«Zamolio sam kolegu da zatraži od djece u Sarajevu da napišu svoje želje Djeda mrazu. Želio sam da na Badnje veče napravim božićni ratni program». Sjećanja finskog radio novinara na opsadu Sarajeva.

Godinama sam uglavnom u udarnom večernjem terminu na Božić pravio živi radio program iz mjesta gdje je prisutan božićni mir, koji je u velikoj mjeri u skladu sa osjećajima mnogih slušalaca u tom času.

Prije (posljednjeg) ratnog Božića, zamolio sam kolegu Vesu Toijonena, koji je za YLE (Finski nacionalni emiter) pratio rat u BiH, da za vrijeme posjete Sarajevu zatraži od djece da napišu svoje želje Djeda mrazu, tj. njegovom djedu Svetom Stefanu. Umjesto Božićnog mira, želio sam da na Badnje veče napravim božićni ratni program.

Morao sam otiću u Sarajevo da pokupim pisma. To nije bio lagan zadatak bez podrške novinskih ili drugih agencija sa oklopnim vozilima i organizovanim prevozom. Pred praznike su stranci odlazili iz Sarajeva, a ne išli tamo.

Danima sam bio u Dubrovniku pokušavajući da nađem prevoz. Bilo je tu mnogo prijatnih posrednika, ali nije bilo auta za Sarajevo. Konačno je jedna od djevojaka došla i kazala: ideš sutra u 4 sata ujutro.

Služio sam vojsku, ali nikada prije silaska igmanskom cestom nisam obukao neprobojni prsluk. Bilo je malo pucnjave, ali je prije podne bilo magle. Uzeo sam sobu u Holiday Innu sa plastičnim UNHCR-ovim folijama na prozorima. To je bilo dobro, jer sam jednostavno mogao ostaviti mikrofon na prozoru i dobiti dobar ratni snimak. Raspon između tišine i bacača raketa je bio tako širok da sam morao pažljivo podesiti napajanje da bi zvuk bio neisprekidan. Bilo je to zaista čudno, jer nakon salve raketa dolazi tišina, a zatim u daljini počinju da laju psi, i tako svaki put.

Uzeo sam sobu u Holiday Innu sa plastičnim UNHCR-ovim folijama na prozorima. To je bilo dobro, jer sam jednostavno mogao ostaviti mikrofon na prozoru i dobiti dobar ratni snimak. Raspon između tišine i bacača raketa je bio tako širok da sam morao pažljivo podesiti napajanje da bi zvuk bio neisprekidan. Bilo je to zaista čudno, jer nakon salve raketa dolazi tišina, a zatim u daljini počinju da laju psi, i tako svaki put.

Zaspao sam. Probudio sam se uveče i otišao da se nađem sa Borom (Kontićem, op.ur.) , koji je čekao iza hotelskog trga.

Kada sam leđima bio okrenut prema snajperima, pancirnu ploču sam nosio na leđima, a kada sam prilazio hotelu, prebacio bih je naprijed. Savjetovali su da ne hodam stazom, već na udaljenosti uz nju.

Ne sjećam se dobro stanja u hotelu. Ostalo je nešto novinara i drugih saradnika, ali nisam nikoga poznavao, i svi su imali oklopna vozila u garaži.

Po dogovoru, sljedeće večeri sam otišao u prizemlje kuće iza katoličke crkve u Novom Sarajevu. Ne pamtim ime svećenika koji je prikupio pisma i okupio djecu da pjevaju. Snimio sam djecu kako pjevaju, jedva potiskujući osjećaje. Kasno uveče, kada je pucanje prestalo, mogli smo izaći iz podruma.

A zatim sam zaglavio u Sarajevu sa pismima i snimcima. Badnje veče se približavalo i na YLE-u su željeli da znaju da li da sačuvaju moj udarni termin. Za to je bilo potrebno da se vratim. Kako i kada, to nisam znao. Propustio sam povratni let, a obećao sam da ću se na vrijeme vratiti u Helsinki. Boro, ja i svi naši prijatelji smo razglasili da treba da izađem. Nije me bilo strah da ću poginuti, ali me sve više obuzimao osjećaj klaustrofobije. Zaista sam želio da odem odatle.

Slobodno mjesto u Holbrookovom avionu

Provodio sam vrijeme sa finskim vojnim posmatračima, koji su imali i saunu. Jedini dostupan način komunikacije je bio iz ureda EBU-u, na Aleji snapera, u zgradi radija. Večeri sam provodio u podrumskim klubovima sa Borom i njegovim prijateljima, članovima benda (zaboravio sam im imena). Naveče su nas vraćali autom i dok su vozili izloženom ulicom pored rijeke govorili su da nas meci ne mogu stići ako brzo vozimo.

Svi ugledni članovi međunarodne zajednici su odlazili za praznike i rečeno mi je da su vozila puna. Finski šef vojnih posmatrača je saznao da ima slobodnih mjesta u Holbrookovom avionu. Moj prijatelj je ukoren od svog šefa zbog odavanja povjerljivih podataka.

Generalni konzul Finske Osman Đikić se dogovorio sa svojim prijateljima zvaničnicima da ću dobiti dozvolu za prolazak tunelom kao građanin Sarajeva ako ne bude drugog načina da me izvuku. Svake večeri sam za vrijeme večere odlazio u hotelski restoran i pitao goste mogu li me povesti sa sobom kada budu odlazili iz Sarajeva. Imao sam osjećaj da me smatraju prosjakom koji tamo ne pripada. A možda sam i sam imao takav osjećaj.

Samo dan prije nego što sam se trebao naći sa Osmanom i dobiti propusnicu za tunel, ponovo sam otišao u restoran za vrijeme večere. Samo su dvije ekipe ostale, a odgovor je bio kao i obično. Na povratku u sobu sam upitao portira da li je neko naručio rano buđenje sljedećeg jutra. Rekao mi je da odlazi jedna ekipa (ABC, CBS, oprostite, nisam zapamtio ime, ali vozač se vjerovatno sjeća).

Dole mi nisu bili rekli da odlaze. Zamolio sam da me probude 30 minuta ranije. Sljedećeg jutra sam čekao u garaži sa svojim torbama, kao nezvani gost. Moje kolege su došle, ne progovorivši ništa, sjele u auto i zatvorile vrata. Čekali su vozača.

Lokalni vozač je stigao, pogledao me, otvorio gepek auta, prišao mi, uzeo moj prtljag, zatvorio gepek, otvorio stražnja vrata, gdje je sjedilo samo dvoje ljudi. Vozač mi je pokazao da uđem, zatvorio vrata, sjeo na svoje mjesto i upalio auto. Niko nije prozborio ni riječ, osim što sam se ja zahvalio.

Nazad u Helsinki sa nevažećom povratnom kartom

U selu na drugoj strani Igmana, ekipi ABC-a (?) je rečeno da se kombi koji je trebao da ih pokupi pokvario. Pozvao sam UNICEF u Zagrebu i pitao da li imaju ijedan slobodan auto na moru. Imali su jedan auto, tako da sam svojim prijateljima filantropima mogao reći da ih mogu povesti u Dubrovnik. Kada smo došli na more, pozvao sam ih na ručak. Kazali su mi da je pravilo njihove firme da ne primaju nikoga ko nije na zadatku.

Bio je to vikend prije Božića i djeca u Dubrovniku su se zabavljala petardama. Imao sam želju da ih zadavim, dosta je bilo eksplozija.

Nisam imao važeću povratnu kartu. Na dubrovačkom aerodromu su prihvatili moju kartu do Ljubljane i rezervisali mi mjesto do Beča, ali su mi rekla da ću možda tamo morati da kupim novu kartu. U Ljubljani sam već bio u autobusu kada mi je prišao aerodromski službenik i upitao za ime, a zatim je pogledao moju kartu koja je istekla i rekao ‘u redu’.

Nisam imao važeću povratnu kartu. Na dubrovačkom aerodromu su prihvatili moju kartu do Ljubljane i rezervisali mi mjesto do Beča, ali su mi rekla da ću možda tamo morati da kupim novu kartu. U Ljubljani sam već bio u autobusu kada mi je prišao aerodromski službenik i upitao za ime, a zatim je pogledao moju kartu koja je istekla i rekao ‘u redu’.

U YLE-u su mi već bili rezervisali mjesto iz Beča za Helsinki. Otišao sam na šalter Austrian Airlinesa i objasnio kako nisam uspio na vrijeme izaći iz Sarajeva, tako da moram da kupim novu kartu za Helsinki. Zatražili su da im dam svoju staru kartu, napisali su novu rezervaciju, zakačili za kartu i rekli: Imali ste dobar razlog da ne kupite novu kartu.