U današnjem dobu druženja na internetu, nijedan novinar ne može zanemariti virtualne zajednice kao izvor informacija.

Zamisli sljedeći scenario.

Osam je navečer. Radiš kao jedan od noćnih urednika vijesti u jednoj od najuglednijih dnevnih novina u Australiji. Pripremaš naslovnicu za prvo izdanje, koja će biti ista kao hiljade drugih širom svijeta toga dana – izvještaj o masakru na Virginia Tech koledžu u Blacksburgu u američkoj državi Virginiji.

Reporter na noćnoj smijeni dolazi sa informacijom da se nepotpuna lista žrtava nalazi na internet stranici školskih novina Virginia Tech. Kao kroz maglu sjećaš se da ti je kolegina kćer, koja je skoro diplomirala u Americi, pričala o internet fenomenu zvanom “Facebook” – virtualnom dnevniku hiljada američkih studenata.

Okružena si kolegama od kojih si naučila i nastavljaš učiti svoj zanat – ali koji su isti  pekli na pisaćim mašinama, te i danas glasno kucaju sa dva prsta. Opasku novinara da preminuli studenti sigurno imaju svoje stranice na Facebook-u dočekuju uzbuđeno, ali skoro sa strahom u očima. Kako doći do tih informacija? Sve oči uperene su u tebe, 27-godišnjeg “spasioca” internet-polupismenih kolega.

Internetom do fotografija žrtava - i ubice

Sada je 8:20. Priznaješ im da ni ti nikad nisi bila na Facebook-u, ali da se dobro snalaziš na internetu. Ukucavaš facebook.com i u “search” polje riječi “Virginia Tech”. Facebook nudi više od 100 stranica.

Na jednoj od njih, pod naslovom “naši prijatelji” pojavljuju se imena i fotografije oko 24 žrtve (od 33) popisanih na internet stranici školskih novina.

Tu su i informacije o njima – koje ce pomoći da se napiše članak o tim ljudima, da bi isti bili zapamćeni kao Ryan koji je volio igrati nogomet ili Profesor Librescu, koji je preživio holokaust a poginuo štiteći svoje studente; a ne žrtve broj 15 i 16 na listi preminulih.

Fotografije dvaju profesora i triju studenata već su bile emitovane na CNN-u i drugim američkim TV mrežama. Iste fotografije našle su se pored fotografija preostalih žrtava i na nekoliko stranica Facebook-a, a njihova imena odgovarala su oficijelnom popisu žrtava sa internet stranice školskih novina Virginia Tech.

Nekih petnaestak minuta kasnije, dok prebacuješ fotografije preminulih sa Facebook-a na buduću naslovnu stranicu drugog izdanja, šef policije Blacksburga, na press konferenciji koja se uživo emituje na CNN-u, objavljuje ime ubice, Cho Seung-hui, ali ne i njegovu fotografiju.

U Facebook ukucavaš ime ubice. Pojavljuje se barem pet stranica, osnovanih u minutama nakon što je objavljeno njegovo ime. Na internetu se uživo vodi rasprava među studentima Virginia Tech, i drugima, i mnogi pitaju “poznaje li neko Cho Seung-hui?” Zatim, “ima li neko njegovu fotografiju?” Jedan student se javlja, i kaže da je ima, ali je ne želi postaviti na internet, jer policija, koja nadgleda Facebook, već je odstranila Cho-ovu internet stranicu. Student nudi da fotografiju pošalje drugima na njihove email adrese. Javljaš mu se i ti. 

Petnaest minuta kasnije – kratko prije emitovanja iste na CNN-u i ABC-u – dobivaš fotografiju. Drugo izdanje spremno je u zadnji čas ali izlazi po planu – sa velikom fotografijom ubice i galerijom fotografija njegovih žrtava. Druge australijske novine izdaju sličnu naslovnu stranicu – ali tek slijedećeg dana.

Društvene internet mreže kao izvor informacija

Već duže vrijeme se novinari oslanjaju na internet za bržu provjeru mnogih informacija – ali vrlo rijetko zalaze u labirint virtualnih dnevnika običnih ljudi širom svijeta, poznatih kao Facebook, i još popularniji, MySpace.

Facebook je počeo kao društvena web stranica za američke koledž studente, ali je sada dostupan bilo kome sa email adresom. Ima više od 18 miliona korisnika, dok MySpace ima više od 100 miliona.

Po riječima tinejdžerke Lise, člana “online generacije”, “MySpace je mjesto za druženje. Mnogi korisnici postaju ovisni.”

Korisnici Facebook-a i MySpace-a na svojim internet stranicama pišu lične informacije i zapise iz svog svakodnevnog života. Mnogi dodaju lične fotografije, kao i muziku i kratke video spotove. Korisnici mogu pristupiti stranicama ostalih i “uživo” nešto napisati na njima.

“MySpace je čudna mješavina nečijeg ličnog svijeta i javnosti,” kaže Lisa, 19. “To je kao dnevnik – ali dnevnik koji potencijalno moze pročitati pola svijeta.

Na ovim stranicama, obični ljudi postaju virtualni izdavači – njihove lične informacije dostupne su stotinama miliona ljudi od Pazarića do Perua – mnogo više nego broju vaših ili mojih čitalaca/gledalaca – prije nego što se neke od tih informacija možda ponovo objave u medijima.

Masakr u Blacksburgu bio je prvo masovno ubistvo u doba “online generacije”. Samo nekoliko sati nakon ove tragedije, internet verzija školskih novina Virginia Tech bila je puna fotografija i tekstova o nesreći.

U ovom slučaju, činjenica da su oko 39,000 sadašnjih i bivših studenata Virginia Tech članovi Facebook-a znatno je pomogla. Ali lekcija za medije koji su izvještavali o ovom nemilom događaju bila je slijedeća – “društvene” internet stranice kao što su MySpace, Facebook i vjerovatno stotine drugih nepoznate ovoj urednici - su vrlo korisne pri sakupljanju informacija o bilo kojem događaju koji utječe na bilo koju grupu mladih ljudi.

Metode "virtualnog istraživanja" za sve generacije novinara

Naravno, internetu se ne može uvijek vjerovati, kao ni “tradicionalnijim” izvorima informacija, ali zdrava doza novinarske skepse trebala bi pomoći u razdvajanju žita od kukolja.

Nekoliko sati nakon nesreće u Blacksburgu, mladi Amerikanac azijskog porijekla, Wayne Chiang, vlasnik arsenala oružja i ovisnik o internetu, na Facebook-u je, pogrešno, imenovan kao ubica sa Virginia Tech. Više od 180,000 ljudi zatim je posjetilo njegove internet stranice, a na njegovoj telefonskoj sekretarici ostavljeno je bezbroj prijetećih poruka. Chiang je “ispravio krivu Drinu” na internetu, a zatim pozvao policiju. 

U međuvremenu, mnogi mediji širom svijeta špekulirali su da je Chiang ubica iz Blacksburga. Uskoro nakon njegove izjave, objavili su ispravke, a pogrešna identifikacija i sama je postala vijest u preostalim medijima.

Google i drugi pretraživači često nam pomažu. Ali kada se radi o teško dostupnim detaljima iz privatnih života običnih ljudi, “društvene” internet mreže se ne mogu zapostaviti u današnjem dobu “virtualnog druženja”.

Fenomen masovnog druženja na internetu relativno je nova pojava, ali kako se naše društvo mijenja, i mi, koji izvještavamo o njegovim promjenama, moramo se naučiti korištenju društvenih internet mreža kao izvoru informacija.

Temelji novinarstva – etika i provjera informacija iz nekoliko izvora – ostaće zauvijek, ali svi novinari, ma kojoj generaciji pripadali, trebaju učiti o novim metodama istraživanja da bi opstali u kompetitivnom svijetu medija.