Došao sam do zaključka da postoje četiri ključna dijela novinarskih priča, te da mi obično koristimo samo jedan od njih, mada novinari posjeduju sva četiri, dok su preostala tri možda još važnija.

Kada kažem «novinarska priča», mislim na temu koja traje, kao što je zdravstvena reforma, a ne na konkretan tekst. Zapravo, zdravstvena reforma mi je često na umu u posljednje vrijeme, pa je to možda dobra tema koja će mi pomoći da ilustrujem na šta mislim. Počeću sa onim dijelom većine novinarskih priča koji obilato koristimo.

ŠTA KORISTIMO: Ono što se upravo desilo

Pogledajte ovu tematsku stranicu Washington Posta o zdravstvenoj reformi. U vrijeme pisanja ovog teksta (kraj augusta 2009), na njoj se nalazi niz naslova o najnovijim događajima u debati o zdravstvenoj zaštiti: nekoliko Demokrata su javni plan nazvali nužnim, ključni senatori insistiraju na kooperativama kao na alternativi, pacijenti žele veću transparetnost u povezanosti ljekara sa udruženjem Pharma, itd.

Većina medijskih kuća ove stvari smatra osnovom novinarstva, tj. vijestima. Da bi ostali dijelovi novinarske priče bili iskorišteni, moraju se uklopiti u strukturu u kojoj je vijest glavna atrakcija.

Naravno, ovo je takođe i najprolazniji dio novinarske priče. Stvarnost koju ove naslovi danas prikazuju sutra će vjerovatno biti potpuno drugačija. Vodeći tekst, o Nancy Pelosi i drugim Demokratima koji javni plan nazivaju nužnim, odnosi se na jedan izolovani moment u političkom pozicioniranju u beskrajnoj oluji signala koji se šalju kroz saopštenja za štampu, konferencije i intervjue, putem glasnogovornika i profila na Twitteru, te za vrijeme gostovanja u nedjeljnim govornim emisijama. Do novembra će ova priča izgubiti veći dio svog trenutnog značaja.

Često teoretiziramo da se akumulirana težina svih ovih vijesti vremenom pretvara u neku vrstu razumijevanja, ali ja i dalje nisam uvjeren u to. U svakom slučaju, ovo je možda najgori temelj za novinarstvo, naročito imajući u vidu da je to samo jedna komponenta sljedećeg, važnijeg dijela.

ŠTA PROPUŠTAMO (1): Činjenice dugog vijeka

Prema mjerilima vijesti, gotovo svaka priča izgleda komplikovano. Zdravstvena reforma je splet kongresnih odbora, prijedloga politike, razgovora i izvještaja s kojima je nemoguće ići u korak. Međutim, ako pogledate malo šire, vidjećete prilično jasnu priču čije se osnovne konture nisu mnogo promijenile od 1994. godine.

Postoji beskrajni niz činjenica koje iz dana u dan ostaju nepromjenjive. Možemo biti gotovo sigurni da će tri osnovna problema koje zdravstvena reforma treba da riješi biti ista sutra kao i prošle godine: efikasnost, troškovi i pristup zdravstvenoj zaštiti. Iste osobe će stajati na čelu istih odbora na kojima su bili u proljeće. Lobističke grupe na različitim stranama jednadžbe su zauzele blago drugačije pozicije nego prije 15 godina, ali te promjene su se dešavale tokom niza godina, tako da su se u junu svi bili ugodno ugnijezdili u svojim uglovima. Razumijevanje snaga koje su se urotile da poraze reformu zdravstvene zaštite 1945. i 1994. godine će vam dati povoljnu poziciju za razumijevanje bitke 2009. godine.
Priču je na ovom nivou mnogo lakše savladati. Sve ono što se mijenja svakodnevno, tj. vijesti, predstavlja komponentu ove slike koju je najteže shvatiti.

A evo u čemu je ključ: Da biste pratili vijesti, morate razumjeti činjenice koje se ne mijenjaju tokom dugog vremena. Bez toga, različiti naslovi koji nas svakodnevno zapljuskuju sa svih strana predstavljaju jednostavno - samo buku. Ovo osnovno razumijevanje rađa želju za vijestima.

U stvarnosti, ove činjenice koje se ne mijenjaju tokom dugog vremena predstavljaju osnovu novinarstva. Ali, u praksi, one zauzimaju drugorazredno mjesto u odnosu na vijesti, jer su sažete izvan svakog značenja u odlomak u sredini novinarske priče, skriven u udaljenom uglu naših novinarskih web stranica.

ŠTA PROPUŠTAMO (2): Kako novinari znaju to što znaju

Ovo je komponenta novinarske priče koju novinari uglavnom ne navode iz dva razloga:

1.    Objašnjenje načina na koji dobijamo informacije ugrožava naš institucionalni autoritet i

2.    Mislimo da to priče čini manje interesantnim.

Mislim da su obje pretpostavke pogrešne. Razumijevanje načina na koji je novinarska priča nastala često predstavlja bitan dio razumijevanja priče i uživanja u njoj.

Da još jednom upotrijebimo tekst o zdravstvenoj reformi kao primjer za ovaj argument. Petog avgusta, The New York Times je bacio bombu onima koji prate debatu o zdravstvenoj reformi. List je objavio da je Bijela kuća sklopila tajni sporazum sa udruženjem PhRMA da spriječi Kongres da pogodbom spusti cijene lijekova u zamjenu za 80 američkih milijardi ušteda od strane farmaceutske industrije. Tekst koji je sadržavao ova otkrića predstavlja pravi košmar – pun je različitih strana koji se ograđuju ili «privatno potvrđuju» ili puštaju probne balone. Ne znamo gotovo ništa o tome kako su reporteri došli do ove priče. Tekst djeluje kao čisti niz friziranih informacija. Nekoliko sedmica kasnije, drugi reporteri još uvijek pokušavaju da priču vrate unatrag da bi vidjeli ko je rekao šta i kada, te zašto - drugim riječima - tragaju za «pravom pričom» skrivenom između redova koji su se pojavili u Timesu tog dana.

Ono što je u ovom slučaju potkopalo institucionalni autoritet Timesa nije otkrivanje stajališta ili metoda reportera. Potkopalo ga je opažanje da različiti interesi koriste Times kao sredstvo. Nedostatak transparentnosti Timesa u pogledu korištenog postupka dodatno učvršćuje ovo opažanje.

U pogledu narativnog argumenta, bez sumnje najefektniji novinarski rad o zdravstvenoj reformi ove godine je tekst u New Yorkeru čiji je autor Dr. Atul Gawande. Kolumnista Washington Posta i stručnjak za zdravstvenu reformu Ezra Klein ga je nazvao «najboljim člankom koji ćete vidjeti ove godine o zdravstvenoj zaštiti u Americi». Kaiser Health News je objavio tekst o njegovim efektima, zamolivši grupu zdravstvenih stručnjaka da prokomentarišu zašto je tekst tako snažan. Gotovo odmah nakon objavljivanja Gawandeovog teksta, reference na njega su se počele pojavljivati u govorima predsjednika Obame. Vjerujte mi, tekst je predstavljao veliku stvar.

Pročitajte tu priču i možda ćete se iznenaditi koliko se Gawande bavi postupkom koji je koristio u radu na priči. Gawande vam neprestano prenosi šta tačno vidi, s kime razgovara i kako dolazi do svojih zaključaka. U jednom dijelu, on okuplja šest doktora na večeri i prenosi najbitnije dijelove njihovog razgovora o cijeni zdravstvene zaštite. To je izuzetno efikasno, i kao narativ i kao novinarski rad.

Ono što je Gawande uradio jeste da je svoju potragu za istinom struktuirao kao priču o istraživanju. Umjesto skrivanja detalja o tome kako dolazi do informacija, on ih stavlja u centar pažnje. Usput nas pretvara u pratioce u svojoj potrazi za istinom. Završavamo tekst sa veoma jasnom idejom o tome kako je Gawande dobio i potvrdio informacije koje iznosi, kao i sa okvirom za daljnje vlastito istraživanje.

Drugim riječima, od ovakvog načina izvještavanja imamo daleko veću korist nego od velike većine novinarskih tekstova, u kojima su ovi detalji izostavljeni.

ŠTA PROPUŠTAMO (3): Stvari koje ne znamo

Često mislimo da novinarstvo obuhvata ono što znamo. Ali, jedan od ključnih dijelova novinarstva koji se obično ne objavljuje jeste ono što ne znamo.

Evo šta je neosporno: Svaka novinarska priča je mješavina činjenica i onoga što nije sigurno. A evo šta bi trebalo da bude jednako neosporno, ali nije: Podjednako je važno da novinari navedu to drugo, kao i prvo.

U ovom odličnom tekstu novinarka Politifacta Angie Holan pravi rijedak korak i objašnjava «Šta još uvijek ne znamo.» Ispod tog naslova, Holan nabraja nekoliko ključnih pitanja na koje nijedan novinar koji prati zdravstvenu reformu ne može odgovoriti: Da li će postojati javna opcija ili neka njena varijanta? Ako hoće, šta će ona obuhvatati? Hoće li dugoročno obuzdati troškove? Kako će Kongres to platiti? Pratite debatu tokom dužeg vremena i vidjećete da su ova pitanja zapravo ono što potiče naše izvještavanje o zdravstvenoj reformi. Traganje za odgovorima na ova pitanja je način na koji novinari dolaze do vijesti.
Ali, rijetko priznajemo za čime tragamo. Kada naša pitanja uopšte i dospiju u tekst, moraju se pojaviti iz usta naših izvora, što rezultira bezvrijednim, iskrivljenim tekstovima kao što je ovaj agencije AP. Ili, pitanja nisu pripisana nikome, lukavo ubačena u naslov koji kaže jedino "[To i to] postavlja pitanja." Čija pitanja? Sigurno ne naša.

Kada Holan nabraja ono što je neizvjesno u vezi zdravstvene reforme, ona stvara neku vrstu napetosti: Hoće li zdravstvena reforma Kongresa obuhvatiti javnu opciju? Pratite nas i dalje da biste saznali! Ne samo da nam to daje okvir za iščekivanje (a time i razumijevanje) informacija koje će uslijediti, već i potiče naš interes za tim informacijama.

Promjena modela

Sve dok se vijesti budu bavile isključivo onim što se upravo dogodilo, novinari će voditi grubu bitku. Ako koristimo pristup da objavljujemo samo najnovije vijesti, pothranjujemo potražnju za vijestima pokušavajući da privučemo pažnju publike sa svakim novim razvojem situacije.
Postoji drugi način, koji vodi do bolje informisane i odanije publike i koji nam omogućava da bolje obavljamo svoj posao. On obuhvata:

•    Proširenje tržišta novinarstva omogućavanjem ljudima da shvate činjenice koje se ponavljaju i koje se nalaze u pozadini svake priče.

•    Povećavanje privlačnosti novinarstva informisanjem publike o detaljima naše potrage za otkrivanjem istine.

•    Povećavanje apetita za novinarstvo objašnjavanjem onoga što ne znamo, te šta radimo da bismo to saznali.

Kao konzumenti vijesti, i mi bismo trebali da zahtijevamo ove stvari. Na kraju krajeva, trenutno dobijamo samo najlošiji dio priče.

------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Prevela: Kanita Halilović
------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Originalni tekst ‘The Three Key Parts of News Stories That Are Usually Missing’ dostupan je na web stranici Poynter Instituta.

Tekst je preuzet i objavljen na MC Online uz odobrenje web portala Poynter.org. Svako dalje korištenje i distribucija ovog teksta podliježe uvjetima korištenja Poynter.org web portala koji su u cjelosti dostupni na web stranici www.poynter.org.
-------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Prijevod i objavljivanje ovog teksta na MC Online omogućeni su zahvaljujući projektu Veza za zajednički angažman (VEZZA) koji podržava Švicarski ured za razvoj i saradnju (SDC). Više informacija o projektu VEZZA možete dobiti ovdje.