Prvi BH Zakon o štampi, koji je stupio na snagu 16. aprila 1907, ukinuo je cenzuru.

Štampa je u granicama zakona slobodna.

Ovo je prva rečenica iz prvog Zakona o štampi Bosne i Hercegovine iz 1907. godine.  Istovremeno i jedino mjesto gdje se riječ sloboda navodi u cijelom ovom tekstu štampanom u knjižici (A6 formata) na 36 strana. Sve ostalo u tekstu zakona uglavnom su dužnosti i odgovornosti.

Ukratko, iako pominje slobodu, Zakon o štampi BiH iz 1907. godine najviše govori o djelovanju države kako bi spriječila bilo kakvo postupanje protivno pravnom stanju. Još kraće, vidljivo je da se štampa shvata kao opasnost.

Ali, ono što je nesumnjiv napredak jeste da je uvođenjem Zakona o štampi ukinuta cenzura u BiH.

U komentaru teksta zakona kaže se: kad se dotični narod već popeo na onaj stepen zrelosti na kojemu je kadar da sam presuđuje da li i koliko mu bujna mašta pojedinih novinara škodi a koliko mu koristi da je to trenutak kada više ne treba cenzor. Navodi se da je tako „Vlada odlučila da udovolji želji naroda i prizna mu jednu od osnova duševnog razvoja – slobodu iskazivanja misli odnosno slobodu štampe“.

Kako se definiše sloboda štampe 1907 godine: Svako smije iskazati misli pismeno iste štampanim spisom objelodaniti a da za to ne treba prethodno odobrenje vlasti i da se zato ne postaje odgovornim pred nikim drugim osim pred redovnim nadležnim sudom i to po odredbama kaznenog zakona.

U jednom od komentara Zakona daje se objašnjenje opasnosti od štampe: Djeluje ne samo na savremenike, u kojih uzbuđuje strasti i potiče ih na borbu protiv društvenih i državnih uredaba, nego takođe na buduća pokoljenja.

Zakon o štampi iz 1907. pod obavezno zahtijeva navođenje firme i mjesta štampanja te ime odgovornog urednika. Svaki list koji se makar samo mimogred bavi političkom dnevnom povijesti dužan je položiti jamčevinu (kauciju). Suma je zavisila od učestalosti izlaženja i kretala se u rasponu od 3.000 do 10.000 Kruna. Odredba nije važila za vladine listove.

Postojala je obaveza objavljivanja ispravaka kao i precizna lista razloga za neobjavljivanje demantija. Štampar je bio dužan poslati dva primjerka lista – zemaljskoj Vladi. Interesantno je da je, u slučaju da Vlada ne vrati jedan od tih primjeraka u roku od mjesec dana, bila dužna nadoknaditi polovinu prodajne cijene.

Vrlo je širok krug odgovornih lica po ovom zakonu. To su Pisac teksta (spisatelj), Prevoditelj, Odgovorni urednik, Štampar (vlasnik štamparije), Nakladnik, Izdavatelj (ko izdaje list), Rasturač.

Član 28. govori o objavljivanju izmišljenih i posve neistinitih vijesti (očito u zloj namjeri) koji će se kazniti novčano od 100 do 1.000 Kruna.

Rokovi zastare po ovom zakonu su izuzetno kratki. Šest mjeseci. Razlog je zbog prolazne vrijednosti članaka periodične štampe.

Zakon o štampi nije vrijedio za Glavu države, Strane suverene, inozemne poslanike i njihove obitelji te lica koja u kaznenim stvarima potpadaju pod vojni sud.

Prvi zakon o štampi u Bosni i Hercegovini iz 1907. godine bio je bez sumnje izraz pravnog duha jedne stare carevine. Strogo i nemilosrdno.

Stotinu deset godina kasnije, vidljiv je drugačiji pristup. Odgovornost novinara iz kaznene (krivične) prebačena je u sferu građanske odgovornosti. Ovdašnja pravna legislativa o medijima fokusirana je na odbranu slobode izražavanja i ne postoje zaštićene osobe. Teoretski učinjen je veliki korak ka liberalizaciji sistema.

U praksi današnji strah novinara od objavljivanja priča o vlasti vjerovatno je veći nego u vrijeme našeg prvog zakona.

Ovaj tekst je objavljen u partnerstvu sa Osservatorio Balcani e Caucaso za projekat European Centre for Press and Media Freedom (ECPMF) i sufinansiran sredstvima Evropske komisije. Autori publikacije su odgovorni za njen sadržaj i stavovi koji su u njemu izneseni ni na koji način ne odražavaju stavove Evropske komisije.