Da li je moguća krivična odgovornost za ratne huškače i mogu li novinari biti osuđeni za ratne zločine? Praksa to negira, osim u dva slučaja iz Ruande, a javnost u bivšoj Jugoslaviji se lomi između osude novinara ratnih huškača i tihe podrške njihovom patriotizmu.

Jesu li novinari za vrijeme rata u bivšoj Jugoslaviji doprinijeli zločinima svojim huškačkim tekstovima i zaslužuju li sudske kazne? Dvojba se povlači već dugo, počela je još za vrijeme rata, kada se javnost zgražavala nad novinarima koji su s TV ekrana, na radio valovima i na novinskim stupcima poticali na ratne zločine demonizirajući protivnika i opravdavajući sve, pa i ono najgore što im se treba napraviti.

Novinska riječ bila je ubojitija od metka, a žrtve su nebrojene. Ali, nijedan novinar nije optužen za ratni zločin, nijedan nije kažnjen, pa je čak i javna i društvena osuda dvojbena, jer je uvijek bilo onih koji su umanjivali krivnju novinara pravdajući njihovo djelovanje ratnim uvjetima i patriotizmom.

Ni danas, kada se ratne rane vidaju, a ratnim zločincima se sudi što u Haagu, što na domaćim sudovima, odgovornost novinara nije sudski sankcionirana.

Manji broj aktivista nevladinih udruga i članova novinarskih udruga pokušava ukazati na odgovornost novinara za ratne zločine, ali to nije bilo dovoljno nijednom državnom tužitelju da podnese tužbu protiv novinara.

Paradoksalno je da se novinari tuže i sude samo zbog povrede tajnosti i postupaka Haaškog suda, ali ne i za svoje ratno djelovanje.

Zbog čega je tako i jesu li u pravu oni koji smatraju da su i novinari odgovorni za ratne zločine?

Ili su pak u pravu oni koji su još za vrijeme rata tvrdili kako je časno lagati za domovinu, kako je demoniziranje neprijatelja čin patriotizma te da uloga medija nije objavljivanje ratnih zločina vlastite vojske jer se ratni zločin ne može počiniti braniš li domovinu?

Nisu samo naši novinari optuživani da su svojim napisima poticali na ratne zločine. Sud u Haagu je do sada za ratne zločine na doživotni zatvor osudio novinare iz Ruande, i to Ferdinanda Nahimana (53), urednika Radio Television Libre des Mille Collines (RTLM) i  Hassana Ngeze (42), vlasnika i urednika ekstremnih Hutu novina Kangura. I to je sve. Vrlo malo u odnosu na broj osuđenih a pogotovo optuženih za ratne zločine kojima je suđeno u Haagu. 

Moralna osuda umjesto primjene zakonskih propisa

Sudionici međunarodnog skupa „Odgovornost medija za ratne zločine na području bivše Jugoslavije“, održanog 13. i 14. studenog 2007. u Dubrovniku, među kojima su bili i tužitelji, odvjetnici i novinari, nisu imali dvojbe oko odgovornosti novinara za huškanje na ratne zločine i gotovo su jednodušno podržali stav da ih treba osuditi. No, kada je počela rasprava o pojedinačnim slučajevima, odjednom su se pojavile teškoće. Svaki slučaj je specifičan, pa nema dovoljno dokaza, i tako…

Dva dana osvježavani su grozni primjeri novinarskog rada, kojeg su počinili ljudi zaposleni kao novinari, ali se nikako ne može nazvati novinarstvom. Iznošeni su primjeri iz novina, projicirane TV emisije: jedno gore od drugoga, pa su i očevici, kojima takvi primjeri nisu strani, ostali šokirani. [Više o novinarima ratnim huškačima sa područja bivše Jugoslavije možete pročitati u članku objavljenom na stranici „Radio Slobodne Evrope.“]

Istaknuti novinari, predstavnici strukovnih udruga iz Bosne i Hercegovine, Srbije, Crne Gore i Hrvatske te predstavnici državnih odvjetništava složili su se načelno. Da, novinari su počinili zločine i to svojim novinarskim radom, ne nekim drugim, vojnim, obavještajnim, političkim ili policijskim i treba ih procesuirati kao ratne zločince.

Ali, kada se povela rasprava na konkretnim primjerima, pokazalo se da i nije baš tako jednostavno. Moralna osuda zločinačkih novinarskih uradaka je mnogo lakša, razumljivija i opravdanija negoli pokretanje istrage, optužnog prijedloga ili pak sudske presude.

Čim se primjenjuju kruti zakonski propisi, već je znatno teže. Kako dokazati ono što je zdravorazumski vidljivo svima: ratnohuškački poziv koji sutradan rezultira zbjegom ili masovnim zločinom?  [Više o ocjenama predstavnika tužilaštava koji su prisustvovali konferenciji o mogućnostima krivičnog gonjenja novinara možete pročitati u članku srbijanske novine „Danas.“ ]

Trenutačno se u Haagu sudi Šešelju, koji u svojim dugim monolozima ponavlja pred sudom isto ono što je pričao na političkim skupovima i što je dovelo do masakra. Presuda haškog suda bi tako mogla i potvrditi da je riječ opasna kao i metak, te da se zločin može dogoditi i objavljivanjem u medijima.

Svjetska iskustva

Koja su svjetska iskustva? Novinari su sudjelovali u brojnim ratovima i izvještili su ratno izvještavanje, a u svakom ratu postoje i novinari koji svojim napisima prelaze granice profesionalnih standarda izvještavanja.

Američki novinar i profesor novinarstva Peter Herford bio je šef dopisništva američke mreže CBS u Vijetnamu. Upravo su američki novinari bili ti koji su ukazali na zločine američke armije i time su proslavili profesiju. Herford je na jednoj raspravi o ratnom izvještavanju u Zagrebu rekao: “Mi smo samo pisali loše vijesti o lošem položaju američkih snaga u Vijetnamu, i ništa više… Nikad do tada, koliko znam, nisu visoki vojni dužnosnici utvrdili da su novinari krivi za izgubljeni rat, kao što su to utvrdili za Ameriku u Vijetnamu.”

Thomas Kamilindi, novinar BBC-a iz Ruande, ima drukčije iskustvo: „Teško je ostati objektivan, jer novinari nisu supermeni, već su ljudska bića. Mi imamo osjećaje kao svatko drugi, i mi smo članovi društva. I mi možemo biti obuhvaćeni krugom nasilja, kao svatko drugi. Mi se možemo identificirati sa skupinom odgovornom za nasilje, kao što to mogu drugi članovi društva. Stoga izvještavanje o ratnim zločinima ne smije raspirivati sukob, već može doprinijeti pomirenju.“

Nije, dakle, jednoznačno i jednostavno. To najbolje znaju novinari koji su za vrijeme rata smogli hrabrosti i snage i mogućnosti objaviti ratne zločine vlastite vojske. Kako, dakle, izvještavati?

Ugledni teoretičar novinarske etike Claude Jean Bertrand postavio je opća načela izvještavanja kojih se treba pridržavati i u ratu. To su poštovati život i promicati solidarnost među ljudima. Temeljne zabrane u izvještavanju jesu: ne lagati; ne prisvajati tuđa dobra i ne nanositi nepotrebnu bol. 

Pojedinačna novinarska načela prema Bertrandu jesu: biti kompetentan, biti nezavisan, ne činiti ništa što umanjuje povjerenje u medije, imati široku definiciju informacije, dostaviti točno, potpuno i razumljivo izvješće o ratu, služiti svim skupinama i braniti i promicati ljudska prava i demokraciju.

Etički kodeksi o pravilima ratnog izvještavanja

A kako etički kodeksi propisuju pravila ratnog izvještavanja? Kodeksi novinarskih udruga govore o izvještavanju o ratnim zločinima uopćeno, u sklopu općih načela novinarskog rada, a ne izdvajaju ih u neka posebna poglavlja.

Britanski Press Complaints Commission kaže: „Mediji moraju izbjegavati otkrivanje identiteta rodbine ili prijatelja osoba optuženih ili osuđenih za zločin bez njihova pristanka. Posebno trebaju biti obzirni prema osjetljivom položaju djece svjedoka ili žrtava zločina. Ovo se ne smije protumačiti kao ograničavanje prava na izvještavanje o sudskim procesima.“

Njemačka pravila obično su vrlo detaljna, ali ratne zločine ne spominju izrijekom, nego se može smatrati da se propisi o izvještavanju o zločinima uopće odnose i na ratne zločine.

Nijemci preporučuju oprez i ne implicirati krivnju (pogledati Njemački kodeks za medije Njemačkog vijeća za medije - Presserat). Nazvati nekoga zločincem novinar može samo ako je ovaj priznao krivnju. Izvještavanje o nasilju mora biti neovisno i autentično, ali ne treba dopustiti da postane oruđem zločinaca. Žrtve nesreća ili zločina imaju pravo na posebnu zaštitu svojih imena. Novinari ne smiju otkriti informacije ili fotografije koje mogu dovesti do otkrivanja identiteta žrtve ili počinitelja.

Zemlje koje su iskusile ratne strahote konkretnije su u određivanju etičnosti ratnog izvještavanja, pa novinari u Bosni i Hercegovini imaju sljedeće preporuke u Kodeksu za štampu BiH:

• neće nikoga tretirati kao ratnog zločinca prije nego je donesena sudska presuda koja to potvrđuje, tretirajući takve osobe kao osumnjičene i/ili optužene za ratni/e zločin/e

• u svojim izvješćima ne potiču na nacionalnu, vjersku, etničku i rasnu netrpeljivost i mržnju, niti diskriminaciju bilo koje vrste na osnovu spola, roda, spolnog i rodnog identiteta i seksualne orijentacije, te fizičke ili mentalne bolesti ili onesposobljenosti.

Press Complaints Commission ipak jasno određuje kako javni interes uključuje pronalaženje ili otkrivanje zločina ili ozbiljnog prekršaja. To znači da je novinarima dužnost ukazivati na zločine, pa i ratne. No, što je javni interes?

Uredništvo američkog uglednog dnevnika Washington Post kaže u svom kodeksu da je njihov rad životno vezan uz nacionalni interes i uz interes zajednice.

„Vjerujemo da se interesima najbolje služi objavljivanjem točnih informacija i najopsežnijim mogućim širenjem podataka. Tvrdnja da se radi o nacionalnom interesu koji je izrekao neki državni službenik, ne znači da se automatski radi o stvarnom nacionalnom interesu. Tvrdnja da se radi o interesu zajednice koji je izrekao lokalni službenik, ne znači da se automatski radi o interesu lokalne zajednice. Uzimamo si pravo da sami određujemo što je stvarni nacionalni i lokalni interes zajednice.“

I, to je suština priče i o novinarima ratnim huškačima. Profesija mora odrediti što je stvarni nacionalni interes i onda sankcionirati one koji služe nekim drugim interesima. To obično nije bilo tako, barem ne prema gorkim iskustvima u regiji, pa se stoga i danas još vode rasprave, uglavnom u istim krugovima.

Novinari kao graditelji porušenih mostova

Rasprava u Dubrovniku ukazala je na zabrinjavajuće ponavljanje dobro znane retorike i medijskih raspirivanja. Brojni sudionici su u raspravi ukazivali kako promicatelji govora mržnje, koji su nekoć uređivali medije znane kao raspirivače mržnje, opet dolaze na slične pozicije i opet su u mogućnosti ponoviti poznate metode. Uočen je i trend sličnog izvještavanja sa suđenja o ratnim zločinima, koji postaju poprište istih ideja, stavova i rječnika.

Kako prevladati ove opasne tendencije u medijima? Kako umanjiti opasnost prejake i ubojite riječi, poziva na linč, odmazdu i zločin? I, kako objasniti da je uvijek vrijeme za takve rasprave, bez obzira na stanje u društvu i „aktualni“ trenutak, jer novinarski zločin, kao i svaki drugi, ne zastarijeva?

Očito se danas može mirnije i s manje emocija o tim stvarima govoriti, ali još uvijek je potrebna maksimalna tolerancija, strpljenje i razumijevanje kada se povede rasprava.

Poslužimo se stranim primjerom. Novinar iz Ruande Dominique Ndhura, sudionik Summer Institute for Journalism and Communication u srpnju 2007. na Florida Sveučilištu, govoreći o tragičnom iskustvu i ulozi novinara u ratu u toj zemlji, kaže:

„Novinari su odigrali iznimno negativnu ulogu u Ruandi, i bili su sposobni potaknuti nevjerojatne zločine u mojoj zemlji. Ako su bili sposobni za takvo što, sada je pred njima znatno teži zadatak da izgrade porušene mostove među ljudima. Ako su bili prvi u rušenju, moraju biti među prvima koji će ih obnoviti.“

Poučak vrijedi i za novinare na području bivše Jugoslavije. Predstoji nam znatno teži zadatak od rušenja, pogotovo što se javljaju nove-stare tendencije medijskog poziva na netrpeljivost.