U mnogim redakcijama ne postoje razrađeni etički kodeksi koji bi novinarima olakšali posao. To može biti veliki problem, pogotovu u kriznim situacijama kada svaka pogreška može imati kobne posljedice.

Osim istraživačkih priča koje sam objavio, postoje i priče koje sam želio istražiti ali sam od istraživanja odustao. Neke istražene priče nisam objavio ili sam ih objavio naknadno, godinama nakon što je istraživanje započelo.

U ovom tekstu upoznat ću vas s nekima od tih priča, te sa nekim pričama koje iz raznih razloga nisu istraživačke, ali su nastale u kriznim situacijama i pri radu na njima korištene su neke metode uobičajene za istraživačke priče.

Svim tim pričama je zajedničko to što pokazuju niz etičkih dvojbi – počevši od izbora teme, preko metoda i alata kojima sam se koristio radeći na njima pa sve do načina na koji su priče objavljene, odnosno razloga zbog čega neke nisu objavljene.

U ovom tekstu ne daju se konačni i jedini mogući odgovori na pojedina etička pitanja (jer često oni i ne postoje) već se pitanjima nastoji novinare navesti na razmišljanje o etičkim problemima koje mogu uzrokovati određeni postupci i situacije pri radu na istraživačkoj priči, posebice u kriznim situacijama kakva je npr. rat.

To su pitanja koja bi si morao postaviti svaki novinar prije nego odluči kako će postupiti u konkretnoj situaciji. Nadam se da će vam ovaj tekst pomoći da uspostavite kriterije za vlastiti etički kodeks kako vas niti jedan mogući etički izazov ne bi iznenadio. Također se nadam kako nikada više niti jedan novinar u jugoistočnoj Europi neće morati riješavati etičke dvojbe izvještavajući o ratu – i iz rata.

Da li je prešućivanje etički prekršaj ravan laganju?

Kad je 1991. godine počeo rat u Hrvatskoj živio sam u Daruvaru, malom gradu u Zapadnoj Slavoniji, gdje sam radio kao novinar na lokalnom radiju ali i kao dopisnik zagrebačkog Večernjeg lista, tada najprodavanijeg dnevnog lista u Hrvatskoj. Imao sam tada već 12 godina profesionalnog novinarskog iskustva.

Povremeno sam izvještavao i za druge medije, domaće i strane, kada nisu imali novinara na terenu koji bi mogao „pokriti“ neki događaj na području na kojem sam živio i radio ili je, iz nekog razloga, za pojedine novinare bilo suviše opasno da se pojavljuju na određenim mjestima.

U kasno proljeće, tjedan dana prije sukoba hrvatskih policajaca i srpskih pobunjenika na Plitvicama, koji se u Hrvatskoj doživljava kao simbol početka rata, u Pakracu, gradiću dvadesetak kilometara istočno od Daruvara, policajci srpske nacionalnosti razoružali su svoje kolege Hrvate i zauzeli policijsku zgradu. Dio ih je otišao u šumu na brdu iznad grada.

MUP Hrvatske poslao je u Pakrac specijalnu jedinicu, prilazi gradu bili su zatvoreni a u Pakrac su smjeli samo novinari „od povjerenja“ po odluci vodstva MUP-a i aktualne hrvatske vlasti. Ja nisam bio među njima.

U prostorije Radio Daruvara (kamo su po informacije dolazili svi ratni reporteri koji su poslani da izvještavaju iz tog područja) stigle su kolege iz lista „Vjesnik“, dnevnih novina u vlasništvu Vlade RH ( novinar i foto-reporter sa vozačem) koji su poslani iz Zagreba kao jedini novinari sa policijskom dozvolom za ulazak u Pakrac.

Objasnio sam im kakva je situacija u Pakracu i okolnim mjestima te kako da dođu do Pakraca no kako nikada ranije nisu bili na tom području zamolili su da pođem s njima kao vodič a oni će za mene osigurati dozvolu za ulazak u grad.

Rekao sam da imam bolju ideju te predložio da novinara i foto-reportera „Vjesnika“ svojim autom poveze kolega foto-reporter Toni Hnojčik koji je radio sa mnom za „Večernjak“.

Njegov automobil je bio poznat stanovnicima okolnih mjesta, imao je lokalne registracijske pločice i bio je označen vidljivim znakom PRESS, a Toni je izuzetno vješt vozač koji je, uz to, odlično poznavao ne samo put do Pakraca nego i svaku pakračku ulicu.

Kolege iz „Vjesnika“ pristali su na tu ponudu a bilo je očito da je odahnuo i njihov vozač koji je na taj način bio oslobođen obaveze koja mu očito nije prijala. Toni je kolege iz „Vjesnika“, potrpao u auto u čijem prtljažniku je bila njegova fotografska oprema i mnoštvo neiskorištenih filmova.

Treba li u kriznim situacijama pristajati na cenzuru?

S obzirom da su kolege iz „Vjesnika“ od MUP-a isposlovali i za kolegu Hnojčika dozvolu ulaska u Pakrac specijalci na kontrolnoj točki na ulazu u grad propustili su ih bez pitanja i ne kontrolirajući sadržaj prtljažnika. Kad je automobil s novinarima ušao u grad kolege iz „Vjesnika“ rekli su Toniju gdje i kada da ih čeka i krenuli u obilazak grada sa zapovjednikom policijskih specijalaca.

Toni je izvadio foto-aparat iz prtljažnika i napunio džepove filmovima te počeo fotografirati. U nekoliko sati koliko je prošlo prije nego što su kolege iz „Vjesnika“ odlučili napustiti Pakrac završena je akcija specijalaca u kojoj je zauzeta policijska zgrada i neki pobunjeni policajci su uhićeni a neki od policajaca koji su pobjegli na okolna brda i specijalci u gradu čak su i pucali jedni na druge.

Jedini novinari u Pakracu za vrijeme tih događaja bili su kolege iz „Vjesnika“ i njihov vozač – Toni Hnojčik, foto-reporter konkurentskog „Večernjeg lista“! Nitko od policajaca nije Tonija ništa pitao jer su znali da u grad ne može niti jedan novinar koji nema dozvolu.

Da je netko i zatražio da vidi dozvolu Toni ju je imao. U jednom od džepova njegove jakne bila je dozvola koja je stigla faksom u Radio Daruvar – s potpisom pomoćnika unutarnjih poslova. U dozvoli nije pisalo da je Toni novinar, pisalo je samo njegovo ime.

Čim je Toni odvezao kolege u Pakrac nazvao sam urednika „Večernjaka“ i objasnio što se događa predloživši da pošalje vozača u Daruvar kako bi filmovi mogli biti hitno preveženi u Zagreb a fotografije objavljene u sutrašnjem broju – ukoliko ih Toni uspije snimiti i policajci mu filmove ne oduzmu.

Kad se automobil s novinarima, kasno poslije podne, iz Pakraca vratio u Daruvar, kolege iz „Vjesnika“ pozvale su Tonija i mene na piće. Prihvatili smo poziv. U jednom trenutku izašao sam iz hotelskog kafića, iz Tonijevog prtljažnika izvadio filmove koje je snimio i predao ih „Večernjakovom“ vozaču koji je čekao u blizini.

Sa stanovišta profesionalne etike postoji li razlika ako tu „podvalu“ izvedete jer su kolege bili neoprezni i nepripremljeni pa ništa nisu pitali i nisu postavljali uvjete i ukoliko su vas i pitali a vi ste im slagali da „vozač“ nije foto-reporter, da nema fotografsku opremu i da neće fotografirati? Ako mislite da razlika postoji – u čemu je razlika?

 

Kad bi vam policija dala dozvolu da uđete u područje koje je zabranjeno za sve novinare osim onih koje su odabrali policijski šefovi -  u uvjerenju da ste samo vozač „podobnih“ novinara – da li biste radili i novinarski posao ukoliko vam se ukaže prilika?

Nakon što smo popili piće kolege iz „Vjesnika“ otkazali su sobe u hotelu i, s obzirom na to da je njihov vozač bio odmoran, još te večeri krenuli su za Zagreb. Kad su stigli tamo otišli su svatko svojoj kući. Bilo je prekasno da se reportaža pripremi za prvo sutrašnje izdanje a ionako su bili uvjereni da jedino oni imaju priču pa se nisu previše žurili. Uostalom, trebalo je još slijedećeg dana dogovoriti sa čelništvom MUP-a što objaviti a što ne.

U međuvremenu automobil sa snimljenim filmovima već je stigao u redakciju „Večernjeg lista“ i dežurni je urednik odabirao fotografije za objavu. Kada su slijedećeg jutra kolege iz „Vjesnika“ stigli u redakciju da počnu raditi na priči iz Pakraca na stolu ih je čekalo prvo izdanje „Večernjeg lista“ sa Tonijevom ekskluzivnom foto-reportažom na „duplerici“.

Kako biste vi postupili da ste bili na mjestu Tonija Hnojčika i mene?  Da li je etički „podvaliti“ kolegama kao vozača foto-reportera konkurentskih novina?

Sa stanovišta profesionalne etike postoji li razlika ako tu „podvalu“ izvedete jer su kolege bili neoprezni i nepripremljeni pa ništa nisu pitali i nisu postavljali uvjete i ukoliko su vas i pitali a vi ste im slagali da „vozač“ nije foto-reporter, da nema fotografsku opremu i da neće fotografirati? Ako mislite da razlika postoji – u čemu je razlika?

Kad bi vam policija dala dozvolu da uđete u područje koje je zabranjeno za sve novinare osim onih koje su odabrali policijski šefovi -  u uvjerenju da ste samo vozač „podobnih“ novinara – da li biste radili i novinarski posao ukoliko vam se ukaže prilika?

Smatrate li etičnim postupkom dogovor s policijom, vojskom ili bilo kojom drugom državnom institucijom da u ratnoj ili nekoj drugoj kriznoj situaciji objavljujete samo ono što vam oni dozvole?

Mislite li da je u o ovoj priči Tonijevim i mojim postupcima ugrožena nečija sigurnost?

Pokušajte sami sebi odgovoriti na ova pitanja ali ne zaboravite: nije dovoljno odgovoriti što smatrate (ne)etičikim postupkom već je važno odgovoriti i ZBOG ČEGA neki postupak smatrate (ne)etičkim.

Može li biti opravdano da vaš tekst potpiše netko drugi?

U slijedećih nekoliko mjeseci sukoba je bilo sve više i bilo je jasno kako je samo pitanje tjedana ili možda čak i dana kad će buknuti pravi rat.

Tadašnje rukovodstvo HRT-a (predratne TV Zagreb) odlučilo je da se u informativnim programima nacionalnog radija i TV-a ne smiju pojavljivati informacije i prilozi novinara koji nisu zaposleni na HRT-u a čak je sačinjen i popis novinara zaposlenih u toj medijskoj kući kojima je zabranjen rad pa čak i ulazak u redakcijske zgrade.

Kolegici Ani Mudrić koja je bila zaposlena u regionalnom dopisništvu HRT-a u Bjelovaru šefovi nisu zabranili rad ali nije stizala sama „pokrivati“ sve događaje u čitavoj regiji pa je zamolila kolegu Tonija i mene da joj pomognemo. Dugo smo se poznavali  i vjerovala je u naše profesionalne kvalitete.

Počeli smo na teren nositi malu kameru i slali smo joj mnoge Tonijeve ekskluzivne snimke koje su potom emitirane u TV programu – s njenim potpisom. Ja sam joj svakodnevno slao telefonom izvještaje koje je potom objavljivala na radiju – također kao svoje. Zauzvrat, kolegica je s nama dijelila informacije koje su nam bile nedostupne a važne.

Ta je kolegica također, godinama prije rata, kao i neki drugi novinari, uz matičnu redakciju istovremeno surađivala i sa redakcijom TANJUG-a (državne novinske agencije nekadašnje SFRJ) sa sjedištem u Beogradu. Zbog financijskih razloga i nedostatka novinara ta je praksa bila uobičajena i u njoj nije bilo ništa sporno ukoliko bi novinar dobio odobrenje matične medijske kuće za suradnju s drugim medijem.

Kolegica me, nekoliko mjeseci prije početka otvorenog rata, zamolila da joj pomognem u izvještavanju za TANJUG, zbog istog razloga zbog kojega je tražila i pomoć pri izvještavanju za HRT. U ovom slučaju trebao sam slati informacije izravno u tadašnje dopisništvo TANJUG-a u Zagrebu ili izravno u Beograd – potpisano svojim imenom.

Smije li se surađivati sa «neprijateljskim» medijima?

Pristao sam jer sam smatrao da je važno profesionalno raditi svoj posao a dodatni motiv mi je bila činjenica da je su informacije koje je TANJUG objavljivao o događajima u Hrvatskoj sve više kršile profesionalne norme. Želio sam da tako ne bude bar sa izvještajima iz područja gdje sam ja živio.

U početku TANJUG je korektno objavljivao moje vijesti (s tim da neke, iako važne, nisu objavljivane, vjerovatno jer nisu odgovarale slici o situaciji u Hrvatskoj koja je bila poželjna za tadašnju pro-srbijansku politiku).

Mislite li da je u konfliktnim situacijama dopustivo da novinar / novinarka izvještava i za neutralne ili „protivničke“ medije ili treba surađivati isključivo sa „svojim“ medijima? Koji kriterij treba biti najvažniji pri odluci za koga (ne)izvještavati u konfliktnoj situaciji - nacionalnost i državljanstvo novinara, zahtjevi dnevne politike ili profesionalnost medija za koje se izvještava? Gdje je granica? Da li biste vi lagali „za svoj narod i državu“?

No, suradnja je  potrajala kratko – do onoga trenutka kada je TANJUG pokušao mnome manipulirati. Točnije, jedna radio stanica koja je surađivala sa TANJUG-om.
Radio stanicama s kojima je imao ugovor TANJUG je, naime, dao popis svojih suradnika koje su mogle koristiti u svojim programima.

Novinar te vojvođanske radio stanice nazvao me nakon što su u Daruvaru nepoznate osobe ubile nekoliko lokalnih policajaca hrvatske nacionalnosti. U izravnom javljanju pokušao sam dati profesionalan izvještaj o tom tragičnom događaju ali me je novinar u studiju počeo provocirati, pogrešno interpretirati moje riječi i svojim komentarima profesionalni izvještaj pokušavao pretvoriti u politički pamflet. Reko sam mu da tako ne možemo razgovarati i spustio slušalicu.

Bilo je to moje posljednje javljanje u svojstvu honorarnog suradnika TANJUG-a. Ideja da je važno u što više medija poslati profesionalno korektne informacije kao protutežu sve većem broju neprofesionalnih i politiziranih medijskih priloga pretvorila se u svoju suprotnost.

Nije mi padalo na pamet lagati za TANJUG ali niti za hrvatske medije. Međutim, kako se rat bližio bilo je sve više novinara koji su se ponašali u skladu sa željama politike a ne sa pravlima struke a „laganje za svoj narod i svoju državu“ neki od njih su i javno proglašavali  - „domoljubnom obvezom.“

Mislite li da je opravdano u kriznim situacijama pomagati novinarskim kolegicama i kolegama dajući im informacije do kojih ne mogu doći da ih objave kao svoje i na isti način uzimati od njih informacije do kojih sami ne možete doći? Ako se u potpunosti ne protivite takvoj praksi mislite li da ipak postoji granica koju ne treba prijeći? Da li u „normalnoj“ situaciji ima opravdanja za tuđi potpis pod novinarskom informacijom? A u ratu?

Mislite li da je u konfliktnim situacijama dopustivo da novinar / novinarka izvještava i za neutralne ili „protivničke“ medije ili treba surađivati isključivo sa „svojim“ medijima? Koji kriterij treba biti najvažniji pri odluci za koga (ne)izvještavati u konfliktnoj situaciji - nacionalnost i državljanstvo novinara, zahtjevi dnevne politike ili profesionalnost medija za koje se izvještava? Gdje je granica? Da li biste vi lagali „za svoj narod i državu“?

--------------------------
U drugom dijelu teksta, autor opisuje dileme izvještavanja o ratnim zločinima i navodi primjer novinarske priče koja je kompletirana tek nakon deset, a pravne efekte polučila tek nakon dvadeset godina.