Naš saradnik analizira pisanje svjetskih i domaćih medija o recentnoj vojnoj intervenciji u Libiji i njenom poređenju sa NATO intervencijom u BiH.

Izručenje Ratka Mladića međunarodnom krivičnom sudu za Jugoslaviju u Hagu trenutno je zasjenilo sada već tromjesečnu vojnu intervenciju protiv libijskog vođe Muamera Gadafija. Ova dvojica očito beskrupuoznih lidera imaju mnogo više zajedničkog osim ukrašavanja istih naslovnih stranica svjetskih novina i časopisa. Naime, globalna alijansa predvođena zapadnim silama vojno je inervenisala zbog zaštite civilnog stanovništva, prvenstveno Sarajeva ali i Bosne i Hercegovine uopšte, prije petnaestak godina. Ta intervencija, osim što je bila pravni presedan s ovlaštenjem Ujedinjenih nacija, došla je nakon skoro četverogodišnje opsade glavnog bosanskohercegovačkog grada. Intervencija protiv Gadafijevog režima počela je nakon samo nekoliko sedmica od početka sukoba, i takođe je sankcionisana odlukom Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija. Između ova dva rata desio se manji niz intervencija poput onih na Kosovu, Afganistanu i Iraku za koje nije postojala odluka svjetske organizacije država te je sam čin “zaštite civila” ovih država ostao pravno upitan, a akcije snaga predvođenih američkim trupama moguće i nelegalne. Međunarodno humanitarno pravo priznaje pravo vojne akcije jedino u dva slučaja – samoodbrana ili na osnovu odluke Ujedinjenih nacija. Stoga je najzanimljivije pokušati uporediti pisanje medija o intervencijama protiv Mladićeve vojske i Gadafijevog režima pošto je barem legalnost ovih akcija neupitna.

Za ili protiv “bombardovanja za mir”

Sukob vrijednosti i univerzalnosti ljudskih prava s principom suverenosti modernih država sve je češći predmet javnih diskusija. Dok je Hladni rat odgodio implementaciju liberalnog intervencionizma u stvarno ili prividno ime humanitarnih načela, tokom posljednja dva desetljeća brojni primjeri upotrebe međunarodne oružane sile protiv diktatora otvorili su debatu u akademskim krugovima, među političarima, novinarima, generalima kao i među naoko običnim svijetom o opravdanosti takvih akcija. Ideološka opredjeljenja često svrstavaju analitičare, ali još od opsade Sarajeva ova ideološka razdvajanja dobila su noviji oblik, pa su se tako dijelovi političke ljevice, poput Bernarda Henryja Levyja našli na istoj strani argumenta kao i desnica poput Noela Malcolma ili Margaret Thatcher.  Stoga objašnjenja opravdanosti “bombardovanja za mir” često proizvode dodatne strasti među političkim protivnicima.

Slučaj Sarajeva je bitan u ovoj diskusiji i to ne samo njegovim građanima jer se presedan glavnog bosanskohercegovačkog grada često priziva u ovim analizama. Tako Daniel Serwer, bivši stručni saradnik u američkom državnom sekretarijatu, navodi da posljednji slučaj međunarodne intervencije u Libiji “ima puno više zajedničkog sa međunarodnom reakcijom u Bosni nego što ima sa ratom u Iraku”, precizno smiještajući prvi slučaj među opravdane intervencije opisom Gadafija koji “izgleda jednako privržen upotrebi sile protiv svojih ljudi kao što je bio Ratko Mladić protiv hiljada Muslimana u Srebrenici”. Svoj argument u magazinu The Atlantic, Serwer završava poentom da će “odluka o vojnim napadima odlučiti da li Libija ostaje jedinstvena država ili će se mučiti nekom vrstom poluraspada koji još uvijek čini Bosnu i Irak mjestima kojima je teško vladati”.

Kanadski Globe and Mail donosi viđenje penzionisanog generala Lewisa MacKenziea koji cijelu diskusiju o zoni zabrane letenja smatra “déjà vu” te u intervenciji NATO snaga protiv Srbije zbog Kosova vidi “znatno bolje poređenje” tvrdeći da je “netačno nazvana zona zabrane letenja” jer je “intervencija išla znatno dalje od zatvaranja neba iznad Srbije”. Londonski tabloid Daily Mirror naslovljava svoj tekst “Komandant UN-ovih snaga u Bosni podržava akciju u Libiji” detaljno opisujući oficira koji je posmatrao bombardovanje i opsadu Sarajeva 1992. godine ali zaboravivši da navedu i me komandanta.

Boston Globe navodi sve moderne akcije protiv diktatora koji su napali sopstvene narode ili susjedne zemlje te uključuje i primjer Sarajeva ne upuštajući se u detaljniju analizu osim vremenskih pokazatelja.

Clancy Sigal, Amerikanac koji piše za britanski Guardian, ima dvojbe oko akcije u Libiji ponovno se osvrćući na Bosnu i Hercegovinu devedesetih: “Tu su mjesta poput Sarajeva i Ruande gdje je vojna akcija s dobrim namjerama izvršena kasno ili skoro nikako što je plaćeno brojnim životima.” Sigal opisuje pokušaje pomoći žrtvama u Bosni i Hercegovini i Ruandi koji su on i njegovi kalifornijski prijatelji organizovali, te sopstvenu podršku međunarodnom angažovanju: “Možda ne bih bio toliki entuzijasta za vojnu akciju da sam mogao predvidjeti Irak i Afganistan.”

Takva reakcija tipična je znatan dio britanske ali i evropske ljevice. Na desnici, čiji je najetabliraniji predstavnik drugi britanski dnevnik Daily Telegraph, takođe se objavljuju komentari iako manje ostrašćeni. Možda je najvrijednija poruka njihovog vlastitog reportera iz Libije koji opisuje uslove izvještavanja. BBC-jev dopisnik iz Tripolija pišući svoj blog kaže: “Svaki rat ima ‘novinarski hotel’ – Hotel Continental u Sajgonu, Holiday Inn u Sarajevu, Palestine u Bagdadu. Ovoga puta, vlada je smjestila stotinjak bjelosvjetskih reportera u Rixos hotel, zdanje u turskom stilu koje je proslavilo prvu obljetnicu.”

Vodeći dnevnik španske ljevice El Pais, čiji tekst prenosi i argentinski Clarin, postavlja zanimljivu opservaciju: “Za razliku od događanja tokom rata u [Perzijskom] zaljevu ili tokom opsade Sarajeva, niko ne može sakriti istinu danas.” Svoju komparativnu analizu arapskih diktatura El Pais završava konstatacijom da “jedna je stvar jasna, vrlo jasna: narod je a ne vlada onaj ko uspostavlja dnevni red i drži glavnu riječ sada”.

Lik i djelo Bernard-Henri Levy-a

Potpunu drugačije mišljenje ima portal Srbijanet.rs, te čitav niz internetskih stranica u Srbiji, koji prenose pisanje francuskog Figaroa. Ovi mediji istražuju ulogu  u početku intervencije koju je imao po sopstvenom samohvalisanju ili priznanju filozof Bernard-Henri Levy. Srbijanet ističe da “Levi je na radiju izjavio da ‘ukoliko Gadafi zauzme Bengazi, da će velika francuska zastava istaknuta na obali biti prekrivena krvlju masakriranih Libijaca’". Da ne bi bilo sumnje u karakter francuskog filozofa, srpski portal na kraju teksta pojašnjava lik i djelo Levyja za kojeg kaže da “postao je poznat pre dvadesetak godina, po mržnji iskazanoj prema Srbima tokom krvavog raspada bivše Jugoslavije, kada je bio jedan od predvodnika kruga pariskih ‘filozofa’ koji su branili muslimansku stranu, spašavali Sarajevo i dijabolizovali srpski narod, a podržao je bombardovanje SR Jugoslavije 1999. godine”.

Londonski Observer umjesto satanizovanja Levyja bavio se istraživačkim novinarstvom i otkrio kako je zapravo cijela akcija inicirana. Observer tvrdi da je Levy “prisustvovao sastanku u Bengaziju i zatražio da govori”. Filozof dalje tvrdi: “Rekao sam im da mogu kontaktirati Nicolasa Sarkozyja, mi smo politički protivnici ali ga mogu pokušati ubijediti da vas vidi”. Tekst završava Levyjevim prilično trijumfalnim obraćanjem Sarkozyju po donošenju odluke o intervenciji: “Rekao sam mu dvije stvari: nisam glasao za vas niti ću glasati za vas, ali zahvaljujući vama ponosan sam na svoju zemlju”. Istu verziju događaja Levy je ispričao in a BBC-ju.

Rimska La Repubblica ustanovljava da “Evropin odnos prema zloj represiji libijskog ustanka podsjeća na kukavičko ponašanje tokom bosanskog rata. U New York Times-u Roger Cohen opisuje svoje osjećaje tokom istog tog rata: “Zona zabrane leta uvedena je 1992. godine. Srebrenički masakr desio se 1995. godine. Sve je rečeno.” Potom Cohen sam sebe pita treba li Barack Obama da postane lider akcije protiv Gadafija: “To je teško pitanje na koje bih lako odgovorio odmah nakon Bosne [i Hercegovine] kada sam, poput Leona Wieseltiera u [časopisu] New Republic, ali za razliku od njega danas – bio strastveni intervencionista. Danas ne mogu lako odgovoriti.

Ostaje da se sačeka konačni ishod zapadne intervencije protiv Gadafija i uoče konačne reakcije svjetskih medija. Da li će se poređenja već dva libijska grada, a moguće i Tripolija, sa Sarajevom pretočiti u poređenje sudbina srpskog generala s arapskim vođom, jer je Mladić nedavno stigao u Hag dok slična sudbina, izgleda, očekuje Gadafija.

Komentatori mijenjaju stavove na osnovu dodatnih saznanja. Tako analitičar Huffington Post-a George Kenney, ugledni washingtonski komentator i konsultant piše: “Tokom ranih faza bosanskog građanskog rata mislio sam – pogrešno u retrospekciji – da Zapad ima malu mogućnost da podrži istinski multietničku bosansku vlast i dovede rat to brzog i pravednog kraja. Jedna od mojih pogreški je bila da sam previdio da su sarajevske vlasti održavale privid multietničnosti, a istovremeno bile muslimanski projekt...”.

Analitičar agencije Reuters uviđa “anksioznost Zapadnih stratega da se izbjegne opsada ili bombardovanja kakvim je svijet svjedočio u Sarajevu i Groznom”. Na istoj liniji je Herald Scotland stavom “Ne smijemo dozvoliti da Bengazi postane druga Srebrenica” te opisujući period “kada je međunarodna zajednica izdavala bezlične komunikee te raspravljala o ispravnosti svojih poteza dok su gradovi poput Sarajeva, Dubrovnika i Srebrenice opkoljavani a njihovi građani ubijani.

Los Angeles Times u tekstu koji prenosi i San Jose Mercury takođe povlači paralele uviđajući opasnost s kojom je “Gadafi bio suočen pred napad na Bengazi jer se opsadom i masovnim ubistvima građana u opkoljenom gradu izaziva reakcija kao  tokom “sličnog scenarija tokom 1990-ih kada je bosanski glavni grad Sarajevo pružio otpor srpskom bombardovanju i snajperima, da bi konačno natjerao intevenciju NATO-a”.

Sve je mirno, novinari izmišljaju

Televizijska mreža po kojoj je nazvan “CNN efekt” zbog utjecaja koji imaju cjelodnevne vijesti i analize događaja naširoko je citirana u bosanskohercegovačkoj štampi. Avaz prenosi CNN-ovu analizu: “Međunarodni zračni napadi na Libiju možda će spriječiti Gaddafija da slomi pobunu u zemlji, ali zasigurno neće okončati konflikt, koji CNN-ovog analitičara podsjeća na jesen 1995. godine i zračne napade NATO-a u BiH.” Konkurentsko Oslobođenje citira isti izvor ali posredno putem hrvatskog portala Dnevnik.hr dok se Avaz pouzdao u novinsku agenciju Fena. Tekst u Oslobođenju završava prognozom autora CNN-ove analize: “Svakim danom i produženjem sukoba, Libija sve više podsjeća na bh. scenarij, a rješenje krize, kako to vidi spomenuti politolog, bilo bi jasno određivanje ciljeva SAD-a u Libiji”. Možda je najzanimljivije da dva vodeća sarajevska, da li oba i bosnjačka, dnevnika prenoseći vijest, Avaz iz Fene a Oslobođenje iz Dnevnik.hr, obajvljuju istovjetne rečenice što pokazuje da ili Fena i Dnevnik.hr imaju istog prevodioca s engleskog na hrvatski (sic!), ili je jedan medij prepisao vijest od drugog.

Mostarski Dnevni list, rijetki hrvatski medij u Bosni i Hercegovini, prenosi isti CNN-ov komentar ne navodeći izvor, ostavljajuci tako utisak da su sami pronašli i preveli komentar. Navodi iz teksta identični su onima u Avazu i Oslobođenju na hrvatskom jeziku. Dnevni list je te dijelove objavio u sklopu ozbiljnijeg novinskog uratka prenoseći vijesti i stavove još nekoliko agencija, dok su sarajevski dnevnici u ovom slučaju pokazali manje sopstvene inicijative.

Banjalučke Nezavisne novine, vodeći srpski list u Bosni i Hercegovini, više pažnje obraćaju mogućim problemima s intervencijom u Libiji dok je ostavljeno čitaocima na njihovom forumu da prodiskutuju intervju nekadašnjeg američkog ambasadora u Hrvatskoj Petera Galbraitha koji petnaest godina kasnije pametuje šta je moglo biti da je bilo drugačije kada je on bio neki faktor na Balkanu. Većina komentatora na ovom forumu izuzetno je kritična prema nekadašnjem diplomati.

Ovaj list prenosi i riječi bosanskohercegovačkog ambasadora u Libiji Ferhata Šete koji će ostati upamćen po stavu u Oslobođenju s početka nemira da je sve mirno u blizini njegovog doma u Tripoliju i da novinari izmišljaju. Sada u Sarajevu, iz daljine, izgleda da je uvidio rat koji se vodi u Libiji ali stavovi, da li njegovi ili BH diplomatije, ostaju skoro nepromjenjeni. Nezavisne izvještavaju o raspravi u okviru tribine Kruga 99 u Sarajevu: “Glasanjem u Vijeću sigurnosti UN-a za vojnu intervenciju u Libiji Bosna i Hercegovina se ogriješila o narod ove prijateljske zemlje, rekao je juče bh. ambasador u Tripoliju Ferhat Šeta. On smatra da BiH mora smisliti način da se izvini narodu Libije.” Ostaje nepoznato šta ovaj diplomata misli o intervenciji u okolini Sarajeva prije šesnaest godina ako je uopšte uočio neka vojna događanja u svojoj zemlji te šta misli o tadašnjim članicama Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih Nacija koje su donijele odluku o uspostavi zabrane leta iznad Bosne i Hercegovine.

Kako vrijeme intervencije prolazi i akcije koalicionih snaga pomjeraju ka zapadu, tako je ulogu Bengazija preuzela Misrata. Poveliki broj blogera na internetu poredi Sarajevo i Misratu, prebrojava dane pod opsadom te su čak i neki etablirani mediji preuzeli isti ili sličan uklon. Takve opservacije se mogu pročitati u Times of India, šrilankaskom Sunday Timesu, te španskom La Voz de Galicia u tekstu naslovljenom “Misrata, como Sarajevo”.

Ostaje da se sačeka konačni ishod zapadne intervencije protiv Gadafija i uoče konačne reakcije svjetskih medija. Da li će se poređenja već dva libijska grada, a moguće i Tripolija, sa Sarajevom pretočiti u poređenje sudbina srpskog generala s arapskim vođom, jer je Mladić nedavno stigao u Hag dok slična sudbina, izgleda, očekuje Gadafija. Jedino su nadležni sudovi različiti iako oba u holandskoj političkoj prijestolnici.