Autocenzuru novinari često pravdaju egzistencijom, i dok to u teoriji ne bi smjelo da se dešava, neki kažu da je to ipak stvar izbora. Može se desiti da se nekom oglašivaču ne svidi kako se piše o njemu, pa u sred godine promijeni ugovor o reklami – tada se novinari mogu zamisliti kako će pisati o svom sponzoru. No, sudeći prema onome što su naši sagovornici rekli, autor uvijek ima izbor.

foto:

U međusobnim razgovorima, novinari i novinarke ne kriju da su često u situaciji da pišu “naručene tekstove”, izbjegavaju pojedine sagovornike, ili čitave teme, iz razloga što se to neće svidjeti uredniku, ili vlasniku medija u kojem rade.

Upravo u jednom takvom razgovoru, novinarka jednog bh. dnevnika koja je zahtijevala strogu anonimnost, ispričala nam je kako je jednom prilikom dobila “zadatak” od jedne institucije da napiše tekst koji je praktično bio već napisan. Taj zadatak je odobrio glavni urednik, a njena jedina odbrana od toga je bila da se ispod teksta potpiše samo inicijalima. 

U regionalnoj anketi koju smo ove godine objavili u povodu Svjetskog dana slobode medija, veliki  broj istaknutih novinara iz regiona izjavili su da politički diktat moćnika, ugrožena sigurnost, prijetnje, ograničeno i slabo tržište, predstavljaju realnost novinarske profesije, a da je sve to dovelo da je autocenzura stvar koja se često podrazumijeva.

Za razliku od cenzure gdje su se novinari usudili da ponešto govore o sopstvenim iskustvima, autocenzura je javna tajna. Novinari tek u nekim neformalnim razgovorima govore o autocenzuri razmjenjujući lična iskustva, ili iskustva nekog kolege, ali javno, novinari malo govore o autocenzuri.

Malo je i onih koji će reći da svjesno izbjegavaju temu, ili teškog sagovornika. Jedno je sigurno – autocenzura kod autora postoji, a prema izvještaju Indeksa medijske održivosti u BiH, autocenzuira je u porastu.

O kome ovisi rad novinara

Predrag Zvijerac, novinar dnevnog lista Faktor, kaže da su štampani i elektronski mediji u istom položaju i da žive od reklama, a profit često “ispod stola” dijele sa marketinškim agencijama koje diktiraju kome će privatna pa i javna kompanija ili institucija “dati” reklamu.

“Javne kompanije su pod izravnom političkom kontrolom, dok su privatne kompanije u privatno-javno-političkom partnerstvu i njihovo poslovanje ovisi o politici. Kad sve to znamo, jasno je kako su mediji ili pod izravnom kontrolom političkih stranaka ili pod (ne)izravnom kontrolom kapitala, a i jedni i drugi diktiraju uređivačku politiku jednog medija”, kaže Zvijerac.

On dodaje da je ovdje situacija jasna: Oni koji nastoje da sačuvaju svoje radno mjesto i imaju kakvu-takvu egzistenciju, po pravilu idu linijom manjeg otpora, vodeći se motom “za ideale ginu budale” i tu instinktivno dolazi do (samo)cenzure.   

“Što se tiče BiH, bilo je pokušaja ‘stranih upravitelja’, prije svih (Delegacije) EU-a, da se zakonski uredi djelovanje medija i prava novinara, no usprkos uloženim naporima i novcima, tranzicija medija od ‘onog’ prijeratnog sistema prema demokratskom, nije odmakla dalje od nomenklature u kojoj, primjerice, urednike (i uređivačku politiku) i dalje izravno određuje dogovor političkih stranaka”, kaže Zvijerac.

Stvar izbora, ili nešto drugo

Dugogodišnja novinarka magazina Start BiH, Rubina Čengić, govoreći o temi autocenzure, rekla je da ne smije da tvrdi da ona postoji, jer nema dokaza. Međutim, kroz neke nezvanične razgovore može se čuti dosta toga.

“Nikada niko nije naglas izgovorio da ne piše o nekoj temi zbog ovih, ili onih stvari. Mi iz medijskih sadržaja možemo da slutimo zašto je odabrana baš ta tema, ili zašto su u toj temi baš ti ljudi bili sagovornici, ali to nama ne ostavlja pravo da mi tvrdimo da je to autocenzura”, kaže Čengić.

Prema njenim riječima, u BiH postoji tek nekolicina ozbiljnih medija čiji vlasnici pored toga, nemaju i neki drugi ozbiljan biznis. U situaciji kada vlasnik medija, u svom vlasništvu ima i neki drugi ozbiljan biznis, onda može doći do autocenzure. Bez obzira na politički, ili bilo koji drugi uticaj, novinarka Starta BiH smatra da novinarski sadržaj u kojem postoje elementi autocenzure, više ne predstavlja nešto što se zove profesionalno i odgovorno novinarstvo.

“Oni koji pišu pod autocenzurom, ne mogu sebe nazivati novinarima. Meni se tu svaka priča završava. Onog momenta kada odlučite da budete novinar, vi ste novinar. Tu ne smije biti dileme. U idealnom smislu, kada govorimo o novinarstvu, ne smije postojati niti cenzura, niti autocenzura”, kaže Čengić. 

Za ovu novinarku, autocenzura je početak kraja novinarstva, ali i stvar izbora. Izbor u kojem su novinari profesionalci, rade časno i odgovorno svoj posao, a sve to sa poznavanjem medijskog tržišta, uticajima, pritiscima i svemu što je prisutno u bh. medijima, ili se jednostavno bave nekim drugim poslom.

Odgovornost svih nas

Da bismo počeli govoriti o potpunom odsustvu cenzure i autocenzure u bh. medijima, mora se promijeniti čitav spektar stvari koji će na kraju kao rezultat imati medij sa profesionalcima, koji stvaraju sadržaje za čitaoce koji ih rado kupuju i čitaju. Građani treba da razumiju značaj medija, tako što će kupovati printane medije, plaćati pretplatu i slično. BiH nema društveno-odgovorne, bogate privrednike koji bi na ovaj ili onaj način pomogli medije kroz razne projekte, a da to ne uslovljavaju time što će zahtijevati da ih novinari tog medija zaobilaze u kritikama. Sve to mora da postoji da bismo imali zdravo tržište. Za sada to nije tako i novinari su često na nekom testu - biti novinar zbog egzistencije ili biti profesionalni novinar - a to nije isto.

Vanja Furtula, urednica u informativnom programu RTRS-a, kaže da nije tačno, kako se inače smatra, da je autocenzura prisutna kod svih novinara. I ona smatra da je sve stvar nečijeg izbora da kaže, ili ne kaže, sve ono što misli.

“Nisam pristalica one floskule i teze da je autocenzura nametnuta. Ne, to nije tačno i baš kao u svakom poslu, svako ima izbor. Moj zadatak je da pitam sagovornika, ili više njih i ponudim sve moguće vrste odgovora”, kaže Furtula.

Ona kaže da niko ne mora da radi tamo gdje se malo plaća, da je stvar izbora hoće li neko novinarski posao raditi zbog para, ili zbog ljubavi prema profesiji. U zavisnosti kakav stav ima prema poslu, biće, ili ne, autocenzure u njegovom radu.

“Danas, u 21. vijeku, niko nikoga ne može da natjera da radi ono što ne želi. I opet ponavljam, izbor uvijek postoji”, rekla je Furtula.

Nema sumnje da novac ovdje igra najveću ulogu, pa se autocenzura često pravda egzistencijom. To u nekoj idealnoj teoriji ne bi smjelo da se dešava. Ali, u situaciji gdje se može desiti da se nekom oglašivaču ne svidi kako se piše o njemu, pa u sred godine promijeni ugovor o reklami, svako će se  zamisliti kako će pisati o svom sponzoru. Sudeći prema onome što su naši sagovornici rekli, autor uvijek ima izbor.