Godišnji kongres Svjetske asocijacije novinskih izdavača (WAN-IFRA) jedan je od najvažnijih događaja u medijskoj industriji uopšte. Susret gotovo hiljade novinarki i novinara, profesionalaca i profesionalki iz međunarodne medijske industrije, obilježen govorima zvučnih imena iz svijeta medija i panel diskusijama, prilika je za umrežavanje i pretresanje ključnih pitanja za novinarstvo današnjice s ciljem njegovog poboljšavanja. Ipak, ovogodišnji Svjetski medijski kongres će, umjesto kao vrhunac primjera dobre prakse, biti zapamćen kao studija slučaja položaja žena u medijskoj branši uopšte, obilježenog duboko ukorijenjenim predrasudama.

Premda je Kongres prisutnima ponudio dosad neviđenu ravnopravnost u broju novinarskih stručnjakinja i stručnjaka za govornicom, gdje su žene činile 46 posto njih, te premda je prestižna nagrada Zlatno pero slobode dodijeljena Mariji Ressi, glavnoj i odgovornoj urednici portala Rappler.com za njenu borbu protiv uznemiravanja novinarki na Filipinima, događaj je protekao u sjeni seksualnog uznemiravanja i seksizma koje novinarke doživljavaju u svom radu, a koje je demonstrirao João Palmeiro, direktor portugalskog udruženja novinara i novinarki, iako je seksizam na pozornicu najprije doveo voditelj ceremonije uporedivši lažne vijesti s „lažnim grudima“.

„Zvijezda večeri“ koja je šokirala većinu prisutnih, Palmeiro je najprije natjerao grupu žena koje su organizovale konferenciju da mu se pridruže na bini, potom zatražio od jedne od njih da zaveže stolnjake oko ramena ostalih, objašnjavajući da im daje krila.

„One su moji anđeli i ne znam jesam li spreman dijeliti ih s vama“, rekao je prisutnima. Palmeiro, bivši član odbora Svjetske asocijacije novinskih izdavača, sebe je potom prozvao „Charliejem“ i saopštio:

„U ime svih vas, poljubit ću Christin!“

Christin Herger, projekt menadžerica u Svjetskoj asocijaciji novinskih izdavača, bila je jedna od žena na pozornici. „Stidljiva je“, prokomentarisao je Palmeiro njenu vidljivu nelagodu.

„Nadam se da ti, portugalska djevojko, nisi tako stidljiva“, nastavio je prije nego što je zgrabio portugalsku zaposlenicu WAN-IFRA Mariju Belem i poljubio je. Ironično, novi WAN-IFRA vodič za borbu protiv seksualnog uznemiravanja u medijima predstavljen je upravo tokom konferencije. Maria Belem, jedna od žena koje je Palmeiro prisilno izljubio na pozornici, odreagovala je porukom na zvaničnoj aplikaciji konferencije nakon što je događaj završen.

„Mi nismo anđeli i ne radimo za Charlieja. Mi smo stručnjakinje koje rade za slobodu medija i za zdrav medijski ekosistem.“ Srećom, Belem nije bila i jedina koja je reagovala.

Slučaj Palmeiro pokrenuo je lavinu komentara i reakcija koje su neki prozvali #metoo trenutkom u novinarskoj profesiji. The Quint, European Journalism Observatory, ICFJ, Chicas Poderosas, WikiTribune i NewsMavens reagovali su otvorenim pismom o raširenom problemu seksizma i seksualnog uznemiravanja u medijskoj industriji, te pozvali na poštivanje 14 principa rodne ravnopravnosti u medijima. Michael Golden, predsjednik odbora WAN-IFRA, narednog je dana kongresa s pozornice uputio izvinjenje zaposlenicama, nazivajući Palmeirovo ponašanje neumjesnim. Sam Palmeiro u kasnijem je intervjuu svoje ponašanje ocijenio „kulturološkim“, navodeći da je ono u Portugalu sasvim „normalno“.

Radni uvjeti kao plodno tlo za seksizam

Incident s Palmeirom u glavnoj ulozi nipošto nije izolovani događaj, a prije obrađivanja teme sveprisutne normalizacije nipodaštavanja rada žena, seksističkih komentara i seksualnog uznemiravanja u bosanskohercegovačkom kontekstu možda najprije treba pogledati statistiku o položaju novinarki unutar profesije u odnosu na njihove kolege muškarce. Analiza Mediacentra pokazala je da se žene na uredničkim pozicijama u bh. medijima nalaze u tek 37 posto slučajeva, dok ih je na menadžerskim pozicijama još i manje, tek 28 posto. Trend prevazilazi granice naše zemlje: u redakcijama evropskih medija žene se nalaze na samo 27 posto menadžerskih pozicija, prema navodima NewsMavens. U novinarstvu se zrcale vladajući društveni odnosi moći.

„Radni uvjeti muškaraca i žena u BiH su različiti u bilo kojem zanimanju, pa tako i u novinarstvu. Uvijek se iznenadim kada ljudi uporno tvrde da tu nema razlike, kao da namjerno ne žele vidjeti ogromne diskrepancije u odnosu prema ženama i prema muškarcima. Samim tim što se muškarcima tokom razgovora za posao nikad ne postavlja pitanje da li planiraju zasnovati porodicu pokazuje da postoje razlike i ne razumijem čime se potkrepljuje argument da je položaj žena i muškaraca na tržištu rada isti, kad je u čitavom svijetu taj položaj različit i uslovljen okolnostima koje su usko vezane za spol/rod. Isto je u novinarstvu“, ističe novinarka Masha Durkalić.

Durkalić je mišljenja da o neravnopravnosti svjedoči činjenica da je muškarcima radno mjesto češće zagarantovano, da su češće na višim pozicijama, što znači da imaju i više plate.

„Osim toga, muškarci ne moraju uzimati porodiljsko odsustvo ako imaju djecu, iako imaju tu zakonsku mogućnost, pa su samim tim prisutniji na poslu i imaju mogućnost više napredovati. Lista privilegija koje imaju muške kolege je duga, ali evo, da završim sa najvažnijom razlikom: muškarci na poslu ne trpe mizandrične komentare. Njihov fizički izgled se ne komentira, kao ni njihov ljubavni život. Nebitno je kako se oblače, niko ne komentira što nisu našminkani, jesu li oprali kosu, zašto im košulja nije opeglana, kakve su to nove štikle, da li se to ide negdje poslije posla na piće, itd. Ne pita ih se imaju li nekoga i kakav im je seksualni život. Ne pita ih se da li planiraju imati djecu, koliko će trajati njihovo porodiljsko odsustvo, kada se planiraju vratiti na posao. Ne prijeti im se otkazom ako im se žena porodi, jer oni u tom slučaju s posla neće odsustvovati godinu dana. Ja bih rekla da su ovo prilično nefer radni uvjeti, koji, samim tim, stvaraju jako plodno tlo za seksizam.“

Mizogini ispad popraćem aplauzom i smijehom

Uz činjenicu da se mediji kao kreatori javnog mnijenja daleko rjeđe bave uspjesima, mišljenjima i problemima žena, što se može vidjeti već ovlaš pregledom najčitanijih medija, sve navedeno stvara kontekst u kojem su novinarke često na meti seksističkih komentara i mizoginih napada. U to smo se imali prilike uvjeriti nedavno u slučaju mizoginog vrijeđanja novinarki Sanele Prašović Gadžo i Arijane Saračević Helać od strane zamjenika generalnog sekretara Predsjedništva BiH Dženana Selimbegovića, koji ne samo da se nije suočio s posljedicama, nego mu je i produžen mandat. Svjedočili smo i slučaju seksualnog uznemiravanja blogerke Jelene Kalinić od strane suvlasnika izdavačke kuće Buybook, Gorana Samardžića.

Posljedice u pravilu izostaju, ističe novinarka Kristina Ljevak. „Počinilac se može susresti s posljedicama kada ne dolazi s pozicije moći, ali i to su usamljeni primjeri. U suprotnom, život ide dalje, mizoginija cvjeta, a političke elite duškaju. Upravo odnos prema ženama generalno, a u ovom slučaju novinarkama, govori o političkoj nepismenosti i drskosti naših političkih predstavnika koji će za sve svoje nečinjenje biti nagrađeni i na predstojećim izborima. Nismo, osim usamljenih feminističkih istupa, učinili/e baš ništa da im stavimo do znanja koliko je pogrešno ono što rade. Da bi sankcije bile konkretnije i reakcije moraju biti artikulisanije. Bilo bi lijepo da su mediji bojkotovali praćenje aktivnosti Predsjedništva dok sekretar Selimbegović ne bude smijenjen. Ali kako to da učine kad im nerijetko iz Predsjedništva, odnosno partija članova predsjedništva, diktiraju dnevničke košuljice i naslovnice printanih glasila.“

Mizogini komentari koje novinarke trpe od strane političkih dužnosnika daleko su od usamljenih incidenata, što potvrđuje i slučaj Gordane Katane, novinarke Oslobođenja koju je predsjednik bh. entiteta Republika Srpska 2015. godine vrijeđao na osnovu činjenice da je žena. „Onda je naravno u pitanje došao i moj izgled. No, osim te očigledne mizoginije, političari su skloni, upravo kad je riječ o novinarkama, iskazivati, ja bih rekla ne netrpeljivost, nego odnos kao prema nižem biću. Na način da mi nešto ne razumijemo pa „nam to treba dodatno pojasniti“. I tome pribjegavaju kad se, za njih, suoče s „nezgodnim pitanjima“, ispričala nam je Katana.

Na Dodikov seksistički ispad tada je reagovala medijska zajednica, Udruženje/udruga BH novinari i Linija za pomoć novinarima. „Ono što je zabrinjavajuće jeste činjenica da je Gender centar RS, kome se obratilo Udruženje BH novinara, odbio da reaguje, uz obrazloženje da „ne zauzimaju stav prema pojedinačnim slučajevima“, podsjetila je Katana, navodeći da su novinarke na terenu česta meta uvreda i pogrda na račun spola. „Podsjetiću na primjer iz kampanje za prošle lokalne izbore u BiH kada je Milorad Dodik sličan ispad imao prema koleginici BN TV-a Slađani Jašarević. Njegov brutalni mizogini ispad aplauzom i smijehom pozdravljala je masa okupljenih građana.“

Nejednakost u redakciji, mizoginija u eteru

Novinarke se sa seksizmom suočavaju već na početku svoje karijere, u redakcijama. „Na drugoj godini fakulteta željela sam malo raditi i javila sam se na oglas redakcije jednih dnevnih novina. Primili su me i nakon nekog vremena moja urednica je vidjela da me zanima sport i željela me prebaciti u sportsku redakciju, ali kolege nisu željele ženu u redakciji, a dodatno opravdanje je bilo da ih već ima dovoljno. U jednoj od redakcija kasnije htjela sam pisati o SF filmovima, a direktor je bio zapanjen kako mene to kao ženu može zanimati i predložio da pišem tekstove o ljepoti“, ispričala nam je Besima Svraka, osnivačica i urednica Fashion.Beauty.Love.

Besima se danas s predrasudama o „ženskim i muškim temama“ suočava usljed naziva medija koji je vlastitim trudom i radom pokrenula. „Često, zbog naziva Fashion.Beauty.Love, kad vide da imamo rubrike koje se bave tehnologijom, automobilima ili sportom, čujem komentare: „Pa, nije tvoj magazin ženski magazin!“ Kao da jednu ženu ne može zanimati sve to. Kad tražimo press akreditacije za sportske događaje ili metal koncerte, uvijek se moramo pravdati zbog imena magazina i objašnjavati da žene ne slušaju samo Beyonce i Rihannu, uz dužno poštovanje prema tim pjevačicama.“

Podsjeća da je nejednakost sveprisutna i u našem jeziku, što mediji potom prenose dalje u javnost koristeći rodno neosjetljiv jezik. „Mizoginija je dosta izražena u PR obavještenjima koja dobijam od različitih PR agencija, menadžera i menadžerica. Uvijek moram pored 'novinar' dopisati 'novinarka', 'predavačica', 'govornica', 'profesorica', 'posjetiteljica'. Nekako uvijek zaborave taj ženski rod, osim ako trebaju napisati 'ljepši spol' ili 'dame'. Kao pozitivan primjer izdvojila bih F.K. Željezničar koji svoja obavještenja počinje sa: „Poštovani/e kolege i kolegice“, te jednako tretiraju novinare i novinarke na press konferencijama i posjetama utakmicama.“

Kao mlada, dvadesetogodišnja novinarka, Masha Durkalić se u svom radu na Radiju 202 gdje je vodila kontakt emisiju Centralni zatvor susrela sa seksualnim uznemiravanjem i neprimjerenim komentarima u eteru. „Slušatelji, ali moram reći – i slušateljice, znali su zvati u emisiju i vrijeđati me u program. Bile su to raznovrsne uvrede i dosta njih je bilo rodno zasnovano i povezano s mojim fizičkim izgledom. Takva uznemiravanja su se znala često nastavljati i nakon samih emisija. No, u to vrijeme, moram priznati, uopće nisam osvješćivala ozbiljnost tog problema. Bila sam povrijeđena tim uvredama, i nisam mogla shvatiti zašto me ti ljudi mrze.

Okretala bih krivnju na sebe, preispitivala bih sebe šta nije uredu sa mnom, pa me ti ljudi nazivaju tim užasnim riječima. Nisam uopće razmišljala o tome da oni to rade jer im je možda u životu dosadno, jer možda žele da svoju frustraciju ispolje na taj način, ili jer su možda mizogini. Trebalo mi je mnogo, i previše godina, rekla bih, da bih osvijestila šta je mizoginija, da bih osvijestila kako se ona manifestira i u mome poslu, na koji način me targetira i zbog čega. Često sam, pri kasnijim novinarskim angažmanima, nailazila na podilaženja, ponižavanja i patroniziranja.

Sugovornici su me znali odmjeravati od glave do pete, komentirati moje godine ili način oblačenja. Jednom je došlo i do neželjenog fizičkog kontakta. Da je riječ o neprimjerenom ponašanju osvijestila sam nakon previše godina, uz pomoć obrazovanja, uz pomoć čitanja o ovoj temi, razgovora sa kolegicama o tome i rada na samoj sebi u smislu razvijanja samopouzdanja i hrabrosti da se takvim komentarima suprotstavim, da stojim u potpunosti iza sebe i da branim svoj integritet, te da ne dozvoljavam da se moj rad prosuđuje na osnovu spola/roda, izgleda, godina i sličnih kriterija koji su nebitni u kontekstu profesionalnog angažmana.“

Svaki slučaj seksualnog uznemiravanja i mizoginije treba prijaviti

Prema mišljenju naših sagovornica, nije rijetkost da i malobrojne žene koje dospiju na rukovodeće pozicije u medijskim kućama preuzimaju principe svojih muških kolega, što ne treba da čudi jer svi smo rasli u istim, prema ženama nepravednim uslovima i naučili ih normalizovati. „Ono što mene u BiH zabrinjava jeste činjenica da postoji znatan broj redakcija u kojima je mizogino ponašanje prema novinarkama manir ne samo muških kolega i urednika, nego što za istim posežu i same žene na pozicijama moći. I kada to čine, čine krajnje brutalno i kontinuirano, pa zapravo onda mizoginija prerasta u mobing“, ističe Gordana Katana.

S tom ocjenom se slaže i Kristina Ljevak. „Sto puta sam rekla pa ću i ovaj, patrijarhat i kapitalizam su rođena braća i to je zapravo problem i u medijima u i svim drugim sferama. Malo sam umorna pa mi je dodijalo da ponavljam kako žene nisu krive jer one „samo“ perpetuiraju patrijarhalne obrasce. Kada su na vlasničkim pozicijama, nema tu nikakve perpetuacije. Samo u novac oni/e vjeruju pa nerijetko i muškarce ne plaćaju. A dok o tome ćutimo i dajemo svojim prekarnim radom legitimitet novokomponovanoj vlasničkoj eliti, biće nam ovako kako je, pa i gore. I nismo bolje ni zaslužili/e.“

Seksizam koji novinarke trpe u svom poslu je sveprisutan i stoga treba cijeniti svako nastojanje da se svi njegovi oblici u novinarstvu prokažu i učine vidljivijim, smatra Masha Durkalić. „Mislim da svaki slučaj seksualnog uznemiravanja i mizoginije treba prijaviti, ili barem o njemu javno govoriti, bilo da se radi o novinarkama, ili o bilo kojim drugim ženama u zemlji, o čemu sam već svoje mišljenje javno izrazila ranije ove godine tokom slučaja seksualnog uznemiravanja Jelene Kalinić od strane Gorana Samardžića. Smatram da je upravo javno istupanje o slučajevima seksualnog uznemiravanja ključno za promjenu ove paradigme.

Radi se o konačnom nazivanju stvari pravim imenom. Upućivanje neprimjerenih komentara novinarkama, koji se tiču njihovog roda/spola, izgleda, godina, jeste seksualno uznemiravanje. Ponižavanje novinarki na osnovu istih stvari je mizoginija. Prilično sam sigurna da sve novinarke znaju kako to izgleda i da su doživjele uznemiravanje i mizoginiju u lakšem ili težem obliku. To što neke od njih izabiru da ne govore o tome, ili čak da kažu da im se to nikada nije desilo, je problem koji je potrebno dodatno adresirati, jer je produkt stida, straha i/ili nemogućnosti da se isto prepozna, kao što se svojevremeno desilo i meni.“

Ova borba se ponekad može učiniti mukotrpnom i jalovom, ali boriti se moramo, smatraju naše sagovornice. Kristina Ljevak ističe da se s mizoginijom u redakciji i izvan nje moramo suočavati neprestano, svim sredstvima. „Pisati, pričati, subverzivno djelovati. Ovaj tekst će na ovom portalu pročitati istomišljenici/e. Bilo bi dobro da se nađe u lifestyle magazinu. A nikada ne smijemo zanemariti snagu društvenih mreža i vidljivost naših poruka kada ih artikulisano prezentiramo. Biti spreman, to je sve, što bi rekao stari dobri Shakespeare. Ja bih samo dodala spreman/spremna.“

___