Boravio sam u Sarajevu više puta između 1993. godine i odlaska u septembru 1998. godine, a krajem 1995. godine sam se tamo stalno naselio.

 

 

Živio sam u više stanova, na Ciglanama do 1996. godine, na drugoj strani rijeke na Skenderiji, a na kraju sam preselio na Baščaršiju do odlaska 1998. godine.

 

Za vrijeme opsade smo jeli gdje smo mogli i pili smo bilo šta. Na Ciglanama je bila odlična picerija – dobro je se sjećam… a bilo je i jedno odlično mjesto uzbrdo na Baščaršiji odakle su dostavljali picu…’sa mesom ili bez’? Tako je bila fina, a ako ste imali sreće, dobili ste i kajmak. Čak su vršili dostavu za vrijeme borbenih dejstava.

 

Jednom sam 1995. godine odsjeo u pansionu Hondo (fotografija napravljena sa njihovog balkona na posljednjem spratu – prvi dan vazdušnih udara u maju 1995. godine – ja sam na desnoj strani).

 

 

Sjećam se da su posluživali fantastičan doručak, jaja i sve ostalo, što je u to vrijeme bilo nevjerovatno.

 

 

Kad su me gađali granatama, pucali na mene iz snajpera, uhapsili me kao špijuna, držali u autu i nisu mi dozvolili da odem dok su oko nas padale granate… veliko hvala na tome.

 

Sve je bilo strašno.

 

Ali, imao sam sreću, uvijek sam mogao kupiti nešto za jelo i znao sam da mogu otići, istuširati se, oprati pantalone u veš mašini i slušati muziku, istovremeno usisavajući, što većina ljudi nije mogla uraditi, tako da sam kao novinar imao veliku sreću.

 

 

Viceva i humora, Muje i Hase…

 

Stare javne kuće gdje je bilo sjedište AP-a… bez ijednog ormara u prostorijama, samo ogledala…

 

I stalnog opijanja… ne zato što je to bilo dobro, već što je nakratko pomagalo.

 

Ponekad buđenja usred noći na zvuk veš mašina, usisivača itd. – kad bi na tren došla struja.

 

 

Moj posao je uglavnom bio vođen dnevnim događajima, dnevnim brifingom za novinare UN-a, te eventualnim izjavama i akcijama međunarodne zajednice.

 

Pokušavao sam da što više razgovaram sa domaćim ljudima i da dočaram život u gradu. Napravio sam intervju sa kćerkom doktora koji je bio sa nadvojvodom Ferdinandom nakon što je ovaj bio pogođen. To je jedna starija gospođa koja je u životu svašta proživjela. Dala mi je nevjerovatan uvid u način života u gradu pod opsadom – kako se kuhalo i kako su se ljudi hranili, održavali higijenu, prali veš, sve. Pričala je o tome tako suho, bezizražajno, a najviše je bila zabrinuta koliko se grad promijenio… mimo razaranja koje su uzrokovale bombe.

 

 

Da, i mada se nisam vraćao nakon 1998. godine, još uvijek sam u kontaktu sa mnogim prijateljima Sarajlijama. Nadam se da ću uskoro opet otići tamo.

 

Što se tiče domaćih novinara, da, takođe sam u kontaktu sa mnogima, koji su mi veoma bliski prijatelji. Zapravo, samo sa njima mogu pričati o nekim od tih mračnih dana.

 

 

Ne – koliko se sjećam, osim kada bih zvao svoju majku…

 

 

Da, bilo je veoma objektivno, informisanje o životu u gradu, svakodnevno granatiranje i pucanje … sve se tako blizu dešavalo, a i UN je imao konferencije za novinare koje su nekad bile veoma detaljne… Bilo bi lako reći da su pojedini izvještači bili ‘probosanski’ nastrojeni, ali stvarnost je veoma drugačija, jer su oni izvještavali o onome što se događa. I njih su granatirali, kao i svakog stanovnika grada.

 

 

Mislim da je želja za okončanjem sukoba i zaustavljanjem borbi koju su pokazivali mnogi izvještači koji su duže boravili u Sarajevu bila odlučujuća u upoznavanju sa užasima rata i onih ljudi koji su imali moć da nešto urade u međunarodnoj zajednici.

 

Jedna veoma poznata novinarka je sebi stavila u zadatak da svaki dan objavi tekst o sarajevskom užasu na naslovnici The Washington Posta sve dok ‘Clinton nešto ne uradi po tom pitanju’. Sjećam se da mi je to pričala početkom 1995. godine… na kraju se to i dogodilo.

 

 

Za mene je jednom bilo dosta – vratio sam se u London i započeo vlastiti posao, takođe u medijima, ali zbog kog nisam morao putovati.

 

Mislim da je izuzetno važno da se o ovim događajima izvještava i da svijet zna kada se dešava nešto istinski užasno, bilo gdje.

 

Ali zbog naklonosti koju sam osjećao prema stanovnicima Sarajeva sam shvatio da moram osnovati porodicu, što nisam mogao učiniti radeći u ratnim područjima. Neki ljudi to mogu, ali ja ne.

 

Mada sam mogao otići u svakom času, preko Igmana ili preko 'Maybe Airlinesa', nikada neću zaboraviti pojedine scene. Puno sam naučio za vrijeme svog boravka u Sarajevu. Nekada sam govorio, da sam znao šta ću raditi i vidjeti prije nego što sam otišao, nikada ne bih krenuo, ali sada, nakon svega, ne bih se odrekao nijednog dana… Moje misli i moje srce su sa građanima Sarajeva.