Mediji i novinari su “dežurni krivac” uvijek kad politika i političari nemaju drugo rješenje i bolji izgovor. Mediji su posljednja “odbrana” i žrtva promašenih politika. Normalno je da političari imaju vlast, ali nije normalno i u demokratskom društvu nije prihvatljivo da je zloupotrebljavaju, pogotovo kad to čine kako bi se u javnosti predstavili u boljem svjetlu nego što zaslužuju.

Januar 2007.

«Da sam znao da ćete me to pitati, ne bih došao u emisiju», priprijetio je ovih dana, vidno uznemiren, mandatar za sastav nove vlade Bosne i Hercegovine Nikola Špirić. Ruke su odavale nervozu, glas mu je podrhtavao...

Pitanja koja su ga «izbacila iz cipela» - o njegovom nepotpunom imovinskom kartonu, o znanju stranih jezika i o maniru oslovljavanja među političarima po kojem je poznat šef njegove političke partije koji političke rivale naziva «idiotima» i «običnim budalama» - postavljao je domaćin i voditelj i uz to glavni urednik informativnog programa bosanskohercegovačke televizije (BHT1).

Špirić je, uz mnogo vrdanja i sa neskrivenom ljutnjom, izbjegavao jasne odgovore, ali je ipak ostao do kraja emisije da bi već naredno jutro obznanio, preko vlade svog entiteta, da «do daljnjeg neće davati izjave toj televiziji».

Baš tako, državni premijer bojkotuje državnu Televiziju!

Vlada gleda i mjeri TV dnevnik

Zapravo, ovo nije bila samo lična odluka budućeg prvog ministra, već «kolektivni stav» iza kojeg je stala cijela vlada. Vlada Republike Srpske (RS), jednog od dva entiteta u Bosni i Hercegovini, ujedno i vlada pod kontrolom njegovih političkih mentora i partijskih drugova.

Istog dana tom se bojkotu pridružio i predsjednik RS, narednog dana predsjednik parlamenta, a tri dana kasnije to je učinila i - Stanica hitne pomoći! Hitna. Valjda da opravda svoje ime...

»Iz koje ste vi Televizije», pitali su TV novinara u Hitnoj koji je tek pristigao da potraži informacije o tome da li su tih dana imali ljekarskih intervencija zbog vremenskih (ne)prilika.

«Iz BHT1», odgovorio je reporter.

«E, onda za vas nema nikakvih izjava i informacija!»

Dan kasnije je predsjednik RS imao press konferenciju. Za sve, osim za BHT1. «Vama nije dozvoljen pristup!», saopštio je ekipi BHT1 niko drugi već – portir na ulazu u zgradu.

Možda su se u međuvremenu tom bojkotu pridružili još neki, ali to nisu objavili. Ili nisu bili tako hit(n)ri.

Prije objašnjenja o motivima bojkota, samo nekoliko riječi o javnim servisima u Bosni i Hercegovini danas. BHT1 ima status javnog servisa svih građana BiH, dok na nivou svakog entiteta postoje i entitetski javni servisi (FTV i TVRS). Ali, kao što entitetske vlasti imaju maćehinski odnos prema državnim institucijama, tako imaju i prema državnoj BHT1. Ne vole je, najblaže rečeno, a da ih se pita – ukinuli bi je. Možda to i jeste pravi motiv, ali nije spominjan.

Šta je to natjeralo Vladu RS, koju predvodi Milorad Dodik, a onda i druge dužnosnike i organizacije, da brzo reaguju i da bojkotiraju državnu televiziju? Lista zamjerki, javno objavljena na dan uvođenja bojkota, ima samo tri tačke. Prva glasi: zašto je informacija o obilježavanju Dana RS i o krsnoj slavi Republike Srpske objavljena tek u dvadesetoj minuti centralne informativne emisije BHT-a? Druga se odnosila na «nekorektan način postupanja prema učesnicima u talk-show Pošteno govoreći. I, konačno, treća – na «tv tretman» novog mandatara Špirića. Ova treća je bila posljednja u nizu i ona je očito prelila čašu...

Evo kako je to kratko objasnio Anton Kasipović, jedan od potpredsjednika te vlade, koji je i objelodanio taj stav:

«Vlada smatra da se smještanjem informacije o tome (o Danu Republike Srpske i krsne slave, prim. aut.) u dvadesetu minutu Dnevnika u uređivačkom konceptu (BHT1, prim. aut.) uspostavlja politički, a ne informativni i profesionalni stav prema takvom događaju. Vlada ima zamjerku i na emisiju „Pošteno govoreći, koja je emitovana prošle sedmice, u kojoj se na nekorektan način pristupilo gostima.» (http://www.nezavisne.com/, objavljeno 13.1.2007.)

U toj emisiji, emitiranoj uzgred budi rečeno dva dana prije «spornog» Špirićevog nastupa (a ne prethodne sedmice!) – upravo na Dan RS - glavni gost je bio niko drugi do premijer Vlade Republike Srpske Milorad Dodik koji je, kako je na kraju sam izjavio, «ostao razočaran» zbog pitanja koja su mu postavljana, pa i zato što mu voditeljka programa nije čestitala Dan RS i krsnu slavu i što je njena ekipa napravila anketu s građanima RS koji imaju negativan stav o tom entitetu.

«Vi ste bezobrazni», rekao je Dodik voditeljki bez imalo oklijevanja.

Anton Kasipović je na dan uvođenja embarga dao objašnjenje i za treću zamjerku:

“Ja, nažalost, nisam vidio, čini mi se sinoćnju, emisiju u kojoj se, prema ocjeni Vlade i prema stavu Vlade, u vrlo nelagodnoj poziciji nalazio gospodin Nikola Špirić.” (http://www.nezavisne.com/, objavljeno 13.1.2007.)

Kratka i jasna poruka: nemate pravo «dovoditi u nelagodnu poziciju» tog i tog gospodina. A pošto svi stojimo iza ovog bojkota – to važi i za sve nas. Nemate pravo dovoditi nas u «nelagodnu poziciju».

Kome je potreban prevod, evo ga: hoćemo i moramo biti zaštićeni. Da, da, zaštićeni..!

A dan Republike Srpske, krsna slava, dvadeseta minuta centralnog informativnog programa? Ništa od rečenog nije tačno, niti se više pominje. Ali, ipak neka se zna: nije bila dvadeseta već deseta minuta (šta znaju ministri koliko traju tv minute!) i pri tome nije primijenjen politički već profesionalni i informativni kriterij. Upravo kako je i Vlada RS «poželjela» da BHT1 radi.

Ali, nismo se razumjeli... Neka bude «profesionalno», samo da ne bude «u dvadesetom minutu».

Sanader i fotoreporteri

Priča o odluci Vlade RS koja je 12. januara/siječnja 2007. godine uvela bojkot vodeće televizijske kuće nije usamljena. Ni u zemljama tzv. razvijenih demokratija, pogotovo ne u zemljama u razvoju, premda jeste drastičnija, pa i brutalnija od sličnih, taman u mjeri koliko i političke i društvene prilike u Bosni i Hercegovini i u zemljama nastalim na razvalinama bivše Jugoslavije u odnosu na ostali svijet.

Ipak, u posljednje dvije-tri godine u Bosni i Hercegovini ovakvih otvorenih primjera nametanja političke volje medijima nije bilo, ne bar na višem nivou vlasti, zbog čega je ova zemlja u nekim međunarodnim istraživanjima vrlo visoko plasirana (Reporteri bez granica su BiH svrstali na 33. mjesto u svijetu po slobodi medija za 2004. godinu i čak na 19. za 2005. godinu!).

Ali, što su političke i javne ličnosti «propustile» ranije, obilato su nadoknađivale 2006. i na samom početku 2007. godine. Ilustracija mogu biti i samo dva primjera iz Banjaluke i Sarajeva. U ljeto prošle godine, neposredno pred izbore, Srpska je demokratska stranka vodila pravi mali rat protiv Radio i televizije RS optužujući je za navodnu političku pristrasnost u korist Milorada Dodika i njegove partije. S druge strane, vrhovni islamski poglavar reis ul ulema Mustafa Cerić ustvrdio je da Federalna televizija (FTV) «širi strah među muslimanima», tvrdeći da njen najgledaniji politički program 60 minuta, baš tako, «sotonizira bh. muslimane» i da ih «dovodi u vezu s međunarodnim terorizmom». Ni SDS, kao ni reis a ni druge javne ličnosti ili političari nisu iskoristili zakonske mogućnosti i svoje primjedbe i kritike uputili zato nadležnim tijelima – samim televizijama ili Regulatornoj agenciji za komunikacije.

Vrijedni su, međutim, pomena i najsvježiji regionalni primjeri sukoba vlasti i novinara. Najnoviji je zabilježen krajem prošle godine u Hrvatskoj kad je lično osiguranje Ive Sanadera pokušalo da fotoreporterima nametne striktna pravila kad i kako - ne smiju slikati premijera.

Zaštitari su im, prema tvrdnjama fotoreportera, zabranili da snimaju premijera kad jede, dok drži čašu u ruci, kad se penje stepenicama, dok korača, kad izlazi iz zgrade, ili izlazi iz automobila... Zabranili su im snimanje i kad premijer razgleda izložbu, čak i da snimaju druge uzvanike ako je među njima premijer. Uz zabranu su, da bi bila uvjerljiva, dobili i prijetnju da će im razbiti objektiv (http://www.hnd.hr/novine/vijest.php?id=5340, objavljeno 29.12.2006.)!

Kako je iscrpna ova lista zabrana, nije isključeno da je i duža od liste dozvoljenih situacija za snimanje premijera. Zapravo, ova druga, ako je i postojala, mogla je imati samo jedan stav: dopušteno vam je onda kad vam mi dopustimo.

Fotoreporteri su se bunili, pisali pisma premijeru i njegovim službama, ali bez uspjeha sve dok nisu javno obznanili svoje muke i nagovijestili da će bojkotirati premijera. «Okupićemo se svi ispred Vlade i kad se premijer pojavi, okrenućemo mu leđa i spustiti kamere!»

Kad su fotoreporteri jasno zaprijetili bojkotom, a cijela novinarska zajednica stala iza njih, stvari su se brzo popravile. Sam premijer se ispričao, rekao da je u pitanju «nesporazum» i ubrzo su zabrane bile uklonjene.

Ali, ako je premijer i sklon povremeno priznati «nesporazume» i dati javnu ispriku zbog ponašanja njemu podređenih službi, to nije i manir nekih njegovih ministara. Naročito ne ministra policije Ivice Kirina koji je najavio da «odsad neće šutjeti već će tužiti novinare» (http://www.hnd.hr/novine/index.php?first_item=20, tekst preuzet iz «Večernjeg lista», 9.1.2007.).

Ministra je ražestilo što povremeno neki novinari pišu da policija nije odradila svoj posao u nekim aferama. «Da netko padne s bicikla, kriv je ministar Kirin?! To govore oni koji su politički opterećeni. Mogu im samo poručiti: politička je borba počela. Gospodo, dosad nismo odgovarali. Šutjeli smo, a odsad ne da ćemo vratiti istom mjerom, nego dvostruko”, poručio je ministar. (http://www.vecernji-list.hr/newsroom/news/index.do, objavljeno 9.1.2007.).

Nije mala stvar kad ministar policije poručuje «nekim novinarima», za koje još kaže da «ne vole Hrvatsku», da će im uzvratiti «dvostrukom mjerom». Te ih proglasi izdajicama (ne vole državu) i još im onda zaprijeti «dvostrukom mjerom»... Ako je od policije – i jednostruka mjera bila bi previše!

Ovo su samo dva najnovija hrvatska primjera, premda je Hrvatska još i uljuđena i uređena prema ostatku južnih i istočnih susjeda. Istina je, ipak, da bi se i u njoj mogao pronaći poveliki broj ovakvih i sličnih «bisera» od Tuđmanovog vremena do danas.

Ako bi se i u Srbiji napravila slična analiza, malo bi bilo posvetiti i cijeli izvještaj da bi se pobrojali samo primjeri Miloševićevih «intervencija» na televizijama i u vodećim novinama. A nije manjkalo ni onih poslije... Današnji političari u Srbiji ipak su manje brutalni i više «sofisticirani» na javnoj sceni, iako ni sada ne ostavljaju nikakvu sumnju o tome šta žele i šta ne vole.

Posljednja odbrana promašenih politika

Novinarstvo i politika su profesije koje su danas najprisutnije u javnom životu svake zemlje i, uz to, profesije koje ne mogu jedna bez druge. Političari bi bez novinara bili niko i ništa, kao što bi i novinari bez političara bili beznačajni.

Političari trebaju novinare i zavise od novinara. Dok se penju na vlast, novinare paze i maze. A kad se uspnu i pošto steknu moć (vlast!), misle da mogu da imaju sve, a sve nije ništa - ako nemaju i kontrolu nad medijima. Ne toliko zbog medija koliko da bi imali kontrolu nad javnošću.

To misle i žele svi političari, gotovo bez razlike, i ovdje i bilo gdje drugo. Ali, to ne rade svi na isti način, pogotovo ne tako drastičnim i brutalnim metodama uvodeći bojkote i služeći se prijetnjama, zabranama, finansijskim ucjenama... Osim kad shvate da odjednom gube sve, kao što se danas događa izraelskom predsjedniku Moshe Katzevu (optuženom za primoravanje saradnica na seks), koji tvrdi da su “svi mediji imali samo jedan cilj – uništiti predsjednika”.

Mediji i novinari su “dežurni krivac” uvijek kad politika i političari nemaju drugo rješenje i bolji izgovor. Mediji su posljednja “odbrana” i žrtva promašenih politika.

Normalno je da političari imaju vlast, ali nije normalno i u demokratskom društvu nije prihvatljivo da je zloupotrebljavaju. Pogotovo nije prihvatljivo kad to čine zarad vlastitih interesa kako bi se u javnosti predstavili u boljem svjetlu nego što zaslužuju.

I novinari imaju moć – moć uticaja na publiku. Nije, naravno, dobro ni kad je i oni zloupotrebljavaju zbog vlastitih interesa. Zbog tiraža, gledanosti, materijalnih probitaka... Nije lako posjedovati moć i oduprijeti se njenim izazovima. Pogotovo izazovu njene zloupotrebe. Ali, treba joj se suprotstaviti i kad dolazi iznutra i kad dolazi izvana.

Nije dovoljno suprotstaviti se samo kad dolazi izvana, iako je to suprotstavljanje u primjerima navedenim ovdje bilo presudno da se sačuva profesionalni dignitet. Otpor zloupotrebi ima pravu vrijednost tek kad ima obje dimenzije.

Po mnogo čemu su, dakle, političari i novinari vezani jedni uz druge kao pupčanom vrpcom. U odnosu koji nije ponekad i nije lako dešifrovati. Često se ne zna da li su u ljubavi, ili su na mukama jedni s drugima.

Nije dobro kad se mrze, još manje – kad se vole. U oba slučaja trpi treći. Javnost.