalim zainteresiranima. Sigurnost žrtve je najvažnija.

Na tragu ste moguće žrtve?

Najprije kontaktirajte njenu obitelj i objasnite što radite i koliko znate.

Što reći policiji ili drugim nadležnim službama dok radite na priči?

Dopustite da žrtva/njena obitelj odluče. Objasnite im moguće dobre i loše strane svake od mogućih odluka.

Kako dugoročno efikasno izvještavati o trgovini ljudima?

Povežite se u informativnu mrežu sa kolegama koji se tom temom bave u vašoj i drugim zemljama.

Žrtva se vratila kući. Da li je to konačno sretan kraj priče?

Nikako. Resocijalizacija može biti najteži i najdugotrajniji dio njene traume.

Ima li uopće sretnog završetka priča o žrtvama trgovine?

Zbog onoga što je proživjela, žrtva ostaje žrtva bez obzira na sve. To uvijek morate imati na umu!

Žrtvu treba razumjeti, ne sažaljevati.

Ovi savjeti proizišli su iz novinarskog i uredničkog iskustva rada na pričama o ženama i djevojkama žrtvama trgovine. Popis sasvim sigurno nije konačan niti nepromjenjiv. Postoji još čitav niz mogućih savjeta iskoristivih u specifičnim situacijama.

Tih deset savjeta tek je podsjetnik na neka opća mjesta koja su neizbježna u svakoj priči o žrtvama, bez obzira na njihovu dob, podrijetlo, obrazovanje, socijalni status, nacionalnost i konkretnu osobnu traumu.

Tek ako je svjestan svih ovih činjenica i ako je spreman strogo se pridržavati pravila koja štite žrtvu, novinar može razmišljati da priđe žrtvi ili njenoj obitelji. To još uvijek ne znači da će dobiti priču, da će ona biti dovoljno atraktivna urednicima i zanimljiva javnosti…

Pristupajući žrtvi i pišući o problemu trgovine ženama, uz mnoge druge profesionalne vrline, novinar mora biti još i dobar psiholog, te diplomat. I mora biti spreman na ono što novinaru može biti najteže: odustati od priče. Ako bi priča mogla ugroziti žrtvu, obaveza novinara je da takvu priču ne objavi.

Još jedna velika pogreška gotovo neprimjetno događa se novinarima koji se nepripremljeni suočavaju sa žrtvama – miješaju simpatiju (sažaljenje) i empatiju (razumijevanje njihove situacije).

Iako svako normalno ljudsko biće osjeća simpatiju ili sažaljenje prema žrtvi trgovine ljudima koja je propatila strašne muke, a osuđuje postupke trgovaca ljudima, novinar koji je suočen sa žrtvom i njenom pričom mora biti maksimalno profesionalno neutralan.

Ako novinar žrtvu sažaljeva, a ne razumije je, priča o žrtvi bit će suosjećajna, ali neće odgovoriti na važna pitanja. Čitav posao novinara sastoji se u postavljanju pravih pitanja i pronalaženju što preciznijih odgovora.

Novinar mora pokušati razumjeti što se sa žrtvom dogodilo, ali joj ne smije pristupati sa sažaljenjem, tješiti je, obećavati ono što nije u njegovoj moći, povlađivati…

Novinar mora, pažljivo i neagresivno – ali ipak – pokušati pronaći logični slijed priče, postavljati pitanja koja traže pojašnjenja, ne sugerirati odgovore, ne donositi sudove i ne koristiti u priči optužbe koje je žrtva izgovorila protiv konkretnih osoba ili institucija ako za njih nema dokaza.

Zlatno pravilo: ne budi agresivan – nauči slušati

Žrtvini motivi da o svoj traumi razgovara s novinarima i izloži je javnosti (makar i ostavši anonimna) mogu biti različiti. Želja da se pomogne drugim potencijalnim žrtvama, očaj ili osveta samo su neki od mogućih, posve različitih motiva koji žrtve pokreću na odluku da javno progovore.

Bez obzira na motiv, novinar je suočen sa ogromnom odgovornošću. Ponekad od postupaka novinara doslovno ovisi žrtvin život.

Stoga, možda najbolji savjet što ga iskusan novinar može dati mlađim kolegama koji se žele baviti pričama o trgovini ženama, a pogotovo pričama žrtava jest: bez obzira na svu atraktivnost teme, dobro razmislite možete li odgovoriti profesionalnim zahtjevima (zanatskim i etičkim) koje pred vas takva tema postavlja.

Ponekad je hrabrija, mudrija i profesionalnija odluka ne ulaziti u temu koju ne možete odgovorno i profesionalno savladati. Priče o trgovini ženama često su upravo takve teme, posebno priče žrtava. Ako se ipak odlučite za rad na takvim pričama, trebali biste se savjetovati sa kolegama ili kolegicama koji imaju tu vrstu iskustva.

Ako je moguće, najbolje je formirati tim i raditi na pričama zajedno. Napravite plan i svatko neka radi na jednom dijelu priče. Sve provjeravajte, kontrolirajte se međusobno i samima sebi budite tzv. «vražji odvjetnik». Ne budite samozadovoljni učinjenim nego se neprestano propitujte. Ne uvjeravajte sami sebe ’ovo sam napravio/napravila sjajno’ nego se upitajte ’jesam li ovo dobro napravio/napravila? Što nisam učinio/učinila, što se može bolje?’.

Ženama žrtvama trgovine često lakše prilaze novinarke nego novinari. Žene se sa ženama većinom osjećaju sigurnije, lakše im je govoriti o intimnim pojedinostima, osjećaju neku vrst međusobne pripadnosti i povjerenja. Nakon pakla koji su im pripremili muškarci (među trgovcima ženama ima i žena, ali je muškaraca neuporedivo više), žene žrtve teško se suočavaju sa muškarcima, osjećaju odbojnost prema njima, često i gađenje prema svakom muškarcu, pa i novinaru koji s njima želi razgovarati.

No, to ne mora biti pravilo. Mnogo zavisi od iskustva i pripreme novinara, okolnosti susreta i umješnosti novinara da se prilagodi žrtvi kao sugovornici. U razgovoru sa žrtvom trgovine novinar treba koristiti jednu od najvažnijih osobina dobrog novinara, koja je u tako delikatnim situacijama posebno značajna: treba znati slušati.

Bez obzira na motiv žrtve da govori, pojedinosti njenoga traumatičnoga iskustva, starosti ili obrazovanja, kada odluči govoriti žrtva ima potrebu izreći mnogo toga. Dobar novinar zna slušati, zna kada šutjeti, a kada postaviti pitanja.

Prije nekoliko mjeseci bio sam svjedokom kada je jedan, do tada se činilo uspješan razgovor novinara sa žrtvom potpuno upropašten, a zatim i prekinut. Dogodilo se to kada je novinar počeo inzistirati na detaljnom opisu konkretnog fizičkog maltretiranja koje je žrtva proživjela. Nastojanje novinara da izravnim i vrlo preciznim pitanjima od žrtve dobije što više konkretnih opisa mučenja izazvalo je u njoj otpor.

Osjetila se ponovo poniženom, briznula je u plač i novinar je od toga trenutka u njoj pobuđivao jedino osjećaj gađenja, iako mu je do tada više od sata iscrpno opisivala sve što joj se događalo, bez imalo zazora i nelagode. No, činila je to spontano, bez da je novinar to od nje izričito tražio.

Situacija u kojoj je očekivano da ona iscrpno opisuje svoja poniženja na jasan zahtjev novinara traumatizirala ju je očito više nego ostale, a nesmotrenost novinara u njoj je provocirala otpor. I za žrtvu i za novinara bolja bi bila odluka da nije niti pokušao pristupiti žrtvi.

Priče o konkretnim žrtvama, tako atraktivne čitateljima, gledateljima i slušateljima, te važne novinarima i urednicima, znaju biti višestruko opasne – i za novinarski profesionalni ugled, ali i za žrtve koje medijima daju svoje ispovijesti, dopuštaju da se o njima piše ili postaju «medijske zvijezde» i bez svoje volje.

U 3. nastavku: Trgovina ženama kao unosan posao

----------------------------------------------------------------------------------------------------------

 

Drugo, prošireno i dopunjeno izdanje Priručnika za novinare u izdanju organizacije ASTRA, pored definicije i istorijata, daje i opšti pregled situacije i novih trendova vezanih za trgovinu ljudima u Srbiji i svetu. Osim toga, Priručnik predstavlja rezultate istraživanja javnog mnjenja na temu trgovine ljudima, analizu tekstova objavljenih u odabranim dnevnim novinama tokom 2008. godine. Novinari koji deluju u oblasti radijskog, televizijskog, dokumentarnog novinarstva, štampanih medija i marketinga, podelili su u priručniku svoja iskustva u radu na pokrivanju ove teme.